U središtu Bukurešta gori požar. Dvanaest hektara stabala i vegetacije nestaje, prijeti im brisanje s karte grada. Šteta se događa u parku Alexandru Ioan Cuza, lokalno poznatom kao IOR, 50 godina starom parku sa složenom poviješću. To je jedino mjesto koje stalno gori u Bukureštu, bez obzira na godišnje doba.
Oko transformacije parka formirala su se dva suprotstavljena tabora. Dok se akteri civilnog društva zalažu za to da bude priznat kao javni prostor, čini se da javne vlasti i institucije, uz građevinare, imaju drugačije namjere. Nedostatak službene odgovornosti i sustavnog provođenja zakona potpiruju zabrinutost lokalnog stanovništva. Iza kulisa svakodnevnog života grada, njegovih ulica, kuća, stabala i prometa, odvija se razbuktali sukob na mnogim razinama između građana i zemljoposjednika, stanara i države.
Krizna situacija u parku otkriva kompliciranu priču koja isprepliće nerazriješenu traumu iz nedavne komunističke povijesti (povezanu sa sukobima oko vlasničkih prava), korupciju unutar javnih institucija, neregulirani urbani razvoj i loše provedene politike zaštite okoliša. Utjecaj ilegalne deforestacije u ovom prirodnom okruženju ukazuje na problem koji se obično zanemaruje: važnost zelenih urbanih prostora.
Potraga za vlasništvom
Degradacija parka IOR kao javne cjeline počela je mnogo prije nego što su požari počeli. Od pada komunizma 1989. godine, Istočna Europa se suočava s pitanjima vezanim za politiku sjećanja. Pojavila su se pitanja kako se novija povijest bilježi i komunicira s javnošću – što se govori, a što skriva. U cijeloj regiji zemlje su usvojile različite metode za rješavanje ovog pitanja, uključujući financijske i simbolične nagrade za pojedince koji su progonjeni zbog svojih političkih stavova, sudsku rehabilitaciju političkih zatvorenika, ponovno pisanje povijesnih knjiga i redizajniranje muzeja.
Važan aspekt demokratizacije bio je povrat imovine oduzete tijekom komunizma. Opća javnost, osobito oni kojima je učinjena nepravda, to je vidjela kao okajanje za prošle grijehe i preuzimanje odgovornosti u njihovo ime. Rumunjski parlament uveo je Zakon 10/2001, koji se bavio pravnim statusom nekretnina koje je preuzeo komunistički režim između 6. ožujka 1945. i 22. prosinca 1989. Iako je zakon omogućio povrat imovine Bukureštu, loš način na koji je primijenjen još uvijek proganja rumunjsko društvo i sudbinu grada danas.
Dio parka IOR koji je često u plamenu podlegao je ovim specifičnim okolnostima. Praćenje povijesti parka koji se nalazi u četvrti Titan, Okrug 3, u srcu glavnog grada, otkriva da je na prijelazu u 20. stoljeće to mjesto bilo dio golemog imanja u vlasništvu bugarskog zemljoposjednika I.B. Grueffa, koji je licitirao za zemlju na dražbi 1903. U to je vrijeme Grueff posjedovao ekvivalent gotovo svakog dijela četvrti Titan i cijelog okruga. Političke promjene u Rumunjskoj promijenile su smjer njegovog imanja: proces nacionalizacije doveo je velik dio Grueffova bogatstva pod kontrolu komunističke države 1945. godine.
Četvrt Titan bila je jedno od najvećih područja radničke klase u Bukureštu. U 1960-ima arhitekti inspirirani Le Corbusierom razvili su ideje za prostorno planiranje grada, uključujući golemi park namijenjen povezivanju ljudi. Kada je park dovršen 1970., dobio je ime IOR – akronimom koji je preuzet od imena obližnje tvornice Întreprinderea Optică Română (Rumunjsko optičko poduzeće). Tvornica, koja je proizvodila široku paletu optičkih proizvoda kao što su naočale, kamere i teleskopi, bila je simbol lokalne industrijske snage. Nakon pada komunizma, ime parka je promijenjeno u Alexandru Ioan Cuza, ali ga ljudi i dalje od milja zovu IOR.
Devedesetih godina prošlog stoljeća cijeli je park još uvijek bio naveden u urbanističkoj dokumentaciji kao javna površina. Zatim je 2005. Grueffov nećak, koji je bio njegov zakonski nasljednik, ustupio dio parka i njegova sporna vlasnička prava Mariji Cocoru, ženi čije je pravo na zemlju i dalje nejasno. Tada je Gradska skupština Bukurešta vratila zemljište na kojem je IOR Mariji Cocoru prema Zakonu 10/2001 te se njegov pravni status promijenio iz javnog u privatno vlasništvo. Cocoruino ime ne pojavljuje se samo u vezi vlasništva ovog spornog dijela parka, već i nekoliko drugih zelenih površina u Bukureštu, uključujući park Constantina Brâncușija, nazvan po poznatom rumunjskom kiparu. Park Brâncuși je u zapuštenom stanju oko pet godina i više se ne koristi – napušten je.
Planiranje kao kategorija korupcije
Dan Trifu, voditelj Zaklade EcoCivica i stručnjak za zakonodavstvo o zelenim površinama i urbanom planiranju, prati povijest rumunjske privatizacije urbanih zelenih površina do 2000. “Kada je izrađen Generalni urbanistički plan Bukurešta (PUG), mnoge zelene površine i parkovi u dokumentu su označeni kao građevinska područja, što znači da su tamo dopušteni potencijalni građevinski projekti, iako su ta područja trebala biti kategorizirana pod uobičajenim kodom koji se koristi za zelene površine ili parkove. U PUG-u je popisano 12 hektara IOR-a prema šifri CB3 koja dopušta lokalnim vlastima da razviju građevinske projekte poput administrativnih, kulturnih i društvenih institucija u tom području”, kaže Trifu.
Zaklada EcoCivica podnijela je desetke tužbi, uglavnom zbog zelenih površina u gradu koje su bile predmet povrata imovine, baveći se onim što Trifu opisuje kao “nekretninsku mafiju koja je preuzela dijelove grada”. Trifu ukazuje na vezu između investitora i političara koji imaju zajedničke interese za nekretnine. U nekim slučajevima investitori čak počinju kao članovi stranke ili izravno surađuju s njima. Dijelovi zemljišta iz gotovo svih parkova u Bukureštu registrirani su pod šiframa PUG-a koje omogućuju izgradnju. Zelene površine između blokova i trgova već su izgrađene.
Parkovi su ili nestali zbog građevinskih interesa ili su napušteni. Prema lokalnim medijima, 609 hektara šume Băneasa – najveće zelene površine unutar administrativnog područja Bukurešta – bilo je predmetom povrata. Uz gradnju u šumi vežu se imena političara i poduzetnika. Cjelovitost šume sve je više ugrožena širenjem stambenih četvrti, nezakonitom sječom, krivolovom i fragmentacijom.
Ova situacija odražava širi obrazac lošeg upravljanja nakon komunizma, gdje privatni interesi često prevladavaju nad javnim interesima i kvalitetom života. Prema istraživačkoj publikaciji RiseProject, sivo tržište spornih imovinskih prava konkurira crnom tržištu droga u smislu ostvarene dobiti. Fenomen je lokalno poznat kao “mafija denacionalizirane zemlje”.
Zagovaranje za javni prostor
Prošlo je oko osam godina prije nego što je većina lokalnih posjetitelja parka IOR shvatila da 12 hektara prostora koji smatraju svojim više nije javno. Ljudi su nastavili tamo odlaziti jer su osjećali da to mjesto pripada njima, da je dio njihove povijesti, njihovog kolektivnog pamćenja koje obuhvaća generacije. Neki su tamo dijelom odrasli ili odgajali svoju djecu.
Maria, 68-godišnja žena koja živi u toj četvrti otkako je izgrađena, s nostalgijom se prisjeća posebnih trenutaka koje su ona i njezina kći provodile šetajući stazama koje su oduzete: “Moja je kći naučila hodati u parku. Kad je porasla, vodila sam je tamo na rolanje. Bio je pun platana i grmova ruža. Taj dio parka za mene je bio čudo. Nedostaje mi.”
Godine 2012. Vijeće gradske četvrti odlučilo je tužiti Mariju Cocoru s ciljem da se taj dio parka vrati u javno vlasništvo. Vodila se 10-godišnja parnica, tijekom koje je prostor bio u pravnoj neizvjesnosti. Tada je šira javnost doznala za status parka. Na kraju, Vijeće gradske četvrti nije uspjelo predočiti potrebne dokaze da je predmetno područje ikada bilo park, primjerice da je bilo razvijeno kao rekreacijski prostor ili da je sadržavalo druge komunalne sadržaje od lokalnog interesa. Izgubili su spor u korist vlasnice pred Visokim kasacijskim sudom i pravosuđem u listopadu 2022. Prema svjedocima poput Dana Trifua i lokalnih vijećnika, na sudu nisu prezentirana nikakva svjedočanstva, nikakvi dokumenti koji pokazuju ulaganje Vijeća u preuređenje parka. Dan Trifu je rekao da nedostatak dokaza dovodi u pitanje legitimitet suđenja.
Rekreacija pod vatrom
Grupa građana povremeno organizira piknike u zapuštenom prostoru na pepelom prekrivenoj crnoj zemlji. Okupljanja nisu zamišljena kao prosvjedi u klasičnom smislu, već kao simbolično ponovno povezivanje s mjestom koje bi trebalo pripadati svima. To je način na koji se mještani sastaju i sudjeluju u društvenim aktivnostima: jedu, razgovaraju, fotografiraju – sve usred pustog krajolika. Piknici su oblik alternativnog prosvjeda, gdje se aktivisti žele ne samo prilagoditi postojećem pustom prostoru, već ponovno osmisliti njegov potencijal. Oni pretvaraju denacionalizirani, privatni dio parka u prostor za razonodu i zajedničko veselje – barem privremeno.
Povezani su s grupom Ovdje je bila šuma / Ovdje bi mogla biti šuma koju su osnovali umjetnici 2023., a njima su se pridružili nezadovoljni stanovnici tog područja. Počeli su organizirati redovite prosvjede u blizini parka. Zahtijevaju da se 12 hektara ilegalno privatne imovine s punim pravom vrati u javno vlasništvo, tvrdeći da su vlasti “zažmirile” na nepravde koje su se parku dogodile. Osjećaju da se s lokalnim građanima zapravo ne razgovara o planiranju urbanog razvoja.
Andreea David, koja organizira prosvjede, kaže da su članovi grupe s vremenom organski preuzeli svoje uloge. Ostali su uključeni u dokumentiranje i istraživanje zakonodavnih pitanja i arhiva povezanih s poviješću parka, ili pišu zahtjeve i šalju peticije javnim institucijama kao što su lokalna policija Bukurešta i Vijeće gradske četvrti, pozivajući ih da hitno poduzmu nešto. Grupa također izdaje online i tiskane novine Titani ne spavaju, koje dokumentiraju slučaj. Imaju web stranicu koja djeluje kao digitalna informacijska platforma za sve zainteresirane za povijest parka i njegove denacionalizacije, jer smatraju da je važno pratiti sjećanje na park i zabilježiti faze njegova uništenja.
Idući korak dalje, IOR – Grupa za građansku inicijativu Titan, jedna od najdugovječnijih skupina za zagovaranje parka, pokrenula je tužbu u svibnju 2024. protiv odluke Gradske skupštine Bukurešta o povratu dijela parka iz 2005. godine. Ova će akcija, nadaju se, biti presudna za sudbinu parka. Ako na sudu uspiju dokazati da je IOR nezakonito vraćen u privatno vlasništvo, Gradska skupština moći će vratiti zemljište i ponovno ga učiniti javnim. Mukotrpno istražujući arhive Gradske skupštine i katastarske dokumente iz 1980-ih i 1990-ih, grupa tvrdi da je IOR bio park u cijelosti otkad je izgrađen i da njegov status javnog prostora nikada nije službeno promijenjen do povrata 2005. godine, stoga je njegov povrat izvršen nezakonito.
Kako objašnjava Trifu, dokazivanje nezakonitosti povrata zelenih površina i parkova na sudu je održivije, dugoročnije rješenje od izvlaštenja jer je vrlo malo uspješno provedenih slučajeva izvlaštenja. “Najčešće kada smo se zalagali za izvlaštenje, Općina je odgovarala da nema dovoljno sredstava za to. Rekao sam im da još jednom pogledaju kako su donesena rješenja o povratu: imaju li ti ljudi zapravo pravo posjedovati ta zemljišta?”
Planirano uništavanje
Važno je napomenuti da postoji zakon koji bi, barem teoretski, trebao zaštititi zelene površine u Bukureštu. Hitni pravilnik 114/2007 zabranjuje promjenu namjene zelenih površina, bez obzira na to kako su navedene u urbanističkim dokumentima, bez obzira na to jesu li javne ili privatne.
Ovaj bi zakon, zajedno sa Zakonom o zelenim površinama 24/2007, trebao onemogućiti investitorima da dobiju građevinske dozvole na zelenim površinama, a ipak, u mnogim slučajevima, zakon je naizgled nedostatan za sprječavanje uništavanja parkova. Kad priroda stane na put profiterstvu, nekretninski poduzetnici brišu sve dokaze da je određena zemlja ikada bila zelena površina tako da je zakon više ne može zaštititi. Sve dok drveće raste na denacionaliziranom zemljištu, ne mogu tamo ništa graditi. Požari su agresivna metoda ubrzavanja procesa dobivanja građevinske dozvole.
Stručnjaci, lokalno stanovništvo, aktivisti i nekolicina političara koji su dali javne izjave o uništenju IOR-a opisali su podmetanje požara kao strategiju vlasnika da raščiste prostor za kompleks visokih zgrada, stoga hitno uklanjaju sva stabla i, doista, cijeli ekosustav na tom području. Oni koji upravljaju zemljištem već su prionuli na posao, daju ga u najam raznim zainteresiranima, koji su na pougljenjenom zemljištu počeli graditi zabavni park. U spaljenom, apokaliptičnom krajoliku osvanuli su tobogani i vrtuljak na napuhavanje, vlakići i autići za djecu. Pojavljuju se niotkuda, “zabave” nisu praćene dozvolom, nijedno ime nije povezano s projektom, a nije spomenut niti datum početka ni završetka.
Do danas je spaljeno 90% denacionaliziranog područja parka IOR. Prizor je upečatljiv: hrpe pocrnjelog drveća leže jedno na drugom; zemlja je toliko spaljena da više ništa ne raste. Regeneracija se čini nemogućom. Ideja je, čini se, da se na kraju lokalni građani više neće imati za što boriti i da će biti ušutkani. Eugen Matei, vijećnik Okruga 3, u izjavi za javnost potvrđuje ovu hipotezu: “Oni su posjekli stabla kako bi mogli tvrditi da zapravo nema zelene površine. To je slično taktici onih koji su imali zaštićene kuće koje su zanemarivali dok se nisu srušile, a onda su mogli tražiti rušenje i građevinske dozvole za zgrade od deset katova.”
Ana Ciceală, predsjednica Odbora za okoliš Gradske skupštine, istog je mišljenja. Kazna za ilegalnu sječu, kada se plati u roku od dva tjedna, iznosi između 5-100 leja po stablu (oko 4 eura). Ciceală je jedina političarka koja je predložila zakon Gradskoj skupštini Bukurešta zalažući se za povećanje kazne na 1000 eura po stablu. No, njezin je nacrt zapeo u Skupštini zbog niza suzdržanih i onih koji su glasali protiv. Ciceală objašnjava: “Vijećnici su rekli da ne mogu odobriti ovaj projekt jer Gradska skupština Bukurešta ne izdaje dozvole za krčenje šuma dovoljno brzo. Njihov argument je u osnovi da ne bi trebali izricati velike kazne, iako se nezakonito dopušta sječa stotina stabala, zbog uskog grla dozvola.”
Budući da se dozvole zaobilaze, nema jasnih dokaza o tome koliko je stabala u Bukureštu posječeno iz valjanih razloga. Ne vodi se transparentna evidencija o tome koliko se stabala godišnje posječe, po kojoj osnovi i koliko ih je posađeno za obnavljanje zaliha. Posljedično, u tisku se pojavljuju brojni izvještaji o ljudima koji su uhvaćeni s motornom pilom u ruci kako sijeku stabla između stambenih blokova, parkova ili zelenih igrališta – sve su to površine koje su bile predmet denacionalizacije.
Da stvari budu još gore, na očuvanje stabala u Bukureštu također je utjecala izmjena Šumarskog zakonika. Do 2020. sva su stabla klasificirana kao vegetacija i njima se gospodarilo prema propisima o šumarstvu. Čupanje, sječa ili ozljeđivanje stabala na bilo koji drugi način smatralo se šumskim prekršajem i moglo se pokrenuti kazneni postupak. Ali to više nije slučaj.
Osim toga, na lokalnoj razini funkcionalno ne postoji registar zelenih površina. Takav bi zapis pružio potpuno dostupnu digitalnu bazu podataka koja dokumentira područje svake javne zelene površine u Bukureštu. Iako je 2013. godine na zahtjev Europske unije izrađen registar kako bi se utvrdio i pratio ukupni indeks zelenih površina po glavi stanovnika u glavnom gradu, on nije ažuriran, što otežava procjenu stvarne situacije. Osim toga, registar nije odobrila Gradska skupština Grada Bukurešta, što znači da nema pravnu vrijednost.
Sukob oko zaštite
Od 17. siječnja 2022., kada je zabilježen prvi požar u IOR parku, odgovor nadležnih je bio nedosljedan. Lokalni policijski načelnik nije dao izjavu o situaciji unatoč tome što su aktivisti tražili odgovore.
Aktivist i stanovnik četvrti Titan Beniamin Gheorghiță objašnjava mukotrpan proces angažiranja vlasti u zaštiti područja. Bilo je potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što su postavljene nadzorne kamere u području koje je bilo predmet denacionalizacije, i sada samo 3 od njih 12 rade. Prema podacima Glavnog regionalnog inspektorata za izvanredne situacije Bukurešt-Ilfov koje je zatražio Gheorghiță, 28 požara dogodilo se u denacionaliziranom području parka IOR od 17. siječnja 2022. do 26. kolovoza 2024. Prema odgovoru institucije, uzrok 21 od tih požara bio je povezan s bačenim opušcima cigareta. Međutim, vrlo je mala vjerojatnost da isto mjesto tako često slučajno gori zbog nemara. Što se tiče preostalih osam slučajeva, nema informacija o tome tko je podmetnuo požare i zašto. Neki od mještana, uključujući Benjamina, redovito dolaze na sastanke vijeća na kojima iznose svoju zabrinutost, ali nitko ne poduzima daljnje radnje.
Gheorghiță je u srpnju 2024. u šetnji parkom uhvatio dvojicu mladića sa sjekirama u rukama dok su udarali u podnožje nekoliko velikih platana, najvjerojatnije s namjerom da ih oslabe kako bi brže pale. Sve se to dogodilo pred očima policije. Kada je Gheorghiță intervenirao, privlačeći njihovu pozornost, dobio je prijetnju smrću od stanara koji se pojavio na mjestu događaja i oslovio ga imenom, iako se nikada prije nisu sreli. Ovaj incident ga je naveo da se uplaši za svoju sigurnost; sada ima video kameru u autu, na ulazu u blok u kojem živi i na sebi kako bi dokumentirao eventualni napad.
Požari se nastavljaju unatoč prosvjedima i pritužbama. Nakon dvije godine prijavljivanja incidenata, do sada je samo jednoj osobi određen pritvor. Mjesec dana nakon uhićenja osumnjičenika u kolovozu 2024. godine, 9. rujna izbio je još jedan veliki požar dok je muškarac još bio u istražnom zatvoru, što je kod mještana potaknulo sumnje da je više ljudi umiješano u podmetanje požara. Bio je to jedan od najsnažnijih požara do tada, koji je uništio dva hektara raslinja. Dim je bio toliko gust da je sezao do ulaza u podzemnu željeznicu u blizini parka, koju svakodnevno koriste tisuće ljudi. Ljudi se u tom području osjećaju terorizirano. Osim zagađenja, nelagode i štetnog utjecaja dima na njihovo zdravlje, strahuju da bi sljedeći požar mogao uzrokovati ljudske žrtve.
Zdravlje i blagostanje
Prema izjavi za medije koju je ovog ljeta dao gradonačelnik Bukurešta Nicușor Dan, grad je izgubio 1600 hektara zelenih površina od 1990. godine. Oko 300 hektara zelenih površina je bilo predmetom povrata. Vrtovi, obale jezera, dvorišta i trgovi, dijelovi parkova i urbane šume pretvoreni su u stambene blokove, parkirališta, trgovine i trgovačke centre. Preostalim zelenim površinama prijeti nestanak jer ih postojeći zakoni ne štite dovoljno. Na lokalnoj razini, Grad Bukurešt nema posebnu politiku ili zakonodavstvo koje pokriva elemente koji se odnose na biološku raznolikost, upravljanje zaštićenim prirodnim područjima i očuvanje prirodnih staništa, flore i faune.
Nekoliko institucija i nevladinih organizacija pozvalo je na hitnu izradu registra zelenih površina. Inspekcija zaštite okoliša čak je kaznila Gradsku skupštinu Bukurešta kaznom od preko 20 000 eura 2021., ali do danas još uvijek ne postoji takav javni alat za registraciju i upravljanje podacima o gradskim javnim urbanim zelenim površinama.
Ekološke politike EU-a stavljaju sve veći naglasak na vraćanje prirode u gradove stvaranjem bioraznolikosti i pristupačne zelene infrastrukture. Strategija EU-a za biološku raznolikost do 2030., na primjer, naglašava važnost razvoja urbanih planova ozelenjavanja u većim gradovima i mjestima, potičući lokalne dionike u svakoj državi članici da u urbanističko planiranje uvedu rješenja temeljena na prirodi kako bi se postigla otpornost na klimatske promjene. Klimatske promjene, neadekvatno planirana urbanizacija i degradacija okoliša učinili su mnoge gradove osjetljivima na katastrofe, a takve bi politike mogle biti ključne za život u urbanim područjima.
Prema izvješću o stanju okoliša u Bukureštu za 2022., grad ima manje od 10 četvornih metara zelene površine po glavi stanovnika. U Bukureštu, manje od jednog stabla po osobi proizvodi kisik, što ga svrstava među europske gradove s najmanje urbanih zelenih površina. Podaci o površini ukupne zelene infrastrukture u Bukureštu variraju, ali u 2018. izmjereno je oko 26% pokrivenosti urbanim zelenim površinama, znatno manje od prosječnih 42% u 38 zemalja članica EEA. U Rumunjskoj je visoko zagađenje povezano sa sve većim brojem bolesti poput respiratornih infekcija, srčanih i moždanih udara. Prema studiji Europske komisije iz 2021., onečišćenje zraka doprinijelo je približno 7% smrti (preko 17 000 smrti) u Rumunjskoj, što je veći udio od prosjeka EU-a od oko 4%.
Slučaj nestajanja stabala i urbane prirode Bukurešta, koji svoju najagresivniju manifestaciju nalazi u parku IOR, odražava kako ekološki i urbanistički problemi ne postoje u vakuumu, već su izravan odraz toga kako korupcija utječe na ljudske živote i nagriza odnos između ljudi i prostora u kojem žive.
Bez plana upravljanja, graditelji nekontrolirano grade, pridonoseći smanjenju urbane bioraznolikosti. Trenutna situacija naglašava hitnost jasnih propisa i zaštite prirodne baštine Bukurešta. Ističe se i loša zakonska regulativa i nedostatak ekološke svijesti javnih institucija, kao i interes za trenutnom, kratkoročnom zaradom nauštrb dobrobiti ljudi i održivosti grada, posebice u vrijeme klimatskih promjena kada je potrebna otpornost.
Ono što se događa u IOR-u mogla bi biti priča bez kraja koja se neprestano ponavlja na drugim lokacijama ako određene birokratske i profiterske realnosti ne promijene tijek, i ako korijen problema ostane isti. Unatoč slabim šansama, ljudi se i dalje bore da prostor vrate u javnu domenu. Njihova nada ostaje.
Prijevod: Marina Kelava / Voxeurop
Tekst je izvorno objavljen na portalu Eurozine.
