Dana 20. veljače, u hotelu Westin održan je okrugli stol pod nazivom ”Uloga medija u formiranju percepcije o nasilju nad ženama i femicidu – utjecaj na društvo i žrtve nasilja” u organizaciji Ženske sobe – centra za seksualna prava.
Govornice na okruglom stolu bile su: Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova RH, dr. sc. Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe, Antonija Hojt Ilić, socijalna pedagoginja Ženske sobe, Kristina Turčin, novinarka Jutarnjeg lista, i Sanja Sarnavka, aktivistkinja.
Događaj je otvoren prikazivanjem kratkog dokumentarnog filma naziva „Žene, mediji i nasilje” koji se dotaknuo problema zaštite identiteta žrtvi nasilja te fenomenom pri kojemu se, u slučaju da žena počiniteljica nasilnog djela, procjenjuje prema tome kako izgleda te kakva je majka. Naime, moguće je primijetiti kako žene koje se medijski predstavlja kao atraktivnije dobivaju strože zatvorske kazne.
Prva govornica bila je Višnja Ljubičić, a govorila je o istraživanju „Analiza medijskog izvještavanja o slučajevima nasilja prema ženama 2012.-2016.” provedenog u sklopu EU projekta „Prema učinkovitijoj zaštiti: promjena sustava za borbu protiv nasilja nad ženama.” Pojasnila je kako je fokus istraživanja bio ispitati percepciju društva i medija, odnosno u kojoj mjeri i na koji način medijska slika pridonosi daljnjoj viktimizaciji žrtve nasilja te djece koje su često popratne žrtve.
Velikim su se problemom pokazali senzacionalistički naslovi čija je isključiva svrha navesti čitatelja da otvori članak, te neutemeljene pretpostavke unutar samih članaka koje nastoje odgovoriti na pitanje zašto se nasilan čin uopće dogodio. Istaknula je i kako u čak 93,3% slučajeva nije adekvatno skriven identitet žrtve, čime se narušavaju njeno dostojanstvo i sigurnost. Naime, u člancima se često ističu adrese počinjenja kaznenog djela, fotografije navedenih lokacija, te detalji ozljeda same žrtve.
Zahvaljujući istraživanju izrađen je i prijedlog novog Medijskog kodeksa – priručnika za profesionalno i senzibilno izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu. Priručnik će biti namijenjen medijskim djelatnicama i djelatnicima koje/i izvještavaju o nasilju nad ženama ili donose odluke o naslovima, objavi i opremi članaka. Neke od smjernica uključuju ne objavljivati fotografije, adrese i detalje koji direktno ili indirektno otkrivaju identitet žrtve, izbjegavati fokus na izgled i ponašanje žrtve, ne prikazivati nasilje na humorističan način, ne koristiti „filmsku” dramatizaciju nasilja i femicida, te osvještavati o stereotipima i seksizmu koji su značajno utkani u temelje nasilja prema ženama.
Sljedeća je govorila Maja Mamula, koja je istaknula kako čitatelji u pravilu vjeruju onome što pročitaju u medijima, te istaknula problem senzacionalističkog izvještavanja, bez stručnih analiza samog čina i njegovog šireg konteksta. Predstavnice i predstavnici medija često zaboravljaju kako njihovi napisi utječu na žrtvu – zaboravljaju da je iza zločina živo biće, te ne uzimaju u obzir kako se ta živa osoba osjeća kada čita članak, te ugleda popratne fotografije i komentare. Ne mari se ni na utjecaj članaka na zaštitu djece, na žrtvi bliske osobe, kao niti na počinitelja djela čiji se čin nastoji opravdati.
S druge strane, kroz desetljeća uočen je i porast pozitivnih primjera izvještavanja. Riječ je o člancima koji uključuju širi kontekst, traže mišljenje stručnih osoba, ključne informacije za preživjele, te propituju i ruše predrasude i stereotipe koji samo perpetuiraju rodno uvjetovano nasilje.
Sanja Sarnavka se nadovezala na spomenuto istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, te usporedila način na koji se o rodno uvjetovanom nasilju i femicidu izvještavalo 1990-ih i danas. Prisjetila se naizgled humorističnog naslova u fokusu kojega je izjava „ženo nemoj kričati,” što u čitatelja u početku izazove smijeh, no daljnjim čitanjem članka vidljivo je kako je riječ o nasilnom ubojstvu žene. Danas su takvi naslovi neprihvatljivi, no mjesta za napredak svakako ima. Kao velik problem istaknula je nedostatak kontekstualizacije – svaki se slučaj tretira kao zaseban, iako je jedan od mnogih, te se zanemaruje šira slika iza zločina. Dotakla se i paradoksalnosti prilikom izvještavanja. S jedne strane, ističe, stručne se osobe ne pita za mišljenje, a s druge se strane u samim tekstovima proziva institucije koje ne rade svoj posao.
Posljednja je govorila Kristina Turčin koja je ustvrdila kako su mediji odraz društva, no kako su ipak par koraka ispred društva – ako uočavamo loše stanje u medijima, u društvu je još gore. Osvrnula se na slučaj premlaćivanja djevojke u Zadru od strane Darka Kovačevića Daruvarca kao na prijelazni trenutak u kojem su mediji jednoglasno rekli „ne” pokušajima diskreditacije žrtve.
Osvrnula se i na problematiku zaštite identiteta koji je spomenut u prikazanom filmu, a napominje kako razina zaštite identiteta ovisi o samoj osobi. Nije neobično da žrtva koja želi istupiti imenom i prezimenom smatra tajenje identiteta daljnjom viktimizacijom, kao ni da žrtva želi u potpunosti sakriti svoj identitet mijenjajući ne samo svoje ime, već i dob, grad iz kojeg dolazi i sl. No napominje kako je svakako važno i dalje izvještavati o femicidu kako bi javnost znala da se on i dalje događa.
Konačno, članica publike, novinarka Večernjeg lista, primijetila je kako na skupove koji govore o nasilju nad ženama rijetko dolaze muškarci, a upravo su muškarci najčešće urednici medija, te je njihova riječ zadnja kada je riječ o izgledu teksta – od naslova, preko sadržaja, do fotografija. Na ovom ih je okruglom stolu bilo tek par.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
