Večeras u 22 sata na programu Kontroverzni Dox u Cineplexxu Centra Kaptol bit će prikazan film ‘Ukrajina nije bordel’ redateljice Kitty Green.
Ukrajinski FEMEN nazivan je najprovokativnijom feminističkom organizacijom na svijetu. Ujedinjene pod sloganom ‘Our mission is protest, our weapons are bare breasts”, ova skupina mladih žena borila se protiv patrijarhata i željela je promijeniti netočnu percepciju mnogih da je Ukrajina ”veliki bordel u kojeg turisti odlaze po prostitutke.’
Australska redateljica Kitty Green 14 mjeseci je pratila nekolicinu djevojaka u svemu što rade prije, za vrijeme i nakon brojnih protesta u različitim zemljama Europe i pokušala otkriti što i tko se zapravo krije iza ukrajinskog FEMENA, skupine koju možemo okarakterizirati na više načina, ali sasvim sigurno ne kao feminističku organizaciju.
FEMEN je nastao 2008., a službeno ga je oformila Anna Hutsol. Međutim, ono što je trebalo biti feministički pokret, zapravo je bila PR senzacija i vrlo uspješna manipulacija jednog muškarca. Iza svega je stajao Viktor Sviatsky, samoprozvani ”otac novog feminizma” i čovjek koji je bio dobro zaštićen anonimnošću i zidovima prostorije iz koje je kontrolirao svaki pokret članica FEMEN, od njih vrlo dobro zarađivao. Govorio im je kako i kada će izvesti koji protest, što će napisati na grudi, što će govoriti novinarima, te kako će se odnositi prema policajcima koji su ih brutalno premlaćivali uglavnom svaki put kada bi ih priveli. Viktor je kontrolirao svaki njihov pokret i zvao ih nakon svakog protesta kako bi provjerio je li sve išlo prema njegovom planu. Alexandra (Sasha) Shevchenko, jedna od glavnih protagonistica filma govori kako su sve djevojke, iako ih je često vrijeđao i ugnjetavao, bile ovisne o njemu. ”To je poput Stockholmskog sindroma. Mi smo kao žene ovisne o mužu koji ih tuče i pije…”
FEMEN je imao brojne obožavatelje diljem svijeta koji su nerijetko samoinicijativno uplaćivali novac na njihov račun. Financijsku korist imali su samo vođe cijele priče, Anna i Viktor, dok su mlade žene u dvadesetim godinama u ime feminizma bile premlaćivane i zatvarane u zatvore u kojima su ih zlostavljali na različite načine. Njihova opsesija pokretom išla je toliko daleko da su zbog FEMEN bile spremne nekoliko godina provesti u zatvoru. Roditelji su ih bezuspješno pokušavali vratiti u rodne gradove. Otac jedne od femenistkinja u jednom trenutku pita redateljicu: ”Biste li voljeli svoje dijete da nema noge? E, pa mi svoje volimo iako nema mozak.” Iako je usporedba prilično bizarna, čini se kako nije daleko od istine. Djevojke ni same nisu znale što žele i zašto rade to što rade. Ispunjavale su naređenja čovjeka koji se samo dobro zabavljao. Djevojke su bile uvjerene da bez njega ne bi uspjele i da im je njegova pomoć bila nužna.
Na kraju filma pojavljuje se i Viktor Sviatsky, isprva ispod maske jer je želio ostati anoniman, ali ubrzo ju skida. ”Da, patrijarhalan sam, naravno da jesam”, govori redateljici. ”Ali, vi ste organizacija koja se bori protiv patrijarhata, to je paradoksalno”, čujemo njezin glas iz offa. ”Da, i što je u tome paradoksalno? Pa, Marx je bio buržuj koji se borio protiv buržuja… I Lenjin isto…”
Razotkrivanje muškarca iza cjelokupne organizacije jedan je od razloga velike medijske pažnje posvećene ovom filmu i uglavnom je naglasak upravo na tome, ali ništa manje zanimljive nisu ni priče mladih Ukrajinki i njihovi motivi za pridruživanje i ostanak ili napuštanje FEMENA.
FEMEN je u Kijevu prestao postojati, a vodstvo organizacije je napustilo Ukrajinu u kolovozu 2013. ”zbog straha za vlastite živote i slobodu.” Trenutno djeluju u Parizu, ovaj put bez pomoći muške ruke.
https://youtube.com/watch?v=3_AysixuBhQ
