U ponedjeljak 23. septembra, švedska aktivistica Greta Thunberg održala je govor na UN-ovom samitu o klimatskim promjenama, tri dana nakon što je govorila pred desetinama hiljada ljudi koji su učestvovali u klimatskom školskom štrajku u New Yorku. Od tada su ona i njen aktivizam postali predmet žustrih rasprava.
Bilo bi teško popisati sve što se spočitava Thunberg. Dobar dio kritika, uglavnom onih koji dolaze s desna, očekivano je ukorijenjen u najbazičnijoj mizoginiji. Greta Thunberg je djevojčica. Ima šesnaest godina. Rijetko se smije i ne mari za pravila pristojnog ponašanja. Ne zazire od sukoba, niti pokušava po svaku cijenu ublažiti tenzije nauštrb vlastitog integriteta. Ukratko, ona je sve što patrijarhat govori djevojčicama da ne smiju biti. Ali protiv Grete Thunberg ne bijesne samo desničari ugroženog mužjačkog identiteta. Kritike dolaze i od liberala i ljevičara za koje je Thunberg ili dokona buržujka ili antifa radikalka, vrsna manipulatorica ili bespomoćna žrtva manipulacije, medijski projekt, histerična djevojčica koje pretjeruje i nepotrebno unosi paniku (gdje li smo ranije čule ovo o histerisanju i pretjerivanju?). Thunberg je, dakle, nešto poput Šredingerove mačke, samo gore.
Mnoge ljevičarke i ljevičari opravdano gledaju s podozrenjem na medijski spektakl koji se razvio oko ove djevojčice. Ali čini mi se da odbacivanjem Grete Thunberg kao perfidnog medijskog projekta koji služi preusmjeravanju i razvodnjavanju bijesa zbog klimatskih promjena rizikujemo da ne vidimo šumu od stabala.
Bilo je sasvim očekivano da će liberalni mainstream mediji pokušati monetizirati Gretu, pretvarajući je u hodajuće oličenje floskula o snazi pojedinca da promijeni svijet. Mnogima je aplauz koji je dobila od svjetskih lidera nakon što ih je pošteno naružila u svom govoru potvrdio krajnju izlišnost njenog angažmana. Nema ništa revolucionarno u kazivanju istine pred ljudima koji istinu već znaju, ali im nije u interesu da se njome rukovode. Ona ih pita kako vas nije stid, a oni joj plješću. Zar taj aplauz nije dokaz da je Thunberg samo dobro projektirana medijska senzacija koja će svjetskoj političkoj eliti zapravo pomoći da održi vlast i izbjegne stvarne posljedice?
Prisustvovala sam klimatskom štrajku koji je organizovan u New Yorku u petak, 20. septembra. Među desetinama hiljada ljudi koji su tog dana izašli na njujorške ulice najviše je bilo djece, Gretinog uzrasta i mlađe. Usred New Yorka, na Foley Squareu odakle je krenula protestna povorka vidjela sam grupu mlađih tinejdžera koji drže znak sa porukom “socijalističko planiranje, ne kapitalistički haos”. Drugi su nosili transparente sa natpisima usmjerenim protiv uništavanja planete radi finansijske koristi nekolicine, prolazeći blizu Wall Streeta uzvikivali su Eat the Rich!
Pokušavam reći da poenta nije u svjetskim liderima koji aplaudiraju Greti, jer oni i nisu pravi adresati njenih riječi. Poenta je u toj djeci. Djeci koja su gledala njihovu vršnjakinju kako u UN-u, pred najmoćnijim ljudima na svijetu, raskrinkava kapitalističku “bajku beskonačnog rasta”, kako im bez ustručavanja govori “nećemo vam oprostiti. Nećemo dopustiti da prođete nekažnjeno. Ovdje i sada, povlačimo crtu. Svijet se budi. I promjene dolaze, svidjelo se to vama ili ne”.
Greta Thunberg govorila je onima koji se bude. Svojim vršnjakinjama i vršnjacima pokazala je da ne trebaju gajiti nikakvo strahopoštovanje prema ljudima koji sjede na nekakvim UN-ovim samitima, jer politika nije nešto što se dešava iza zatvorenih vrata svjetskih centara moći, među ljudima dovoljno odraslim i posebno educiranim da se njome bave.
Jasno nam je svima: promjene se ne dešavaju tako što jedna jedina djevojčica ustane jedno jutro i odluči promijeniti svijet. Ali zato bi se mogle desiti uslijed organizovanog političkog djelovanja generacija koje su, dobrim dijelom zahvaljujući toj djevojčici, izašle na ulice. Umjesto što se natječemo ko će prije dokazati da nam Greta Thunberg nije nikakva saborkinja, zar nije važnije fokusirati se na činjenicu da se ogroman broj mladih ljudi počinje uključivati u politički proces, da već uče šta znači organizovati i boriti se, da su im aktivistice poput Grete jasno dale znak da nikada nije prerano početi kritički promišljati svijet oko sebe. Gretine vršnjakinje i vršnjaci izašli su na ulicu. Zar nije naša zadaća da ih podržimo i uradimo sve što je u našoj moći da tu i ostanu? Zar nije puno važnije pobrinuti se da te djevojčice i dječaci imaju šta spasiti?
U moru kritika Grete Thunberg najgore su one proizašle iz podsmijeha. U posljednjih nekoliko dana pročitala sam bezbroj komentara o tome kako je Greta samo jedna privilegirana djevojčica koja je smislila ingeniozan način da se ispali iz škole. Njena uvjerenja ne uzimaju se ozbiljno. Njeno djelovanje je u najbolju ruku smiješno, u najgoru patetično. Ovo cinično, podrugljivo podsmijavanje Greti zapravo je podsmijavanje ideji da ona može i treba razmišljati i boriti se za nešto što nadilazi njenu ličnu egzistenciju.
Tim ljudima je smiješna sama pomisao o prepoznavanju i bespoštednom zauzimanju za zajedničko dobro. Cinizam Gretinih kritičara otkriva nemogućnost da se iskorači van okvira ličnog interesa i oslobodi ideološke pretpostavke da su ljudi prirodno sebični i koristoljubivi. I upravo zbog ovog cinizma spremna sam pomisliti kako ključno pitanje u ovom trenutku nije zašto Greta sve ovo radi, već kad smo postali potpuno nesposobni da joj povjerujemo.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
