Proteklih su godina iznikle brojne studije usredotočene na različite utjecaje koje ekonomska kriza u Španjolskoj ima na muškarce i žene, ali izuzev opisivanja efekata koje ona ima na rod, važno je razumjeti i načine na koji rod strukturira samu krizu, kao i metode kojima se država s njom suočava.
Na takvo oblikovno djelovanje roda može se ukazati analizom marksističkog koncepta primitivne akumulacije kapitala kakva se odigrava u Španjolskoj, a koja se kroz povijest kapitalizma javlja kao mehanizam prevladavanja krize akumuliranja. Na taj se način može pokazati kako je glavna strategija koju kapitalizam razvija, a španjolska država implementira, prebacivanje odgovornosti za javno dobro na žene i domaćinstva, odnosno proces koji Maria Mies naziva ponovnom ”kućanica-izacijom” [re-housewifization].
Ono što je prije bila javna i kolektivna odgovornost sada se, kao rezultat neoliberalnog upravljanja ekonomskom krizom, nameće ženama i njihovom neplaćenom radu u kućanstvu, zbog čega se one nalaze u paradoksalnoj situaciji kada istovremeno postaju presudni ekonomski čimbenici, ali i kada se, zbog povlačenja države iz javne arene, jača njihova tradicionalna uloga njegovateljica.
Revidiranjem Marxovih teza iz feminističke perspektive, posljednjih se desetljeća došlo do različitih zaključaka, pa tako Maria Mies ističe žene, prirodu i stanovnike osiromašenih zemalja kao nevidljivu bazu na kojoj se temelje procesi kapitalističke akumulacije. Reprodukcija tog trenutnog modela tako nastavlja njihovo potlačivanje i eksploataciju, zbog čega je važno razumjeti odnose između spolne, društvene i međunarodne podjele rada. Upravo je nevidljivi sektor gospodarstva, što obuhvaća kućanice iz industrijaliziranih zemalja te kolonija Afrike, Azije i Latinske Amerike, onaj koji konstituira njegov vidljivi dio.
Silvia Federici kritizira Marxovu fokusiranost na proletarijat te smatra kako kapitalizam ne počiva samo na radničkoj klasi žena i muškaraca, već i na fikcionalnoj razlici između produktivnog i reproduktivnog rada, to jest rađanja buduće radne snage, zbog kojeg su žene isključene iz sustava plaća i podređene muškarcima.
One su na taj način lišene ne samo kontrole nad sredstvima za proizvodnju, nego i nad vlastitim tijelima, zbog čega lov na vještice u 16. i 17. stoljeću ima jednaku važnost kao i eksproprijacija seljaka, s obzirom na to da vodi nastanku subjekta/objekta koji će u 19. stoljeću biti prozvan kućanicom. Primitivna akumulacija je zato univerzalni proces koji vladajuća klasa pokreće tijekom svake krize kako bi smanjila troškove plaća te prikrila iskorištavanje žena i kolonijalnih subjekata.
Suvremenu globalnu akumulaciju kapitala teoretizirala je i Nancy Hartsock kao proces koji garantira koncentraciju kapitala u rukama sve manjeg broja ljudi, zbog kojeg su žene prisiljene ući u plaćeni rad, što se onda koristi za nastanak feminizirane radničke klase kakvu suvremena, fleksibilna, kapitalistička akumulacija zahtijeva.
To znači da i muškarci sada moraju raditi poslove kakve su prije obavljale žene, a takva feminizacija radne snage uzrokuje degradaciju radničke klase, ali i kontradiktorne probleme i potencijale za žene, s obzirom na to da ulaze u globalni kapitalizam pod lošijim uvjetima nego muškarci, ali i što im, unatoč tome, taj ulazak omogućuje veću autonomnost i oslobađanje od nekih oblika patrijarhalne opresije.
Hartsock pokazuje kako akumulacija oduzimanjem ima nekoliko posljedica koje proizlaze iz rastućeg neoliberalizma i neokonzervatizma, a to su povećanje društvene nejednakosti i osiromašenja na svjetskoj razini, novi odnosi između moći, kapitala i rada, ali i nova očekivanja od zajedničkih dobara i javnih službi, te transformacija procesa društvene reprodukcije i veza koje ju oblikuju.
Ekonomska kriza dovela je do nove faze primarne akumulacije koja je snažno rodno obilježena, ali na drugačiji način nego što je to bilo u prošlosti. Dok se reproduktivne odgovornosti vraćaju nevidljivoj bazi ekonomskog sistema, to jest ženskom neplaćenom radu, kapital u isto vrijeme sve više odlazi na plaćeni rad žena na tržištu. Međutim, takve posljedice krize ipak ne uvjetuju emancipaciju žena već oživljavaju tradicionalne načine represije te ih spajaju s novima.
Kriza u Španjolskoj je specifična po tome što su je, iako se 2008. godine javila kao posljedica sveopće loše ekonomske situacije, pooštrili neki već postojeći faktori, poput ogromne moći konzervativnih, autoritarnih snaga, neizvjesno tržište rada, snažan bankarski sustav, regresivan i neadekvatan sistem oporezivanja te loša struktura socijalne zaštite, koji su svi nasljeđe četrdesetogodišnje diktature ukinute 1978.
Nakon ulaska u Europsku uniju 1993., smanjeni su javni izdaci za socijalnu potrošnju, a veliki dijelovi ekonomije dospjeli su u ruke stranog kapitala, što je povećalo vanjski deficit, dok je u isto vrijeme masivna privatizacija uzrokovala oligarhijski karakter gospodarstva.
Španjolska je jedna od europskih zemalja s najvišom stopom nejednakosti i privatnih zaduženja. Zbog dužničke krize započete 2010., vlada je pribjegla bankama i investicijskim grupama, što je dovelo do ozbiljnih strukturalnih reformi tržišta rada, javnih mirovina, sveučilišta, javnog zdravstva i socijalnih programa. Održavanje deficita ispod 3% dovelo je do oslabljivanja već malobrojnih osnovnih javnih davanja i usluga, a najveće slabosti španjolskog socijalnog osiguranja leže u službama obiteljske podrške, kao što su vrtići te njega starih i nemoćnih.
Kako bi nadoknadio te manjke, sustav se oslanja na obitelji, prvenstveno na žene, što je rezultiralo u porastu ženske ekonomski aktivne populacije, koja je u trećoj četvrtini 2013. iznosila 53.31%, dok je nasuprot tome muška radna snaga pala na 65.90% te se i dalje smanjuje.
Nastavak takvog trenda vodi izjednačavanju broja muškaraca i žena na tržištu rada, ali to nikako ne znači da su se izjednačila i njihova prava – žene u Španjolskoj i dalje trpe diskriminaciju plaća, vertikalne i horizontalne segregacije na tržištu rada, te uglavnom dobivaju privremene poslove ili one s nepotpunim radnim vremenom.
Povećanje radnih obaveza žena smanjilo je njihovu dostupnost za kućanske i njegovateljske odgovornosti, ali se potreba za brigom sve starijeg stanovništva stalno povećava, zbog čega se postavlja pitanje kakav utjecaj feminizacija rada ima na tradicionalnu organizaciju skrbi i socijalnih reprodukcijskih odnosa.
Ankete pokazuju kako se, unatoč većem ulasku žena, a izlasku muškaraca s tržišta rada, raspodjela obaveza unutar kućanstva nije promijenila, pa tako žene i dalje dominiraju u izvršavanju kućanskih poslova, čija se količina povećala smanjenjem sredstava za plaćanje vrtića i kućanskih usluga.
Inače javne usluge visokog obrazovanja i zdravstvene zaštite poskupjele su u procesu privatizacije, zbog čega velik dio tih odgovornosti pada na teret domaćinstva, odnosno žena, koje tako rade „dvostruku smjenu.“
Primjer ekonomske krize u Španjolskoj pokazuje nam kako se država rješava svog udjela u društvenoj reprodukciji te se vraća ženskom neplaćenom radu kao bazi, što se može nazvati procesom novog ograđivanja reproduktivnih, zajedničkih dobara. Naglašavanje važnosti ženskog povratka obitelji dio je i stava konzervativne španjolske vlade, koja probleme u društvu vidi kao posljedicu moralne krize, čiji temeljni principi leže u instituciji obitelji. Neokonzervatizam mobilizira osjećaje vezane uz obitelj kao utočište od krize, zbog čega zagovaraju njezinu zaštitu, ali i zaštitu homofobije i religije.
Na taj način i ideologija vladajućih podupire obnovu obitelji, a unutar nje i žene, kao izvor podrške i skrbi koja treba nadoknaditi državno izbjegavanje društvene odgovornosti. Obitelj kojoj se oni okreću je, naravno, heteroseksualno-patrijarhalna, čime se nastavlja spolna podjela rada, a kapitalu je omogućeno da preživi krizu koju su uzrokovale njegove vlastite kontradikcije.
Ono što uvijek postoji je nada da će ovi procesi, unatoč tome što su uzrokovali eroziju socijalnih i radničkih prava, ipak poslužiti kao mogućnost reflektiranja uloge reproduktivnog, kućanskog i njegovateljskog rada unutar kapitalističkog sistema, ali i promišljanja novih načina organiziranja koji ne uključuju njihovo ograđivanje.
Prevela i prilagodila: Ivana Mihaela Žimbrek ; Izvor: MonthlyReview
