Na amsterdamskim Olimpijskim igrama 1928. žene su prvi put izborile mogućnost sudjelovanja u atletici. Međunarodni olimpijski odbor odobrio je samo pet disciplina kojima se mogu pridružiti (nasuprot 22 discipline te godine otvorene muškarcima): trčanje na 100 i 800 m, štafetu 4×400 m, skok u vis i bacanje diska. Njemačka atletičarka Lina Radke-Batschauer istrčala je tadašnji ženski rekord na 800 m – 2:16.8, dok je Douglas Lowe iz Velike Britanije, u dijelu natjecanja namijenjenom muškarcima, ostvario vrijeme od 1:51.8. Unatoč odličnom rezultatu Line Radke-Batschauer, medijima se pronijela vijest da je za Radke na atletskoj stazi zaostalo više natjecateljica zabrinjavajuće iscrpljenih tim naporom (iako ništa manje umorni nisu bili ni natjecatelji u muškoj kategoriji). Međunarodni olimpijski odbor utvrdio je da su žene izmorene zahtjevima utrke na 800 m, da je to previše pritiska na njihova tijela i ponovno zabranio ženama natjecanje u toj utrci.
Ta je zabrana bila na snazi sve do OI-ja u Rimu 1960. godine. Iako se muška utrka na 800 m odvija neprekidno od 1896. godine (od samih početaka modernih OI-ja), do 1983. godine žene su uspjele skoro pa izjednačiti: Jarmila Kratochvílová iz Čehoslovačke postigla je i u ovom trenu važeći svjetski rekord od 1:53.28, za petama Loweovom rezultatu iz 1928. za otprilike dvije sekunde. Kratochvílin rekord danas bilježi 13 sekundi razlike u odnosu na trenutnog svjetskog rekordera u muškoj kategoriji na 800 m, Davida Rudishu.
Za razliku od Line Radke-Batschauer, bijele žene tada u braku sa svojim trenerom, njezina sutrkačica, japanska sportašica Kinue Hitomi, koja je na istom natjecanju 1928. odnijela srebrnu medalju, izložena je nasilju rodnog preispitivanja odmah po povratku u Japan. Sa 169 cm i 54 kg odudarala je od standarda nametnutog ženama u tamošnjem društvu, a nije joj pomogao ni manjak romantičnog povezivanja s muškarcima u medijima.
Jedan oblik nasilja korišten u diskvalifikaciji ženske atletike bio je da tako zahtjevan sport može loše djelovati na reproduktivne sposobnosti žena, kao i da ih izlaže moralno ugrožavajućem pogledu gledatelja. Na sastanku Međunarodnog odbora za sportsku pedagogiju u novembru 1928. godine, jedan od osnivača modernih OI-ja, Pierre de Coubertin, kontrirao je sudjelovanju žena u olimpijskim sportovima objašnjenjem: „Ako bi se neke žene htjele baviti nogometom ili boksom, treba ih pustiti dok se god ti događaji odvijaju bez gledatelja jer gledatelji koji dolaze na ta natjecanja nisu tamo zbog sporta.“ U de Coubertinovu komentaru ogleda se infantilizacija žena, koje su tretirane kao djeca koju treba zaštititi, kao i prezir prema njihovim tijelima, kojima se predbacuje ogrešenje o puritanska načela zbog toga kako izgledaju ili kako se kreću (čemu je moguće posvjedočiti i u kontekstu aktualnog društvenog odgovora na seksualno nasilje).
Esencijalizacija roda vjerovanjem da postoje karakteristike inherentne tijelima koja su čitana kao muška ili ženska reflektirana je i u esencijalizaciji sporta. Sportski rezultati tako se razumijevaju kao izraz urođenih sposobnosti, superiorne biologije, odjekujući eugeničke politike i nacistički povratak antici u Olimpiji Leni Riefenstahl. Ako za primjer zastanemo na povezanosti između razine testosterona i agresivnosti, kako je još Anne Fausto-Sterling upozorila u Myths of Gender, znanost nije uspjela dokazati značajnu korelaciju kod ljudi.
Jordan-Young i Karkazis u Testosterone: An Unauthorized Biography ukazuju na to da, ako bi se i našla, ta sveza nikako nije jednosmjerna i jednoznačna. Primjerice, jedna studija u časopisu Nature, s uzorkom od 121 osobe, uspoređivala je grupu žena koje su primile testosteron, a mislile su da uzimaju placebo, i grupu žena kojima je rečeno da im je ubrizgan testosteron, a zapravo se radilo o placebu. U kompetitivnim uvjetima žene koje su mislile da su primile testosteron bile su agresivnije u igri od onih koje su zaista primile testosteron.
Iako su se na nacionalnim razinama testiranja roda održavala od 1946. godine, Međunarodno udruženje atletskih organizacija (IAAF) učinilo ih je obaveznim u atletici 1950., a od 1968. praksa se proširila i na ostale sportove na OI-ju. Članak u New York Timesu 1967. godine, izvještavajući o Europskom atletskom prvenstvu u Budimpešti 1966., kako ilustrira istraživač Stefan Wiederkehr, zabilježio je: „Postupak (rodne verifikacije) uspostavljen je prošle godine nakon pritužbi da su pojedine sudionice, primarno iz komunističkih zemalja, upitne ženskosti.”
Učešće žena u oslobodilačkim pokretima u kojima se njihov lik iz domaćice krenuo transformirati u partizanku i radnicu, u sliku žene s oružjem u Drugom svjetskom ratu ili uz industrijsku traku, konstruirano je kao opasnost zapadnom poimanju ženskosti. I dok je sovjetska propaganda brusila ideal koji socijalistička žena treba doseći (samoeksploatacija radničke klase u ime radničke klase), zapadna mašinerija hladnoratovskog rova brižljivo je zadržavala žene u kućanskim poslovima i skrbi o djeci.
Nacionalni je sport od svojih početaka trebao reproducirati i čuvati predodžbe ranjivosti i nježnosti u održavanju ideala braka i majčinstva, kao i snage i izdržljivosti za rad i rađanje, tobože iznjedrene samom prirodom žene. Kratochvílina muskulatura i grublje crte lica uz pokazane sposobnosti kreirale su sumnju da se radi ili o dopingu ili o muškarcu (kako se već netko našalio, preostaje još samo mjerenje lubanje – iako „testovi rodne verifikacije” nisu toliko daleko od toga). Dok su varšavske novine na OI-ju 1936. napadale trkačicu Helen Stephens da je muškarac, američke su se novine okomile na njezinu konkurenticu Stanisławu Walasiewiczównu s istim optužbama.
U arenama u kojima se nacionalne države šepure svojim mišićima, rezbare se i mogući oblici i mobilizacije te snage: bilo za rat bilo za rađanje budućih vojnika. Nadzor i sankcioniranje transgresija u pogledu varijacija kromosoma i testosterona ili razlika u socijalizaciji, pred publikom za koju de Coubertin napominje da tu nije zbog sporta, služi tome da se publiku poduči kako bi trebala postojati i funkcionirati u javnom prostoru.
Ne radi se tu o Kinue Hitomi, Jarmili Kratochvílovoj ili alžirskoj boksačici Imane Khelif, nego o propisivanju i odgajanju roda kod gledateljica. Kao u spektaklima javnih bičevanja i egzekucija ili suđenja praćenih televizijskim kamerama, teži se pokazati publici da će se okršaj s „prirodom”, s konvencijama i zakonima nacionalnih država i kapitala, potegnuti za sobom izdvajanje, ponižavanje, kaznu i izolaciju (diskvalifikacijom iz sporta i sredina u kojima žive). Isto tako, iako bi bilo puno jednostavnije misliti da su problem J. K. Rowling i Elon Musk, te glasove proizvode strukture koje bi ih, kao, trebale sankcionirati. Neće ni Rowling ni Musk osjetiti šibu po prstima, a bome još manje cijela mašinerija nasilja koja će poruku odaslati novim glasnogovornicima.
Kapitalističke nacionalne države strah od komunizma isprepliću s ksenofobijom i rasizmom, gdje sport nastavlja težnje kolonijalnih zakona u obuzdavanju rasijaliziranih konteksta. Da postoje „žene” i „muškarci”, misionari su nametnuli i kolonijalni sudovi učvrstili u afričkim i američkim društvima, nasilno zatirući drugačije načine razumijevanja intimnosti i kreiranja društvenih odnosa. Kako su tijela sportašica iz Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke ili Poljske kriminalizirana i monstruizirana, tako sport danas služi podizanju barikada i žičanih ograda u očuvanju američkih i europskih nacionalnih imaginarija.
Kada je početkom augusta, nakon samo 46 sekundi, talijanska boksačica Angela Carini u suzama predala borbu s alžirskom suborkinjom Imane Khelif na OI-ju u Parizu, nije trebalo dugo da se društvenim mrežama razgranaju transfobija, mizoginija i rasizam. Da bi se viteški obranilo „krhkiju i slabiju” Carini u njezinoj autentičnoj ženskosti, krenula su natezanja oko toga je li Imane Khelif, s obzirom na svoju snagu, uistinu žena. Nasilje usmjereno prema Khelifinu tijelu krenulo je jenjavati tek kada su na internetskom sudu prikupljeni „dokazi” da je Imane Khelif takvom kakvom se predstavlja – kada su se Khelif i njezina obitelj obratili medijima kako bi pokazali da u njezinu rodnom listu piše da je žena i da se tako vidi cijeli svoj život, kada je legitimitet Međunarodne boksačke organizacije koja je negirala njezin rod propitan i kada je video našminkane Khelif u bluzi s ružičastim cvjetovima krenuo kolati internetom. U opisu videa piše da Khelif, iako se ne misli prilagođavati ničijim očekivanjima, „može biti ženstvena kada to poželi“.
Na agresivnosti pripisanoj rasijaliziranim ženama, koja vuče korijene iz kolonijalnog registra, izgradila se tako slika afričke boksačice koja ne samo da nije žena nego nije ni ljudsko biće; s boksačkim ringom pretvorenim u scenarij iracionalne, animalizirane muškosti od koje treba skloniti krhke europske žene, od de Coubertina do danas. Khelif nije preostalo puno – s pritiskom u konzervativnoj sredini u kojoj je odrastala, u kojoj drugačija iskustva roda nisu moguća, dapače kažnjiva su zatvorom ili nasiljem, i s pritiskom zapadnjačkih očekivanja koja bi je mogla stajati karijere – nego se konformirati.
Internet je odahnuo; ta Khelif je žena! Što da nije? Da je ostala u crnoj dolčeviti i tenisicama ili trenirci, kao na ranijim fotografijama, što da je trans ili kvir osoba? Ženski boks, kao i ženska utrka na 800 m, do danas su karakterizirani kao slabija i bljeđa verzija muškog boksa i muške utrke na 800 m te su bilo koja primicanja rezultatima u muškoj kategoriji generator sumnje u rod. Ta sumnja u rod, umjesto da postane sumnjom u rod kao organizacijsko načelo sporta, postaje način discipline tijela koja ne pristaju na rodom diktirana ograničenja.
Sport ostaje jedna od rijetkih domena rada u kojem vjerovanje u neslomljivost roda perzistira. Sport uklesan u biologizirane pretpostavke koje „kreiraju nepremostive razlike” između „muškaraca” i „žena” čini sportska postignuća pitanjem nasumičnih sposobnosti koje nadilaze rad i vještinu. (Zalaskom u folklornu biologiju, sport kreće obespredmenjivati sam sebe: Ako postoji granica tomu što žene mogu i što će moći – čemu napor i trud izdašnih treninga, kao i unapređivanja obuće, staza i rekvizita kada kapital u nečem napokon prepozna korist?) Ili – još važnije – te tobožnje razlike zamagljuju strukturne okolnosti koje omogućavaju taj rad i vještine.
Khelif se u intervjuu s alžirskom televizijom prisjeća odrastanja u kojem je borba za sudjelovanje u sportskim aktivnostima itekako bila uvjetovana ekonomskim i socijalnim okolnostima: „Prodavala sam kruh na ulici, skupljala posuđe i druge predmete da zaradim novac potreban da se mogu kretati s obzirom na to da dolazim iz siromašne obitelji.” Udaljene i loše opremljene dvorane, egzistencijalna neizvjesnost i oskudica stvarna su prijetnja razvoju sporta, posebno participaciji žena i kvir osoba, ne nečiji kromosomi i hormoni (za koje većina nas ni ne zna kako se odražavaju u našim tijelima).
Kenijska trkačica Pamela Jelimo, koja je ponijela zlato 2008. na OI-ju u Pekingu na 800 m, a čiji se rod nedugo zatim našao pod povećalom, zbog besparice se jedva uspjela domoći srednje škole. Južnoafričkoj trkačici Caster Semenyi, sa dvjema zlatnim medaljama u istom sportu, 2019. godine zabranjeno je sudjelovanje na atletskim natjecanjima zbog razine testosterona koje je njezino tijelo spontano proizvodilo. U autobiografiji Race to be Myself piše: „Moji roditelji, stariji braća i sestra, i rodbina proživjeli su aparthejd. Nije im bilo dopušteno putovati ili živjeti gdje žele; mnogi su bili prisilno raseljeni. Crni ljudi nisu imali pristup visokom obrazovanju. I za razliku od mene, mnoge Crne sportašice nisu nikada ni dobile priliku.”
Da je za uvjete u kojima se sportske aktivnosti trebaju odviti malo tko zainteresiran, radije se zadržavajući na patroliranju granicama roda, pokazuje i širi kontekst OI-ja, pa je tako ženama onemogućeno sudjelovanje u olimpijskom maratonu sve do 1984., a u utrci na 10 000 m do 1988. godine. Američka dekatlonka Jordan Gray nedavno je pokrenula peticiju da se na OI-ju 2028. organizira natjecanje u dekatlonu za žene, u kojem se još uvijek mogu natjecati samo muškarci. Uz dekatlon, žene ne mogu sudjelovati u olimpijskim disciplinama grčko-rimskog hrvanja, jedrenja na laseru i brzog hodanja na 50 km.
S druge strane, ritmička gimnastika i umjetničko plivanje ostaju otežano dostupni muškarcima. Tek ove godine muškarcima je dopušteno da se pridruže olimpijskom umjetničkom plivanju. Nijedan muškarac nije primljen ni u jedan tim koji se kvalificirao za sudjelovanje u umjetničkom plivanju u Parizu, uz homofobijom i transfobijom natopljene diskurse o eleganciji i pokretljivosti koja nije primjerena njihovim tijelima.
Iako bi se u međuvremenu kategorije trebale što više rastegnuti, nije rješenje u „boljim kriterijima”, nego u propitivanju toga zašto je sport uopće građen na rodu i kako ga je moguće drugačije presložiti. Ako težina ili brzina zaista u toj mjeri pariraju socijalnim okolnostima koje nismo ni zagrebali, onda je pitanje zašto nastaviti inzistirati na odredivosti tih parametara nečijom (pretpostavljenom) biologijom? Moguće je – kao što se već djelomično radi u nekim sportovima – uzeti u obzir te varijable; težinu, brzinu ili štogod drugo, u organiziranju sportskih aktivnosti. Ako neka žena može ukrstiti rukavice ili tenisice s muškarcima, zašto ne bi imala priliku ostaviti ih u prašini? Zadržavanje roda kao mehanizma strukturiranja sportskih aktivnosti nastavit će se, kao i do sada, otkrivati kao način nasilnog preoblikovanja (prisilnim sterilizacijama, pritiskom na hormonsku terapiju ili druge oblike medicinske intervencije) i izguravanja neposlušnih tijela iz prostora u kojima se te aktivnosti mogu odviti.
Pritom u izgradnji drugačijeg sporta ne treba previše zastajati na Olimpijskim igrama, gugućući im kao vrhuncu ljudskih sposobnosti; one su u poticanju kompetitivnosti, produktivnosti i naglasku na „sposobnost” epitoma kapitalizma. Boksački ringovi i trkačke staze in vivo su eksperimenti koliko je daleko moguće pogurati ljudsko tijelo na bojištima, u policijskom radu i na radnim mjestima. Užitak u tjelesnoj aktivnosti i rekreativni sport u izgradnji mreža međusobne podrške, u kojem nema okrenutosti jednih protiv drugih, nego razigranosti, povezanosti i truda jednih s drugima, izoštravaju se kao mjesta odupiranja mitologiziranim narativima tobože individualnih, da ne kažem nadljudskih (doslovno Olimpa vrijednih), „uspjeha”. Na jednoj radionici koju sam s kolegicom Sanjom Horvatinčić vodila prije koju godinu, učenice osnovne škole u Drežnici poželjele su izgradnju školske dvorane u kojoj mogu igrati rukomet. Niz pretežno ruralnih mjesta diljem Hrvatske nema ni adekvatne dvorane ni opremu, pa ni mogućnost financiranja putovanja ili namirivanja osnovnih potreba djece da se otisnu u istraživanje sporta i svega što im može ponuditi.
Nacionalne države elitni sport, nimalo začuđujuće, koriste da bi razbuktale identifikaciju s nacijom, a onda i za jačanje svoje vojne i policijske moći. Školske dvorane u Drežnici ili Udbini od interesa su ako se sa željama djece preklope ekonomski interesi (odnosno ako je iz njih moguće izvući neku materijalnu korist) ili pak ako treba opravdati mandat pred izbore. Krhkost uplakane Angele Carini u boksačkom ringu rastvara se podrobnijim pogledom u kontekst iz kojeg izvlači boksačke rukavice; kao i mnogi drugi olimpijski sportaši i sportašice, Carini je policajka koja u materinskom zagrljaju Giorgie Meloni postaje uzor talijanske žene. Meloni će joj poručiti da ne odustaje, jer jednoga će dana dobiti što zaslužuje, koliko god to onima svjesnima politika Melonijine vlade jezivo zvučalo.
I hrvatsko Ministarstvo obrane ima sklopljene ugovore sa sportašima i sportašicama koji ostvaraju, kako to oni kažu, „vrhunske rezultate”, čime postaju pričuvnim dijelom Hrvatske vojske. Oni postaju dužni „odazvati se na poziv za osposobljavanje i poziv na službu u Oružanim snagama te ispunjavati i druge dužnosti i obveze u skladu s odredbama Zakona o obrani, Zakona o službi u oružanim snagama RH (i dr. akata)”. „Vrhunski sportaši i sportašice” koje država regrutira dalje služe regrutaciji novakinja i novaka. Ugovorni su pričuvnici Hrvatske vojske, između ostalih, i ovogodišnja nositeljica zlatne medalje u džudu Barbara Matić, kao i atletičar Tin Srbić sa zlatnom medaljom na Svjetskom gimnastičarskom prvenstvu 2017. i srebrnom na OI-ju u Tokiju 2020. Gdje bolja promocija vojske u najavama ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka i militarizacije nacionalnih granica nego u nacionalnom zanosu olimpijske pobjede?
Moguće je izbaciti ne znam koliko dokumenata u kojima će se nabrajati konstrukcije kao što su „fair play” ili „jednake šanse”, ozlijediti i prisilno medikalizirati niz ljudi da bismo došli do bajki o „ravnopravnom ženskom sportu”, ali to će kapitalistički spektakl rastezanja tijela do granica njegove izdržljivosti i iskoristivosti samo nahraniti i izoštriti. Dok se radikalno ne izmijeni poimanje sporta i njegove svrhe, za početak, treba izbrisati imaginarne granice na sportskim terenima i sport urediti tako da nema ni „ženskog” ni „muškog” sporta. I Kratochvílova, i Semenya, i djevojčice koje bi igrale rukomet dobre su u sportovima koje vole ne zbog načina na koji je sport ustrojen, nego unatoč njemu. No i orodnjene će se granice razoriti, obijajući se boksačkim rukavicama i kopačkama o pritiske, kao što su se onomad sportski odbori redom spoticali o noge predanih 800-metarskih trkačica poput Jarmile Kratochvílove ili Caster Semenye.