Mora da su me samo mazohistički porivi naveli da pogledam i odlučim pisati o dva vrlo depresivna dokumentarca na ZagrebDoxu u čijem su središtu žene. Prvi je Mama ilegalka (2011.), film Austrijanca Eda Moschitza o tri žene iz Moldavije koje zbog siromaštva odlaze raditi kao čistačice u Italiju i Austriju, a drugi je Pet žena (2012.) Tomislava Perice o pet povratnica u Hrvatsku čiji su životi nepovratno promijenjeni ratom.
Iako se naizgled bave različitom tematikom, ova dva filma imaju puno toga zajedničkog: oba u prvi plan stavljaju izmještene žene, žene koje su – bilo zbog rata, bilo zbog siromaštva –bile prisiljene napustiti svoje domove i obitelji te izgraditi živote (bar privremeno) negdje drugdje. Riječi 'imigrantica' i 'izbjeglica' označavaju izuzetak od norme, nepripadanje. U slučaju Mame ilegalke, to su nevidljive žene koje zbog svog ilegalnog statusa nemaju nikakva apsolutno prava, a u slučaju Pet žena to su pak previše vidljive žene koje iskaču zbog svoje nacionalnosti.
Muškarci o ženama
Zanimljivo je da su oba filma napravili muškarci, dok je u samim filmovima muška perspektiva u potpunosti odsutna. U Peričinom filmu samo žene govore o svom iskustvu izbjeglištva i rata, dok u Moschitzovom muškarci jesu prikazani, ali moglo bi se reći da, začudno, preuzimaju tradicionalno „ženske“ karakteristike: stoje postrani pognute glave i šute, slabi su, malo zarađuju, ne znaju se brinuti za kuću i djecu, pa čak i pribjegavaju samoubojstvu. „Ti muškarci odgojeni su da rade. Ali sada su žene u Zapadnoj Europi, one zarađuju, a muškarci su doma s djecom. Mnoge žene se uopće ne vraćaju,“ objašnjava redatelj.
On u filmu glas daje upravo ženama, a ideju je dobio kada je tražio dadilju za svoju djecu i prijatelji su mu preporučili Auricu, buduću protagonisticu filma. „U kakvom svijetu živimo kada imamo dadilju koja ovdje mora biti ilegalno, brinuti se za našu djecu, a i sama ima dvoje djece,“ zapitao se.
Životi drugih
Za ilegalni prelazak granice Moldavci moraju izdvojiti do 5000 eura, a kada napokon stignu na odredište, žive u neprestanom strahu od deportacije, bolesti... Tako, primjerice, Raia koja radi u Italiji otkriva kako šest godina nije bila kod doktora, a radi za sutkinju koja joj ne želi pomoći jer zna da krši zakon. Međutim, jeftinu radnu snagu teško je odbiti.
Film naizmjence pokazuje snimke izuzetno siromašne Moldavije i luksuzne stanove Talijana i Austrijanaca koje Raia, Aurica i Nataša čiste. Stoga nije sasvim nerazumljivo da je povratak kući gorko-sladak. Unatoč sreći zbog ponovnog ujedinjenja s obitelji nakon više godina, kada vide svoju kuću, izgrađenu novcem kojeg su one zaradile, susretnu se sa stvarnošću koja je značajno drugačija od one na koju su navikle u Europi („sve je grozno i prljavo, sve moram ja popraviti“).
Začarani krug
„Otkad sam u Beču, drugačijim očima gledam na svijet,“ govori Aurica. „Sviđa mi se njihov način života i pitam se zašto i mi ne možemo tako živjeti.“ Djecu u međuvremenu odgajaju bake i djedovi ili se brinu sama za sebe. Neka se jedva sjećaju svojih majki. Nedugo nakon muževa samoubojstva, Aurica ponovo ostavlja sina i kćer i vraća se u Beč. Godine 2010. konačno je dobila radnu dozvolu te vizu za svoju djecu, no optimizam zbog te činjenice splasne kada shvatite da će njena kći morati raditi isti posao kao mama. Raia također dobiva radnu dozvolu i vraća se u Moldaviju nakon sedam godina, no život koji je čeka nije lak: djeca su distancirana, odnos s mužem je narušen („nemamo vremena za ljubav“), stoga povratak u Italiju nije isključen.
Moschitz objašnjava kako novinari i filmaši ne mogu ponuditi rješenja niti je to njihov posao, ali mogu političarima ukazati na probleme. „To su ljudi koji žive oko nas. Ako šutimo, ništa se neće promijeniti.“
Vlastita četiri zida
Dok u Mami ilegalki pratimo žene koje se ne žele vratiti ili povratak za njih nije opcija, u Pet žena upoznajemo žene koje su se pod svaku cijenu, unatoč svemu, željele vratiti kući. Za vrijeme domovinskog rata domove je napustilo 800 000 ljudi, no i ovdje redatelj odlučuje dati glas samo ženama. Sonja, Ojdana, Radmila, Seka i Sonja govore o seljenju, bježanju, pomoći od strane rodbine i međunacionalnoj solidarnosti, pokušaju da iznova izgrade svoje živote. Ono što im je zajedničko je želja za povratkom u rodni kraj i biti „svoj na svome“. „Barem sam imala svoja četiri zida, nitko me nije mogao pitati zašto sam došla,“ govori Sonja, jedna od osnivačica udruge TARA Ličko Petrovo Selo. Možda najdirljivija je Ojdanina priča: svadba joj je bila zakazana za kolovoz 1995., točno na dan Oluje. „Tada nisam razmišljala o negativnome, nosila me mladenačka pozitiva,“ kaže; no kada je započelo granatiranje, njen svijet se krenuo rušiti. „Moja svadba je tako završila u izbjegličkoj koloni prema Srbiji,“ prisjeća se dok stoji u devastiranom prostoru gdje je nekoć bio restoran u kojem je trebala biti svadba.
Ova dva dokumentarca više se koncentriraju na sadržaj nego na vizualnu izvedbu (kažem to možda pod dojmom prekrasne Elene), no priče koje donose dovoljno su snažne i potresne i ne zalaze u patetično. Redatelji svojim subjektima pristupaju s poštovanjem i daju im prostor da progovore o svom položaju i ispričaju svoju priču (osobito Moschitz koji je film snimao u periodu od čak sedam godina). Filmovi nisu laki za gledati, no riječ je o stvarnosti mnogih ljudi – ne samo žena – i pred njom ne treba zatvarati oči.
