Kathleen B Jones donosi intervju s Françoise Vergès, pionirkom u području postkolonijalnih studija i tzv. métissage politike, koja inzistira na važnosti međusektorske analize feminističkih i antirasističkih pokreta.
Françoise Vergès odrasla je na malom otoku Réunion blizu Madagaskara u feminističkoj, komunističkoj i anti-kolonijalnoj obitelji. „U mojoj obitelji smo bili poticani da čitamo i pitamo pitanja. Roditelji su nas vodili posvuda i imali smo kontakt s različitim socijalnim i kulturnim grupama,“ navodi Vergès. Prije dovršetka studija, preselila je u Alžir. Tamošnji odnos prema ženama ju je šokirao, ali je također imao značajan utjecaj u njenom političkom obrazovanju.
U Pariz je stigla u vrijeme procvata psihoanalize, antirasizma, antiimperijalizma i ženskih pokreta. Živjela je u komuni aktivista i redovito prisustvovala feminističkim sastancima. „Mnogo smo govorili o seksualnosti, opresiji, diskriminaciji, slobodi izbora i pravu na pobačaj, koje je u Francuskoj dobiveno tek 1975.“, kaže Vergès. Na pitanje kako se pokret razvijao u sljedećim desetljećima, Vergès odgovara da su društveni pokreti iz 70-ih bili izrazito marginalizirani u 80-ima, povezivani s terorizmom i pokretima dekolonizacije trećeg svijeta koji su rezultirali diktaturama. Feminizam je postao loša riječ, a feministice su ostale tihe i u 90-ima i 2000-ima. Zatim su se pojavile nove feminističke grupe, npr. muslimanske feministice.
Vergès smatra da su današnje glavne prepreke ženskoj jednakosti konzervativizam, sa svojim inzistiranjem na tradiciji, te liberalni individualizam koji društvo gleda kao neprijatelja individualnosti pojedinca. Ističe kako u Francuskoj danas zanemaruje povijest feminizma; nema velikih debata o tome zašto je pokret iskusio tenzije, konflikte i kontradikcije, niti se spominju žene koje su iste potaknule.
U svom novijem tekstu, Afrički rob i slijepa pjega francuske misli, prikazuje povijest gledanu iz ugla anonimnih ljudi.
„Kolonijalno ropstvo je za mene jako povezano s europskom modernošću, rađanjem konzumenta, idejama ženstvenosti i muževnosti, konstrukcijom asimetrične osi sjever/jug, poviješću okoliša i geopolitikom. Naš suvremeni svijet ne možemo razumjeti bez da uzmemo u obzir kolonijalnu povijest,” kaže Vergès.
„Bila je to prva globalna organizacija mobilne, neizvjesne, rasno i spolno definirane radne snage. Povezala je akumulaciju bogatstva s kapacitetom premještanja radne snage. Udaljila je konzumenta od proizvođača (Europa i Amerika su postale ovisne o šećeru, duhanu i kavi i ljudi su željeli da ti proizvodi budu jeftini i dostupni, neovisno o uvjetima njihove proizvodnje). Borba protiv ropstva zahtijevala je velike i dugotrajne napore, prvo od strane samih robova, a zatim abolicionista u cijelom svijetu. Moj rad pokušava oživjeti politiku solidarnosti unatoč razlikama,“ nastavlja Vergès te dodaje:
„Francusko društvo mora proći vlastiti proces dekolonizacije. Stvarno ne vidim kako bi Francuzi mogli razumjeti način na koji je duga povijest kolonizacije pridonijela stvaranju njihove kulture, društva, umjetnosti i ideje Francuske, bez da prethodno prouče vlastitu kolonijalnu povijest.“
Vergèsin doktorski rad na Berkeley-u, Čudovišta i revolucionari je istraživanje o političkoj i kulturalnoj povijesti kolonijalizma, roda i ropstva na njenom rodnom otoku Réunion. Razmišljajući kako napisati njegovu povijest, shvatila je da ona ne bi imala smisla kad bi se proučavala samo u odnosu na Francusku, već da je potrebno sagledati odnose i susrete u regiji, procese kreolizacije, cirkulaciju predmeta, glazbe, medicinskog znanja, ideja o služenju, slobodi, vjeri i emancipaciji. Tako je došlo do 'trostruke svjesnosti' – lokalne (otok), regionalne (Indijski ocean) te globalne (Europa i svijet).
Za današnje feministice, Vergès ima samo riječi pohvale, a posebno ističe odvjetnice koje putuju kroz Pakistan da bi educirale tamošnje žene o njihovim pravima.
Unatoč javnom priznanju njenog rada, koje je Françoise Vergès dobila prošle godine kad je primitkom Medalje časti od predsjednika francuskog senata, njen projekt Muzeja na otoku Réunion, koji je prenosio povijest njegove multikulturalne populacije, zaustavljen je od strane lokalnih vlasti. Razlog tome su asimilacijski napori francuskih nacionalista, a dodatan argument je taj da postoje bitniji prioriteti u toj siromašnoj regiji.
