Pitanje rodne ravnopravnosti nije niti bi trebao ostati teret žena. U narednih mjesec dana na portalu Voxfeminae.net očekujte nekoliko tekstova i intervjua koji će obraditi pitanja sudjelovanja i uključivanja muškaraca u pitanja rodne ravnopravnosti s teorijskog, edukacijskog i praktičnog aspekta. Je li rad na rodnoj ravnopravnosti svjesnim odabirom rezerviran samo za žene, i na koji način izbjeći isključivost feminizma, neke su od tema kojima ćemo se baviti. U prvom tekstu donosimo iskustva udruga CESI, Ženska soba, Domine i Zora.
Prema istraživanju “Muškarci i rodna ravnopravnost” koje je 2011. godine objavila udruga CESI većina ispitanih (od njih 1500) deklarativno razumije pitanja rodne ravnopravnosti, ali u praksi zaostaju. Muškarci koji podržavaju rodnu ravnopravnost, pokazalo je istraživanje, generalno su zadovoljniji vlastitim životom, životom s partnericom te vlastitom seksualnošću; više sudjeluju u kućanskim poslovima, brizi oko djece, manje su skloni nasilju i drugim rizičnim ponašanjima. Međutim, isto istraživanje je pokazalo da je trećina ispitanih fizički napastovalo žene, a petina seksualno. Radi se o zabrinjavajućim rezultatima koji sugeriraju da su pitanja rodne ravnopravnosti, pa i uključivanja muškaraca u procese ostvarivanja iste, još uvijek aktualna.
Volonterke očekivano više zainteresirane za rad u udrugama
Rad Ženske sobe godišnje podrži u prosjeku 30 volontera i volonterki, uglavnom djevojaka i studentica u dobi između 20 i 30 godina. Kako nam je objasnila Antonija Hojt Ilić, vrlo rijetko primaju upite vezane za mogućnosti volontiranja od strane muškaraca. Njih je u 2013. bilo svega troje. Iako je Ženska soba u sklopu svojih volonterskih aktivnosti otvorena za sve neovisno o spolu, muškarci u znatno manjoj mjeri iskazuju interes za volontiranjem.
“Potencijalni razlog za takav nesrazmjer svakako je specifičnost problematike kojom se Ženska soba bavi, odnosno, činjenica da su počinitelji seksualnog nasilja u više od 80% slučajeva muškarci. Kod dijela muške populacije ovo nerijetko rezultira stvaranjem otpora prema uključivanju u rad Ženske sobe”, objašnjava Hojt Ilić.
Kao rezultat brojnih predrasuda vezanih uz feminizam borba za zaštitu ženskih ljudskih prava u javnosti se doživljava kao problem i briga isključivo žena, stoga muškarci ne osjećaju potrebu aktivno se uključiti. Međutim, u Ženskoj sobi u sklopu radionica posebno ističu važnost uključivanja i muškaraca i žena u postizanje rodne ravnopravnosti jer se radi o odgovornosti koju imaju svi pojedinci i društvo u cjelini.
Udruga Zora iz Čakovca bilježi slična iskustva. U prošloj godini u rad udruge uključile su se 43 volonterke i 9 volontera, većinski također ispod tridesete godine života. Marina Kolar iz udruge drži da je problem ovakvog omjera identičan na nacionalnoj razini (svjedoče mu i podatci Volonterskog centra Zagreb), a njega namjeravaju detaljno istražiti u projektu RRULZ.
U splitskoj udruzi Domine također djeluje značajno više volonterki nego volontera.“Svim svojim volonterima nudimo upoznavanje i osvještavanje o važnosti ravnopravnosti. I volonteri i volonterke su dobrodošli da sudjeluju u radu udruge, a dugoročna korist je da u oba slučaja dobivamo pojedince osviještene po pitanjima rodne ravnopravnosti i feminizma. Muška osviještenost ima jednaku važnost kao i ženska, jer feminizam nije rezerviran samo za žene“ rekla nam je Martina Melvan iz Domina.
Neophodna edukacija od najranije dobi
Udruga CESI u programu “Spol, rod i seksualna prava” već se dugi niz godina bavi pitanjima rodne ravnopravnosti, seksualnim i reproduktivnim pravima te edukacijama adolescenata. U većinu aktivnosti uključeni su i mladići, iako nije oduvijek bilo tako. “U početku nikada nismo imali jedan broj polaznica i polaznika, a broj potonjih povećao se uvođenjem novih metoda edukacije. Kada smo provodili kampanju “Šutnja nije zlato”, kao dobra metoda uključivanja mladića pokazale su se kreativne radionice: snimanje filmova, priprema kazališnih predstava ili crtanje stripova. Svakako da rodnu neravnopravnost više ne smatraju toliko tuđim problemom“, smatra Nataša Bijelić iz udruge CESI.
Prioritet Ženske sobe rad je sa ženama, stoga su njihove aktivnosti prvenstveno fokusirane na njihovo osnaživanje, a specifičnih programa za muškarce u sklopu treninga o problemima seksualnog nasilja i rodne neravnopravnosti – nema. Međutim, ističu da je važno poticati volontiranje jer se radi o jednom od najsnažnijih elemenata koji doprinose razvoju i oblikuju demokratske promjene u svakom suvremenom društvu. U proteklih godinu dana bilježe porast prijava za trening volontiranja od strane muškaraca koji su se putem svojih poznanika, prijatelja ili kolega zainteresirali za problematiku seksualnog nasilja i rodne neravnopravnosti.
“Dugoročno očekujemo porast muškaraca zainteresiranih za volontiranje u Ženskoj sobi te povećanje razine osviještenosti šire javnosti. Međutim, kako bi taj proces bio uspješan neophodna je edukacija, osvještavanje žena i muškaraca o problematici rodne neravnopravnosti, rodnih stereotipa i rodnih uloga od najranije dobi”, kaže Hojt Ilić.
“Dječaci se odgajaju u skladu s rodnim ulogama koje su kreirane na način da muškarcima daju moć i kontrolu, što može dovesti do vjerovanja da je dominantno ponašanje prema ženama dio muškosti, kao i do široke rasprostranjenosti rodno uvjetovanog nasilja. Činjenica je da se razumijevanje stereotipa i uloga muškaraca i žena ističe kroz socijalizaciju u djetinjstvu, stoga inicijative o rodnoj ravnopravnosti trebaju biti usmjerene prvenstveno na mlade”, kažu.
Iz Domina također ističu da se pitanjima rodne ravnopravnosti treba zabaviti od najranije dobi.
„Od djetinjstva se dječacima i djevojčicama nameće navodno prirođena razlika u karakternim osobinama i sposobnostima, čime se prave temelji za nerazumijevanje rodnih pitanja. Rodnim osvještavanjem i feminističkim pristupom u odgoju, dječacima se daje mogućnost istupanja iz klasičnog patrijarhalnog modela“, kažu.
Da nikakav napredak nije moguće ostvariti bez rada s muškarcima se slažu i u udruzi Zora. “Rodni pritisak je težak za oba spola, samo što se ovaj za muškarce rjeđe spominje, a posljedice za pojedinca koji se ne uklopi u mačističku ulogu nije svatko spreman nositi, posebice u mladenaštvu kad je jako izražena želja za pripadanjem”, kažu.
Potreban je društveni konsenzus o važnosti ravnopravnosti
Iako edukacija jest važna, iz udruge CESI ističu da je jedan od ključnih načina promjene redefiniranje maskuliniteta: učiniti muškarce svjesnima pritisaka i normi koji ih tjeraju da se konformiraju, kao i načina na koji norme utječu na živote žena i drugih muškaraca oko njih. “Žene su se više organizirale po pitanju ravnopravnosti, društveni pokreti doveli su u pitanje legitimnost patrijarhata, iako su sve njegove strukture u koje je ukorijenjena neravnopravnost još uvijek tu. Mi svi kao društvo trebamo imati konsenzus da nam je ravnopravnost važna i da joj trebamo težiti”, kaže Nataša Bijelić.
Grad Split, koji je primarno područje djelovanja udruge Domine, prema mentalitetu spada u nekakvu prijelaznu točku manje sredine i velikog grada. Po dosadašnjim iskustvima koje su imale kao udruga i u suradnji s drugim udrugama, činjenica je da su manje sredine tvrđi orah. Ljudi prema svemu što iskače iz klasičnih, tradicionalnih okvira pristupaju s dozom skepse pa je teže, ali ne i nemoguće, okupiti zainteresirane pojedince. Rad u manjim sredinama je svakako nužan jer osvještavanje i edukaciju treba provoditi na svim razinama.
Feedback javnosti prema udruzi Zora, s druge strane, jako je dobar. Građanke i građani Čakovca smatraju da značajno doprinose lokalnoj zajednici, posebice na području ljudskih prava i temama kojima se drugi ne žele baviti. Dokaz tome je evaluacija desetogodišnjeg rada koju je ispunila lokalna zajednica, a čiji su izrazito pozitivni rezultati dostupni u njihovom desetogodišnjem izvještaju.
Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrednota Ustava RH, a Hrvatska je potpisnica niza deklaracija poput CEDAW i Pekinške deklaracije, čime je preuzeta obaveza provođenja mjera za postizanje rodne ravnopravnosti. Kreiran je i sustav za provođenje rodno osjetljive politike, a ipak po nizu čimbenika, od postotka žena među nezaposlenima do broja žena na upravljačkim pozicijama, jasno je da se preuzete obaveze ne izvršavaju kako bi trebale.
Iz Ženske sobe podsjećaju da ne samo da se političke figure ne bave aktivno pitanjima rodne ravnopravnosti, nego ih ni ne razumiju, a pozitivni primjeri ostaju samo na deklarativnoj razini. „Koliko je sudjelovanje muškaraca slabo zastupljeno pokazuje činjenica da u tijelima koja su zadužena za provedbu politika rodne ravnopravnosti ima vrlo malo muškaraca te da oni vrlo rijetko govore o ovoj temi. Ovo naravno marginalizira temu rodne ravnopravnosti i šalje poruku da je riječ o prije svega, ženskom pitanju”, kaže Hojt Ilić.
Strah od feminiz(a)ma
Sudjelovanje muškaraca u pitanjima rodne ravnopravnosti izuzetno je važno zato što je riječ o društvenom i političkom pitanju koje se tiče svih građanki i građana. Rodne uloge su normirane i za žene i muškarce te je rad na njihovoj dekonstrukciji te kreiranju ravnopravnijih i slobodnijih uvjeta za rodno izražavanje u interesu žena i muškaraca koji žele živjeti slobodnije.
Osim što bi potpora feminizmu od strane muškaraca trebala biti jedna od civilizacijskih tekovina modernog društva, njegova je dugoročna korist očita: ne samo zato što se radi o pitanju pravednosti već i činjenici da će njihovim uključivanjem žene iz njihove neposredne okoline živjeti sigurnije.
Uzmimo kao primjer nasilje muškaraca nad ženama, koje je ključno područje u kojemu ih treba uključiti upravo zbog toga što su oni ti koji to nasilje vrše. Muškarci svjesno i nesvjesno uvijek uživaju privilegije patrijarhata bez obzira na spol, rasu i klasu i druge kategorije identiteta, počevši od činjenice da psihološki ne poznaju situacije (pa time i strahove) kroz koje žene svakodnevno prolaze: od verbalnog dobacivanja u šetnji gradom do diskriminacije u vidu nejednakih plaća.
Postavlja se pitanje jesmo li kao privilegirana skupina društva za promjenu sposobni i voljni? Patrijarhat je toliko ukorijenjen da se muškarci uopće ne moraju mobilizirati kako bi obranili svoj položaj, a inercija i ignoriranje ženskih pokreta sasvim je dovoljna da se ravnopravnost ne ostvari naredno stoljeće. S druge strane, nije rijetkost da muškarci budu žrtve nasilja ili seksualni radnici, a da svejedno na tom očitom zajedničkom teritoriju nema gotovo nikakvog dijaloga. Nesumnjivo da mnoge muškarce riječ „feminizam” straši ili njime bivaju ustrašeni, a pojam „rodne ravnopravnosti” zbunjuje; iako ni jedna ni druga ne predstavljaju ništa manje od „jednakosti” za sve.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
