Paratuccia
Već neko vrijeme radim na kolekciji eseja koji bi se bavili konstrukcijom ženskosti i često rad prekidam jer mi se tema čini izlišnom, već viđenom i jasnom. Od takvoga su me stava prošli tjedan nanovo prenule vijesti iz mog grada, Rijeke, koji je u nekoliko varijanti pogrešnog odlučio obilježiti 8. mart. Od spomenutih vijesti najviše je stršala ona o programu Muzeja grada Rijeke, koji je svojim sugrađankama odlučio pokloniti – radionicu Adio celulit.
Htjela sam pisati o dugoj kulturnoj povijesti celulita. Što će reći, htjela sam vidjeti što je bilo u Egiptu, na koji način su stari Rimljani, Azteci, ine aristokracije i vladajući, kao i ine radničke klase i potlačeni, vidjeli celulit, kako su ga zvali, jesu li ga prezirali, štovali, koja je mistična skin-deep praksa dovela do trenutka u kojemu se nalazimo trenutno. U naletu istraživačke inspiracije, zaboravila sam očito – ne mogu pronaći dugu kulturnu povijest fenomena koji do 1933. nije postojao.
Celulit, naspram nekih navodno recentnih pojava kao što su trans osobe, nije imao naziv. Nitko se njime nije bavio, ne postoje aforizmi i poslovice u kojima se spominje celulit, nema iznenađujućeg Shakespeareova stiha koji ga ovjekovječuje, nema nikakvog dokumenta, materijala ili artefakta koji ukazuje na to da je prije članka određenog dr. Debeca za francuski Vogue, itko na koži ženskih bedara i stražnjice vidio išta drugo doli kože ženskih bedara i stražnjice.
Kada smo bile negdje na sredini faksa, moja vozi-ili-umri i ja odlučile smo napraviti spačku i na velikom kućnom druženju u razgovor opušteno ubaciti riječ koja ne postoji da vidimo koliko će vremena našim prijatelji(ca)ma biti potrebno da razumiju na što se riječ odnosi i uoče da nije u pitanju čudan lokalni dijalekt. Tako je rođena paratuccia [parat’uʧa], f. – ukupnost onoga što je na stolu. Naša paratuccia postala je nešto kao fetch; nije imala naročit uspjeh i nitko nam o njoj nije postavljao pitanja. Igra je bila manje zabavna nego što smo mislile.
Za razliku od djevojaka-šiparica čiji je utjecaj bio malen, čak i za stolom za kojim je mogla obitavati paratuccia, iza kasapljenja ženskoga tijela u spekulativne formacije koje tek trebaju pristići na Platonovo nebo ideja stoje velike i bogate industrije. Celulit se u vokabularu zadržao, ali postoje brojni pojmovi koje se, jednako kao i celulit, zamagljivalo medicinskim leksikom, a koji nam danas djeluju smiješno.
Primjerice, jeste li čuli za bicikl-lice (bicycle face)? I ovaj je pojam u uporabu uveo liječnik, a odnosi se na crvenilo, upale oči ili slične tragove napora na licu uzrokovanog vožnjom bicikle. Teški je poremećaj pogađao samo žene, a, zanimljivo, potreba za dijagnosticiranjem bicikl-lica djeluje kao usko povezana s mogućnošću žena da se, koristeći bicikl, samostalno kreću većim udaljenostima, pa onda i organiziraju, bore za svoja prava i slično.
Sve što je potrebno znati o legitimnosti celulita kao problema vidljivo je iz brze pretrage Google Scholara: članaka na temu ima mnogo, jedini koji ih pišu estetski su kirurzi.
Znači li ovo da se osobno ne zamaram celulitom? Ne. Često se na pomisao o celulitu prema sebi ponašam kao Demi Moore u najmučnijoj sceni iz Substancea – mjerim, analiziram, bjesnim, štipam, kažnjavam i sve što već ide. Celulit diktira moju ljetnu garderobu; iako svjesna lažnosti njegove etiologije, ponekad želim senchu primati intravenozno zato što je jedna žena na nekoj Facebook grupi za vježbanje rekla da njezine klijentice celulit uklanjaju pijenjem velikih količina zelenog čaja.
Postojim u svijetu, a svijet pred žene postavlja nimalo koherentne zahtjeve. Ja se s tim zahtjevima nosim okej, tako-tako, slabo ili nikako i živim duboko u mreži kontradiktornih operacija kao feministkinja i osoba koja vjeruje da će svijet propasti ako se navečer ne maže retinolom i ricinusovim uljem. Ima nas mnogo.
Ovo nije tekst o celulitu, niti o bilo kojem drugom stvarnom ili imaginarnom problemu, ovo je tekst o institucijama. Naime, kada opisujem vlastiti odnos prema celulitu, bavim se logikom na koju se Muzej poziva u opravdavanju svog programa: 1. na radionicu se prijavilo znatno više sudionica nego što je predviđeno, dakle, postoji interes; 2. program su osmislile i vode žene, dakle, u pitanju je program od žena za žene.
Jasno mi je zašto je broj prijavljenih velik i jasno mi je zašto Muzej celulit smatra ženskom temom, ali ono što je najveći problem tiče se datuma na koji se odvija radionica, kao i činjenice da je riječ o javnom programu jedne javne institucije te da je taj javni program javne institucije, kako stoji u prvim najavama, financiralo Ministarstvo kulture i medija.
Institucije treba graditi
Nespretnost, žurba, traljavost, ho-ruk, pogrešna procjena, ljudski faktor – normalan su dio rada i za sve navedeno imam suosjećanja, blagosti, dapače. U malom gradu kao što je Rijeka institucije nisu mramorna stubišta države, nego često ljudi čija imena znamo, s kojima se susrećemo, neki od njih su nam prijatelji_ce, neki_e susjedi_e, s nekima smo išli u školu. Oni_e će, kao i svi ostali ljudi, sigurno griješiti. Ipak, kada ti naši poznati djeluju iz institucija, oni imaju i institucionalni utjecaj – na svoj grad, na svoje sugrađanke i sugrađane, na percepciju prihvatljivog, dozvoljenog, poželjnog, problematičnog i tako dalje.
Zbog nekih budućih 8. martova, budućih programa te žena koje jesu i koje dolaze, važno je pričati o tome što to znači kada jedna institucija na dan kojim obilježavamo povijest, ali i nadolazeće bitke u borbi za ženska prava, odluči kao središnju temu obljetnice predstaviti radionicu koja se bavi celulitom. Naime, u nastojanju da svoje sugrađanke uključi u temu koja bi im mogla biti zanimljiva, Muzej je previdio da se poruka koju šalju može tumačiti i kao imperativ, a svaka popratna komunikacija kojom se pokušala opravdati odluka o temi, situaciju je učinila gorom.
Kada institucija kaže: „nećemo baš slaviti celulit“, ono što se poručuje, suprotno je od slavljenja, dakle, pokuda, sram, kritičnost prema ženama koje ga se ipak usuđuju imati. U ovom slučaju, ono za što nas se kritizira ne samo da je znanstveno neutemeljeno kao i bicikl-lice nego i toliko prevalentno da postoci kojima barata internet de facto izjednačuju osobe kojima je pri rođenju pripisan ženski rod i celulit u gotovo savršen presjek (85 – 98%).
Vraćam se na život u kontradikciji; kada stojim pred ogledalom, smatram se lošom feministkinjom i gledam pod kojim mi kutem noga kako izgleda, moja se energija, moj force de vie, beznadno pretače iz ljepših, važnijih, pametnijih aktivnosti u destruktivni kaos. Taj užasni kritični pogled nije nastao preko noći, gradili su ga časopisi, filmovi i serije ranih dvijetisućitih, filteri na društvenim mrežama, „dobronamjerni“ komentari na autobusnim stanicama.
Gradile su ga i institucije.
Dok se borim sa zauzdavanjem svoje unutarnje Demi, tražim da Muzej radi bolje, pa umjesto lica-bicikla, celulita, hip dips, septum arms i bilo koje druge patrijarhalne paratuccie, programe posveti slatkom, slatkom šećeru ženskih prava.
Za rezidualnu muku s neugodama toplo preporučujem Rihanninu pjesmu Needed Me na repeat, spot na fullscreen i ja ne vidim što se tu ne bi imalo slaviti.
