Večer uoči Dana žena u Booksi je održana tribina na temu feminizma i onoga što je od njega (p)ostalo u 21. stoljeću. Odabir gošći doimao se obećavajućim, međutim, sučeljavanje Đurđe Knežević i Asje Bakić, uz moderaciju Mike Buljević, proteklo je u puno manje kontroverznom tonu nego što su to neke od nas možda priželjkivale.
Ipak, izrečeno je nekoliko radikalnih stavova i komentara: od toga da bi trebalo prestati organizirati performanse povodom Osmog marta i da bi Centar za ženske studije trebao manje inzistirati na temama vezanim uz Zagorku, do toga da se žene koje su protiv pornografije ne bi trebale smatrati feministkinjama.
Govoreći o položaju 8. marta danas, Knežević je istaknula kako još od ’90-ih svjedočimo srozavanju misaone aktivnosti koja bi nosila feminizam te kako „nismo uspjele postaviti prava politička pitanja.“ Danas živimo u puno ciničnijem vremenu, rodne razlike sve se više produbljuju i stanje se vraća na ono prije feminizma – dolazi do procesa repatrijarhalizacije. „Kad ste zadnji put čuli da netko slavi 8. mart kao politički praznik?,“ zapitale su se sudionice.
Obje smatraju da se on uopće ne bi trebao obilježavati u današnjem obliku koji nema političku dimenziju i svodi se na dijeljenje karanfila i prikupljanje predizbornih bodova. „Osmi mart kao slavljenje žene ne funkcionira,“ objasnila je Bakić, a „jedini smisao bio bi da se pokaže nezadovoljstvo.“ Knežević je dodala kako bi ona najradije taj dan izašla na ulicu s nekoliko stotina (ili, možemo sanjati, tisuća) žena protestirati. ‘Mainstreamiziranje’ ženskih pitanja kroz razne performanse u kojima se pojavljuju zvijezde i zvjezdice iz estradne sfere također nije rješenje, smatra Knežević, jer se fokus obično stavlja na samo jedan problem (najčešće nasilje): „umjesto analiziranja stanja, mi se bavimo lošim teatrom.“
U sustavno rješavanje problema se ne ulazi, objasnila je, zato što bi država samu sebe srušila, dok ženske organizacije danas imaju funkciju servisa. Na taj način ‘cinična država’ dobiva legitimitet, a paradigma ostaje nepromijenjena, kao i politička i društvena struktura. Bakić se pak referirala na ‘mudologiju’, termin Slavenke Drakulić, govoreći kako ljevica pitanje žena gura pod tepih. Feministkinje više nemaju strukturalnu potporu, družimo se u našem getu, istaknula je. Moderatorica Mika komentirala je pak kako u Hrvatskoj ne dolazi do sinergije između grupa koje nisu povezane ekonomskim ili političkim interesima, a Bakić se nadovezala da hrvatske feministkinje ne djeluju kao kolektiv i zato nema povezivanja. Kao pozitivan primjer spomenuta je suradnja Prava na grad i Zelene akcije. Međutim, unutar nezavisne scene povezivanje nije toliko rijetko (neki bi rekli i da je nužno), a često je, uostalom, uvjetovano natječajima, osobito onim europskim, dok je puno veći problem povezivanje NGO-ova s vladinim organizacijama ili medijima, primjerice.
Bilo je govora i o pornografiji. Knežević je objasnila kako se kod nas unutar feminizma ne govori o pornografiji – ili ste za ili protiv, no nema argumentiranja vlastite pozicije. Pornofilka Asja smatra kako si feminizam ne bi smio dopustiti takav rigidan pristup. „Netko tko kaže ‘ne’ pornografiji za mene nije feministkinja i s tom osobom više nemam o čemu razgovarati.“ No, prije nego što su sudionice dobile priliku argumentirati svoje stavove prema pornografiji, moderatorica je raspravu usmjerila prema konceptu ‘ženske književnosti’.
„Ja ne znam što je to,“ uzviknule su gotovo istovremeno Asja i Đurđa. Riječ je o pokušaju klasifikacije, svrstavanja žena kao pisaca drugog reda, rekla je mlađa spisateljica. To su teme kojima se visoka književnost ne bavi, teme koje su muškarci nadišli – uostalom, nitko ne govori o ‘muškoj književnosti’. Spomenut je Asjin komentar na novi roman Tatjane Gromače kojeg ona naziva medvjeđom uslugom ženskim autoricama i za kojeg kaže, „nakon prvobitnog čitateljskog šoka, počela sam Božansku dječicu shvaćati kao osobnu uvredu nanesenu svakoj ženi koja vlastite genitalije ne smatra jedinim konstitutivnim dijelom svoga tijela.“
Knežević predlaže da one koji govore o ‘ženskoj književnosti’ najprije upitamo što točno pod tim misle. „Ne postoji chick lit ili cock lit. Književnost je dobra ili loša,“ istaknula je, iako nije objasnila tko će i kako pojedino djelo svrstati u jednu od tih kategorija (kroz povijest je to činio patrijarhat, pa tako ‘dobru’ književnost možemo izjednačiti s (muškim) kanonom. Hm). Iako kategorija ženskog pisma ne mora nužno biti negativna, Bakić ne vjeruje da će itko zbog nje oformiti pozitivno mišljenje o ženskim autoricama.
Te su večeri otvorena neka zanimljiva pitanja, govorilo se o različitim temama, ali o svemu pomalo, bez ulaženja u dubinu ili diskusiju. U iščekivanju tribine na temu pornografije i feminizma ili pogubnosti performansa za društvo, možda je najbolje završiti Asjinim poučkom: ne feminizam bez prakse, ne praksa bez feminizma.
Foto: Booksa
