Judith Butler je teoretičarka čiji rad zasigurno ne traži posebno predstavljanje, s obzirom na to da je svojim esejima i knjigama o rodu, kao što su Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta (1990.), Tijela koja nešto znače: o diskurzivnim granicama „spola“ (1993.) te Raščinjavanje roda (2004.), izvršila snažan utjecaj na oblikovanje moderne feminističke misli.
Njezina je teza o performativnosti roda toliko značajna da se danas taj pojam ne samo učestalo koristi, već i iskorištava na način koji često dovodi do pogrešnog tumačenja izvornog koncepta. Iz toga razloga The TransAdvocate donosi intervju s Butler iz kojeg saznajemo što ona uistinu misli ne samo o rodu, već i općenito o trans iskustvu.
O kirurškim intervencijama kroz koje mnoge trans osobe prolaze govorili ste kao o „jako hrabrim transformacijama.“ Možete li nam reći nešto više o tome.
Uvijek je hrabro inzistirati na transformacijama za koje smatramo da su nužne i ispravne, čak i kada postoji toliko prepreka koje nas u tome koče, poput ljudi i institucija koji traže načine kako bi patologizirali ili kriminalizirali takve važne činove samo-određivanja. Znam da su za neke oni više nužnost, nego hrabrost, ali svi trebamo braniti one neophodnosti koje nam omogućuju da živimo i dišemo na način koji se nama čini ispravan. Kirurška intervencija može, ali i ne mora biti, baš ono što nekoj trans osobi treba. Kako god bilo, važno je imati slobodu u odlučivanju o vlastitim rodnim životima.
Mislim da je sigurno za reći kako su mnogi rodni teoretičari na neki način kontroverzni. neki stavljaju vaš rad zajedno s onima drugih teoretičara, kao što je Sheila Jeffreys, koja je napisala kako se transseksualna kirurgija može smatrati političkom i medicinskom zloupotrebom ljudskih prava zbog toga što predstavlja sakaćenje zdravih tijela i njihovo podvrgavanje rodnoj razlici konstruiranoj u muškom suprematističkom društvu. Možete li reći na koje načine se vaše mišljenje možda razlikuje od toga?
Nikada se nisam slagala sa Sheilom Jeffreys ili Janice Raymond, te sam već dugi niz godina na potpuno suprotnoj strani tih feminističkih debata. Jeffreys sebe stavlja na položaj suca i nudi neku vrstu feminističkog upravljanja trans životima i izborima. Protivim se toj vrsti preskripcije, koja mi se čini da teži svojevrsnoj feminističkoj tiraniji.
Ako ona koristi društvenu konstruiranost kako bi poduprla svoja stajališta, onda uopće ne razumije postavke te teorije. Po njezinom mišljenju trans osobu „konstruira“ medicinski diskurz, zbog čega je ona žrtva društvene konstruiranosti. Ali ta ideja ne priznaje da smo svi mi, kao tijela, u aktivnoj poziciji pronalaženja načina kako živjeti s i protiv tih konstrukcija ili normi koje nam pomažu da se formiramo. Mi se oblikujemo unutar vokabulara koje nismo odabrali, te ih zato ponekad trebamo odbaciti ili razviti nove. Na primjer, dodjela roda je „konstrukcija“ koju ipak mnoge genderqueer i trans osobe djelomično ili u potpunosti odbacuju. To odbijanje pak otvara prostor za radikalnije forme samoopredjeljivanja, one koje se odvijaju u solidarnosti s drugima u sličnoj borbi.
Problem stajališta društvene konstruiranosti leži u tome što sugerira da je ono što trans osobe osjećaju vezano uz to što njihov stvarni rod je, ili treba biti, samo po sebi „konstruirano“ te stoga nije stvarno. Tada dolazi feministička policija kako bi razotkrila tu konstrukciju i osporila trans osobi njezin osjećaj življene stvarnosti. Apsolutno se protivim takvom načinu korištenja teorije o društvenoj konstruiranosti jer ga smatram lažnim, obmanjujućim i opresivnim.
Gloria Steinem nedavno je napisala: „Dakle, sada želim biti nedvosmislena u svojim riječima. Vjerujem da transrodne osobe, uključujući one koje su već napravile prijelaz, žive stvarne, autentične živote. Te živote treba slaviti, a ne dovoditi u pitanje. Sve odluke o zdravstvenoj skrbi trebale bi biti samo njihove. A ono što sam desetljećima prije napisala ne odražava ono što danas znamo kada se udaljujemo od binarnih kutija samo 'muškog' i 'ženskog' te počinjemo živjeti na potpunom ljudskom kontinuumu identiteta i ekspresija.“ Biste li komentirali njezinu izjavu?
U potpunosti se slažem da ne postoji ništa važnije za transrodne osobe od pristupa izvrsnoj zdravstvenoj skrbi u trans-pozitivnim okolinama, legalne i institucionalne slobode vođenja života onako kako to oni žele, te potvrde te slobode i želje od strane ostatka svijeta. To će se dogoditi tek kada transfobija bude prevladana na razini individualnih stavova i predrasuda te unutar većih institucija obrazovanja, zakona, zdravstvene skrbi i srodstva.
Što mislite da se najviše pogrešno predstavlja u vašim teorijama i zašto?
Ne čitam puno takvih tekstova, pa ne bih znala reći. Ono što znam je da neki ljudi vjeruju kako ja rod vidim kao „izbor“ više nego kao esencijalan i učvršćen osjećaj sepstva. No moje stajalište u biti nije takvo. Bez obzira na to osjeća li netko svoju rodnu i spolnu stvarnost kao čvrsto određenu ili ne, svaka osoba bi trebala imati pravo odrediti pravne i lingvističke uvjete svojih otjelovljenih života.
Želi li netko živjeti kruto određeni osjećaj spola ili više fluidni osjećaj roda je manje važno od prava da se taj život uopće slobodno može proživjeti, bez diskriminacije, zlostavljanja, ozljeda, patologizacije ili kriminalizacije, te s potpunom podrškom institucija i društva. U mom pogledu to je najvažnije.
Mislite li da ljudi posjeduju urođeni i subjektivni osjećaj imanja tijela? Ako da, bi li dio tog iskustva uključivao i imanje tijela s primarnim spolnim karakteristikama?
Većina onoga što se govori o ovim tema je prilično spekulativno. Znam da su neki subjektivni doživljaji spola vrlo čvrsti i fundamentalni, čak i neosporivi. Mogu biti tako tvrdi i nepromjenjivi da ih nazivamo „urođenima.“ Ali s obzirom na to da govorimo o takvom osjećaju sepstva unutar društvenog svijeta, svijeta u kojem pokušavamo koristiti jezik kako bismo izrazili što osjećamo, nejasno je koji jezik to čini najučinkovitije. Razumijem da je „urođeno“ riječ koja prenosi osjećaj nečeg predodređenog i konstitutivnog.
Pretpostavljam da bih bila sklona pitati se ne bi li ostali vokabulari jednako dobro mogli obaviti posao. Nikada nisam voljela tvrdnje o „urođenoj“ inferiornosti žena ili crnaca, te mi je jasno da su ljudi govorili na taj način zato što su pokušavali „prepraviti“ društvenu stvarnost u prirodnu nužnost. A opet, ponekad nam treba jezik koji se odnosi na osnovne, temeljne, trajne i nužne dimenzija toga tko smo, a osjećaj spolnog utjelovljenja nam baš to može pružiti.
Neki (poput Miltona Diamonda) tvrde kako postoji genetski problem koji može dovesti do transseksualizma. Što vi mislite o takvim navodima?
Kod radova Miltona Diamonda koje sam čitala, morala sam dovesti u pitanje način na koji on razumije genetiku i uzročnost. Čak i kada bi se mogla pronaći genetska struktura, to bi samo uspostavilo mogući razvoj, ali ga ne bi ni na koji način kauzalno odredilo. Genetika je možda još samo jedan način dolaženja do onog osjećaja „predodređenosti“ za pojedini spol ili rod.
Smatram kako nam možda ne treba jezik urođenosti ili genetike da shvatimo kako smo svi etički dužni prepoznati tuđi deklarirani ili odigrani osjećaj spola i/ili roda. Ne trebamo se složiti u vezi „izvora“ toga osjećaja sepstva kako bismo se složili da je etički obavezno podržati i prepoznati spolne i rodne načine postojanja koji su presudni za dobrobit neke osobe.
Ako „rod“ uključuje način na koji subjektivno doživljavamo, kontekstualiziramo i komuniciramo našu biologiju, mislite li da je život u svijetu bez „roda“ uopće moguć?
Ponekad postoje načini minimaliziranja važnosti roda u životu ili zbunjivanja rodnih kategorija zato da one izgube svoju deskriptivnu moć. Ali neki drugi put rod nam može biti jako važan, i neki ljudi stvarno vole rod koji su prisvojili za sebe. Ako iskorijenimo rod, to ćemo onda učiniti i s domenom ugode važnom za mnoge ljude. Uz to postoje i oni koji imaju snažan osjećaj povezanosti s vlastitim rodom, tako da bi brisanje roda značilo uništavanje njihovih ličnosti.
Mislim da trebamo prihvatiti široku raznolikost stavova o rodu. Neki želi biti oslobođeni roda, dok drugi žele slobodu stvarno biti rod koji smatraju krucijalnim za ono što oni jesu.
Ljudi koji se identificiraju kao „rodno kritički feministi“ (tzv. terf) tvrde kako su transžene samo osakaćeni muškarci. Koje su vaše misli o korištenju „rodno kritičkog feminizma“ za iznošenje takvih stavova?
Nisam upoznata s ovim terminom, ali u potpunosti odbacujem karakterizaciju transžene kao osakaćenog muškarca. Kao prvo, takva formulacija pretpostavlja da muškarci rođeni u takvoj spolnoj dodjeli nisu osakaćeni. Kao drugo, ona opet iznova postavlja feminizam kao tužitelja trans osoba.
Ako je išta od ovoga osakaćujuće, onda je to feministička policijska sila koja odbacuje življena utjelovljenja transžena. Takva optužba je sama po sebi „sakaćenje“ kao što je i bilo kakav slični transfobični diskurz. Postoji velika etička razlika između izabiranja operacije i suočavanja s transfobičnim osudama i dijagnozama. Mislim da najveći rizik sakaćenja koji prijeti trans osobama dolazi iz transfobije.
Mnoge trans osobe tvrde kako žene/ženke mogu imati penis te kako muškarci/mužjaci mogu imati vaginu. Što vi mislite o tome?
Ne vidim problem s time da žene imaju penis, a muškarci vaginu. Ljudi mogu imati kojegod primarne karakteristike imaju (bilo dane ili stečene) i to nužno ne implicira koji će rod oni biti ili željeti biti. Za neke druge, primarne karakteristike određuju rod na izravniji način.
Što mislite o „intersekcionalnosti“?
Ako referirate na važan doprinos crnačke feminističke teorije, onda o tome mislim puno toga. Smatram da je intersekcionalnost napravila značajan prilog društvenoj i političkoj analizi, tražeći od nas da razmislimo koje pretpostavke o rasi i klasi radimo kada govorimo o „ženama“ ili koje pretpostavke o rodu i rasu radimo kada govorimo o „klasi.“ Dozvoljava nam da otvorimo te kategorije i vidimo različite društvene formacije i odnose moći koje te kategorije konstituiraju.
Postoje tvrdnje o tome kako kontroliranje načina na koji se osoba identificira i ponaša može promijeniti način na koji ona doživljava svoje tijelo. Neki od primjera su Samova priča, o individui koja je svaki dan ritualno ponavljala praksu negiranja želje da postane žena u vjeri da će tako promjeniti iskustvo svojega tijela, ali i teoretski pristup Janice Radway koja smatra kako bi se transseksualni tretmani i operacije trebali ograničiti zato što je transseksualnost etički i moralni, a ne medicinski problem. U vašem razumijevanju „roda“ vjerujete li da bi ijedan od ovih pristupa, od kojih se oba fokusiraju na kontrolirajuće ponašanje (ili putem boga i religijskog savjetovanja ili kroz zakonodavstvo i savjetovanje o stereotipima), mogao eliminirati trans osobe?
Smatram kako smo svi mi obavezani riješiti se ovih pristupa – oni su bolni, nepotrebni i destruktivni. Raymond se postavlja kao sutkinja onoga što transseksualnost je ili nije, i kada čitamo njezin rad već se nalazimo u nekoj vrsti zatvora moralnosti. Ono što je važnije od ovakvih biheviorističkih ili „moralnih“ pristupa su sve priče, pjesme i svjedočanstva, teoretski i politički radovi, koji dokumentiraju borbu za postizanje utjelovljenog samoopredjeljenja za individue i grupe.
Ono što trebamo su pjesme koje ispituju svijet imenica, otvaraju mogućnosti jezika i života; oblike politika koje podržavaju i potiču na samopotvrđivanje. I ono što nam treba je politička i radosna alternativa biheviorističkom diskurzu, kršćanskom diskurzu o zlu i grijehu, te usklađivanju tog dvoje u formama rodnog naređivanja koje je tiransko i destruktivno.
Mislite li da je „spol“ društveni konstrukt?
Mislim da postoje različiti načini razumijevanja toga što je to društveni konstrukt, zbog čega trebamo biti strpljivi s takvim terminom. Trebamo pronaći način razumijevanja kako jedna od dvije kategorije spola može biti „dodijeljena“, a kako nas drugi osjećaj spola može dovesti do odupiranja i odbacivanja te spolne dodjele.
Kako razumijemo taj drugi osjećaj spola? On nije isti kao onaj prvi – to nije dodjela koju nam drugi daju. Možda je to dodjela koju dajemo sami sebi? Ako je, treba li nam svijet drugih, lingvističkih praksi, socijalnih institucija i političkih izmišljenosti kako bismo mogli napredovati prema zahtijevanju onih kategorija koje nam trebaju te odbacivanju onih koje rade protiv nas?
Što biste, ako išta, željeli da trans osobe preuzmu iz vašeg rada?
Knjiga Nevolje s rodom napisana je prije oko 24 godine, u vrijeme kada nisam dovoljno razmišljala o trans problemima. Neke su trans osobe mislile da tvrdeći o performativnosti roda govorim kako je sve to fikcija te kako je nečiji osjećaj svoga roda zbog toga „nestvaran.“ To nikada nije bila moja namjera. Željela sam proširiti našu svijest u vezi toga što bi rodne stvarnosti mogle biti. Ali mislim da sam trebala pridati više pažnje onome što ljudi osjećaju, načinima na koje se registriraju primarni doživljaji tijela, te vrlo hitan i legitiman zahtjev da se ti aspekti spola prepoznaju i podupru.
Nisam željela tvrditi kako je spol fluidan i promjenjiv (moj sigurno nije). Samo sam željela reći kako bismo svi trebali imati veće slobode u definiranju i vođenju naših života bez patologizacije, derealizacije, zlostavljanja, prijetnji nasiljem, nasilja i kriminalizacije. Pridružujem se u borbi za realizacijom takvog svijeta.
Prevela: Ivana Mihaela Žimbrek
