Objavljeno

TKV – Kraljica beogradskih fasada

iliti grafit kao čin otpora.

Beogradsku rajtericu koja djeluje pod imenom TKV upoznala sam nedavno u Beogradu na radionici Rodno čitanje grada u sklopu feminističkog festivala BeFem 2012. Kada su me proveli gradom, uvidjela sam da je ostavila svoj pečat posvuda. Njeni se likovi ukazuju na fasadama i trafostanicama i čine dio vizualnog identiteta grada. Djevojka koja stensilima transformira lice Beograda poznato je ime na sceni, a u tekstu koji slijedi dala nam je uvid u razmišljanja o svom umjetničkom identitetu i radu, beogradskoj rajterskoj sceni, o grafiti artu kao produktu i akciji kritičkog mišljenja… Možda ni ne znate da ju zapravo znate; jedan od njenih radova, Sirena, nalazi se u Prolazu sestara Baković u Zagrebu još od 2010. kada ga je izradila u sklopu Dana srpske kulture.

Tvoje je rajtersko ime TKV ili The Kraljica Vila. Ima li ono posebno značenje i što stoji iza odluke da zapravo ne otkrivaš svoj, nazovimo ga, “građanski identitet”? Čini mi se da si na neki način uspjela od TKV stvoriti brand, je li to istina?

Vila: TKV je bila srednoškolska šala koja je odredila tijek mog života. Radim pod tim imenom i inzistiram da samo ono stoji uz moje radove. Moj pravi identitet nije bitan u toj priči, a s njim ni moje pravo ime. Pokušavam se držati toga da je bitnije što radim a ne kako izgledam. Mislim da je anonimnost bitna kako zbog zakonskih problema tako i zbog filozofije trenutka u kojem se nalazimo. Danas se previše važnosti  pridaje izgledu, a manje se obraća pažnja na sadržaj. Ako ne postoji figura autora koja ometa promatrača umjetnosti, ostaje djelo koje govori samo za sebe. Iako sam donekle ubila svoju anonimnost, TKV ostaje oficijalna fasada onoga što radim, a može se tumačiti i kao brend. Najljepša stvar je mogućnost kreiranja novog identiteta  paralelno s ovim kojeg već imam.

Što te motiviralo na bavljenje grafitima? Zašto si odabrala baš to kao svoj jezik izražavanja i što njime želiš poručiti?

Vila: Počela sam crtati sa 16 godina. Za mene je to tada bio cijeli novi svijet koji sam otkrila i nešto što me je definiralo kao osobu. Energija koju  grafiti imaju je ono što  je bilo presudno za mene. Veliki je to nalet adrenalina, a opet možeš prenijeti emociju. Kreacija i vandalizam istovremeno.

Na koji način biraš što ćeš crtati? Beograd je pun tvojih grafita s likovima Virginie Woolf, Maynarda Jamesa Keenana, Bollywooda, Sri Ganeshe, Edgara Allana Poea, indijske umjetnosti, kulture, filozofije, vila i tako dalje… Neki su reakcije na trenutne društvene tendencije, neki su tvoj pokušaj da estetiziraš zapuštene dijelove grada. Kakva je povratna informacija i kako dolaziš do nje? Čuješ li kakav komentar u autobusu ili netko dopiše komentar na tvoj rad? Postoji li grafiterska interakcija?

Vila: Motive biram instinktivno i na osnovu momenta u kojem se nalazim. Otud ta stalna promjena likova. Tehniku može usavršiti svatko – ono što vas razdvaja je ideja. Na tu ideju i emociju uglavnom ljudi reagiraju. Iako se to nikad ne zna – dobijem feedback uglavnom preko interneta, ponekad tek nakon nekog vremena čujem neku reakciju, a najveći dio toga nikada ne saznam. Rad na ulici živi svoj život. Interakcije uvijek ima i to je, nakon samog procesa rada, najljepši dio.

Što za tebe znači takav ulazak u javni prostor, odnosno re-kreiranje istog? Kakav je osjećaj uzeti sprej u ruke i bez pitanja i dozvole crtati po gradu u situaciji kad je glas pojedinca utišan bilo cenzurom bilo nedostatkom volje?

Vila: Moje viđenje javnog prostora se prilično razlikuje od pogleda većine građana. Kada se baviš grafitima percepcija prostora ti se mijenja i vidiš potpuno drugačije stvari: kako i gdje se može crtati, kako doći do neke lokacije, može li se popeti do nekog mjesta, itd. Samim time poznaješ grad mnogo detaljnije. Trenutno u Beogradu ima jako puno zanimljivih mjesta koja se mogu transformirati. To je samo još veći poticaj. Mislim da je buntovnički duh malo utihnuo i ljudi su mahom umorni od svakodnevnog života i politike i taj gubitak vjere u promjenu je sveprisutan. Ako danas analizirate srpske medije možete shvatiti što je poželjan model ponašanja, ali to je čista glupost. To nas svakako ne spriječava da idemo kontra tome kao i u svemu ostalom.

Odakle vučes svoj buntovnički duh?

Vila: Ja sam tako odgajana. Moji roditelji su mene i moju sestru dobili vrlo mladi i sami su takvog duha.  Nikada nam ništa nije bilo zabranjivano i sve smo mogli pokušati pa sam se ja vrlo slododno razvila u ovo što sam sada. Dolazim iz duge tradicije vrlo školovanih ludi, pripadnici četiri generacije prije mene su bili “na svoju ruku”. Za razliku od umjetnica i umjetnika starije generacije, koji su rođeni u socijalizmu i imaju svijest o nekom redu i rasporedu, ja sam rođena u kaosu ove države i nekako u njemu dobro plivam. Spremna sam ga kritizirati ali ne kažem da mi kaos odgovara. Okružena sam ljudima koji rade grafite i koji dijele moje mišljenje, a kroz radionice i razgovore pokušavam potaknuti što više ljudi na takve stvari. Iz radionica se, recimo to tako, izleglo par ljudi koji rade stvari po gradu, poput Ive i Žandara, što je super uspjeh. Ne moraju svi crtati grafite. Drugi dio ekipe, s fakulteta, promišlja iste teme ali na teorijskom nivou.

Koji su tvoji uzori?

Vila: Ne bih mogla dati neko konkretno ime. Potiče me talent i maštovitost drugih ljudi. Nastojim biti okružena ljudima koji stvaraju i idu naprijed. Oni su moja najveća motivacija.

Što je ono što kritiziraš?

Vila: U državi ništa ne funkcionira. Ne postoji podrška sistema kojeg mi nosimo na leđima i plaćamo porez ne bi li nas opet opljačkao. Sadašnje stanje stvari proizvodi samo mediokritete i potiče na potpuno pogrešan način razmišljanja i nekako ubija u pojam. Iako moji grafiti nisu političke prirode, sam čin izlaženja na ulicu radi rađenja takvih stvari je politički čin, pokušaj da se kritički razmišlja i da se na neki način ipak slobodno razvija. Taj je izlazak na ulicu za mene postao čin otpora. A opet, treba preživjeti u svemu ovome i ekonomski i psihički…

Na koji način se uspijevaš ekonomski uzdržati? Kakav je tvoj stav o izlaganju street arta u galerijama?

Vila: Ja radim i komercijalne stvari i tako uzdržavam svoju “lošu naviku” crtanja grafita. Radila sam za Red Bull, Guaranu, Mini Morris, intervencije u prostoru za razne urede, grafičke studije, restorane i slično, kao i radionice i predavanja. No moj fokus je uvijek na ulici i radu na ulici jer to je jedino bitno. Galerija je, u slučaju nekoga tko radi street art, po meni samo jedna faza i igranje s prostorom, a ne finalni i ultimativni cilj kao i većini umetnika. Rad u galeriji je ok dokle god radiš i na ulici.

Nedavno si održala radionicu Rodno čitanje grada u sklopu BeFema koja je polučila intervencijom Mesto za ljubljenje. Kako je to prošlo i kakve su reakcije?

Vila: Meni je divno što su oni to tako smislili i što su s toliko žara krenuli raditi, ali mediji su to isfurali na potpuno drugi način. Kritička osnova je trebala biti na temu čuvenog izraza koji se spominje svaki put kada su u pitanju LGBT prava, a glasi „u svoja četiri zida“. Rezultat radionice bio je grafit u obliku ta simbolička četiri zida unutar kojih piše “mesto za ljubljenje” kojim su potom u noćnoj akciji označene sporne lokacije u Beogradu. Uglavnom su to mjesta konflikta, npr. mjesto prvog prajda ili mjesto na kojem je ubijen dečko iz Francuske. Neka su mjesta jednostavno javna mjesta koja su jako izložena i na kojima je veliki problem iskazivati svoju orijentaciju.

Kakva je rajterska scena u kojoj djeluješ? Ti si jedna od rijetkih žena koje se bave grafiterstvom. Osjećaš li manjak žena na tom području?

Vila: Grafiterska scena je mala i slabašna, ali postoji i ovisi jako o općoj ekonomskoj situaciji. Na primjer, sprej u EU košta 2,5 ili 3 eura, a ovdje 4 ili 5, što je puno za srpski standard. To je veliki problem, kao što je problem i to što ljudi i dalje grafiterstvo ne shvaćaju ozbiljno, niti grafiti rajteri niti publika. Taj se dio ipak mijenja i to brzo.Što se tiče mene kao rajterice i pozicije djevojke, mislim da je to samo još bolja stvar. Ona se može tumačiti kao odupiranje patrijarhalnom sistemu i odgajanju, iako ta rodna razlika ne bi trebala postojati. U Beogradu ima par djevojaka, manje nego momaka, ali se nadam da će ih biti sve više. Općenito gledajući, grafiti su „boys club“, ali ne zato što ženama netko brani da crtaju, nego zato što djevojke samo treba poticati više na to. Znam nekoliko jako poznatih grafiti rajterki koje su i više nego odlične. Djevojke moraju prevazići same sebe i uzeti sprej u ruke. Na regionalnoj smo razini povezani preko interneta i preko mreže poznanstava ljudi koji crtaju. Ne postoji neko posebno mjesto okupljanja, ali to, npr., mogu biti grafiti festivali.

Posljednji grafit kojeg si napravila prikazuje Kseniju Atanasijević. Na Facebooku si dodala i njen citat:  “Valja naglasiti da je anonimnost u izvesnim režimima etički opravdano oružje u borbi za slobodu. Jer, ako se na rđave režime koji predstavljaju mrak puca iz mraka, to je shvatljivo, i celishodno, i dopušteno.” Povezuješ li se s njom na temelju anonimnosti?

Vila: Ksenija Atanasijević je prva žena koja je doktoririrala na beogradskom sveučilištu. Bila je super ličnost; prevoditeljica, antifašistkinja, prepoznala hitlerovsku prijetnju i prije no što je on došao na vlast. Smatram ju važnom osobom za Srbiju uopće, no ona je unatoč tomu izostavljena iz bilo kojeg diskursa i jako se malo spominje. Bila je u kućnom pritvoru dugo vremena i morala je biti anonimna u nekim trenucima zato što su je hapsili i prognili. Što se tiče anonimnosti, položaj i stav su nam na neki način zajednički, bez obzira što je ona umrla sedam godina prije mog rođenja.

Video o radu TKV pogledajte ovdje.

{igallery 93}


Povezano