Na današnji dan rođena je Elaine Showalter (1941.), američka književna kritičarka i jedna od osnivačica feminističke književne kritike u SAD-u. Zaslužna je za koncept ginokritike, a njene najpoznatije knjige su A Literature of Their Own: British Women Novelists from Brontë to Lessing; The Female Malady: Women, Madness, and English Culture (1830–1980); i Sexual Anarchy: Gender and Culture at the Fin de Siecle.
U nastavku pročitajte prijevod njezinog eseja “Prema feminističkoj poetici” (“Towards a Feminist Poetics”) iz 1979. godine.
***
Postoje dvije vrste kritike artikulirane iz feminističke perspektive. Prvu zanima žena kao čitateljica – žena kao konzumentica književnosti koju su napisali muškarci te način na koji hipoteza o ženi kao čitateljici mijenja naše razumijevanje određenog teksta, ukazujući na značaj seksualnih kodova. Tu vrstu kritike zovem feminističkom kritikom (feminist critique) i ona, poput drugih vrsta kritike, predstavlja povijesno utemeljeno propitivanje ideoloških pretpostavki u književnosti. Bavi se temama kao što su prikazi i stereotipi o ženama, brisanje i pogrešne ideje oženama u kritici te pukotine u muškoj književnoj povijesti. Također je zanima izrabljivanje i manipulacija ženskom publikom, osobito u popularnoj kulturi i filmu, kao i analiza žene-kao-znaka u semiotičkim sustavima.
Druga vrsta feminističke kritike bavi se ženom kao spisateljicom – ženom kao proizvođačicom tekstualnog značenja; poviješću, temama, žanrovima i strukturama književnosti koju su napisale žene. Od najvažnijih tema možemo spomenuti psihodinamiku ženske kreativnosti; lingvistiku i problem ženskog jezika; putanju individualne ili kolektivne ženske književne karijere; književnu povijest; i, naravno, studije pojedinih autorica i njihovih djela. U engleskom jeziku ne postoji termin za takav specijalizirani diskurs, stoga sam ja preuzela francuski termin la gynocritique: ginokritika.
Feministička kritika je u suštini politična i polemična i ima teorijske poveznice s marksističkom sociologijom i estetikom; ginokritika je samodostatnija i eksperimentalnija i ima poveznice s drugim modelima novih feminističkih istraživanja.
Kao što vidimo u ovoj analizi, jedan od problema feminističke kritike je što je zapravo fokusirana na muškarce. Ako proučavamo stereotipe o ženama, seksizam muških kritičara i ograničeni raspon uloga namijenjenih ženama u povijesti književnosti, nećemo saznati ništa o tome što su žene proživljavale i osjećale, već samo što su muškarci mislili da žene trebaju biti ili osjećati. U nekim područjima to može zahtijevati dublje upoznavanje s muškim teoretičarima kao šti su Althusser, Barthes, Macherey ili Lacan, a zatim primjenu teorije znakova ili motiva ili nesvjesnog na muške tekstove ili filmove. Vremensko i intelektualno ulaganje u taj proces umanjuje naš otpor njihovom preispitivanju i uviđanju povijesnih i ideoloških ograničenja tih teorija. Kritika je također sklona naturaliziranju viktimizacije žena na način da je čini neizbježnom i opsesivnom temom rasprave.
Suprotno tome, ginokritika želi konstruirati ženski okvir za analizu književnosti, razviti nove modele zasnovane na proučavanju ženskog iskustva umjesto prilagođavanja muških modela i teorija. Ginokritika počinje u trenutku kada se oslobodimo linearnih apsoluta muške povijesti književnosti, prestanemo pokušavati ugurati žene između redaka muške tradicije i fokusiramo se na gotovo nevidljivi svijet ženske kulture.

Prije nego što se zapitamo po čemu je književnost žena drugačija i posebna, moramo rekonstruirati opuse autorica romana, pjesnikinja i dramatičarki koje su pale u zaborav te uspostaviti kontinuitet ženske tradicije. Dok rekreiramo lanac spisateljica u toj tradiciji i utjecaje jedne generacije na drugu, također možemo početi preispitivati periodičnost ortodoksne povijesti književnosti i njenih zaštićenih kanona postignuća. Budući da su se spisateljice uvijek proučavale odvojeno, nikada nismo uvidjeli/e poveznice među njima. Ako pogledamo dalje od Austen, sestara Bronte ili Eliot i uzmemo u obzir stotine drugih književnica, vidjet ćemo uzorke i faze u evoluciji ženske tradicije koje se preklapaju s razvojnim fazama bilo koje supkulturne umjetnosti. U svojoj knjizi o engleskim spisateljicama, A Literature of Their Own, te faze definirala sam kao femininu (feminine), feminističku (feminist) i žensku (female).
Za vrijeme feminine faze (otprilike između 1840. i 1880.) žene su pisale kako bi dostigle intelektualna ostvarenja muškaraca, internalizirajući njezine pretpostavke o ženskoj prirodi. Osobitost tog perioda je korištenje muškog pseudonima, koje se javlja u 1840-ima i nacionalno je obilježje engleskih spisateljica. Feministički sadržaj feminine umjetnosti najčešće je izmješten, posredan, ironičan i subverzivan; navodi nas da čitamo između redaka, u propuštenim prilikama teksta.
U feminističkoj fazi (od 1880. do 1920.) izboreno je pravo glasa i žene su konačno dobile priliku odbaciti pomirljive modele ženskosti te upotrijebiti književnost za dramatizaciju nepravdi s kojima se suočavaju.
U ženskoj fazi, koja traje od 1920. godine, žene odbacuju i imitaciju i protest – dva oblika zavisnosti – i umjesto toga se okreću ženskom iskustvu kao ishodištu autonomne umjetnosti, proširujući feminističku analizu kulture na književne oblike i tehnike. Predstavnice formalne “ženske estetike” poput Virginije Woolf i Dorothy Richardson počele su razmišljati o muškim i ženskim rečenicama i dijeliti svoj rad na “maskulino” novinarstvo i “femininu” fikciju, redefinirajući i orođujući na taj način vanjsko i unutarnje iskustvo.
U svom nastojanju da objasni sve te kompleksne elemente i evoluciju ženske tradicije, feministička kritika iskušala je različite teorijske pristupe. Najlogičniji pristup bila je revizija, pa čak i subverzija povezanih ideologija, osobito marksističke estetike i strukturalizma, koja je prilagođavala njihov rječnik i metode kako bi uključile varijablu roda. Međutim, ja mislim da je takva ženska “štedljivost” i” snalažljivost” u konačnici nezadovoljavajuća. Feministička kritika ne može zauvijek nositi neodgovarajuće rabljene muške kapute, već se mora, riječima Johna Stuarta Milla, “emancipirati od utjecaja prihvaćenih modela i voditi se vlastitim impulsima” – kao što to počinje činiti ginokritika. To ne znači da ćemo odbiti koristiti terminologiju i tehnike naše profesije. Ali kada razmotrimo povijesne uvjete u kojima kritičke ideologije nastaju, vidimo zašto su se feminističke adaptacije našle u slijepoj ulici.

Nove znanosti o tekstu zasnovane na lingvistici, računalima, genetičkom strukturalizmu, dekonstruktivizmu, neoformalizmu i deformalizmu, afektivnoj stilistici i psihoestetici omogućile su književnim kritičarkama/ima da pokažu da je njihov rad maskulin i agresivan poput nuklearne fizike – ne intuitivan, ekspresivan i feminin, već naporan, rigorozan, impersonalan i virilan. Na sve manjem tržištu rada, ove nove razine profesionalizma također se koriste za razlikovanje utrživih i marginalnih predavača/ica.
U svojoj maničnoj proizvodnji hermetične terminologije, uspostavom seminara i instituta za postdiplomske studije, znanost o književnosti stvara elitne specijaliste koji sve više vremena provode savladavajući teoriju, a sve manje vremena čitajući knjige. Krećemo se prema podijeljenom sustavu “visoke” i “niske” kritike, pri čemu se “visoka” bavi znanstvenim problemima forme i strukture, a niska humanističkim pitanjima sadržaja i interpretacije. A čini se i da te razine sada poprimaju suptilne rodne identitete, odnosno polaritet (hermeneutic/hismeneutics). Ironično, nova kritika kojom se bave žene omogućila je revitalizaciju strukturalizma i marksizma. Feministkinje koje pišu na taj način, poput Hélène Cixous i autorica koje pišu za časopis Diacritics, izlažuse riziku da njihovi eseji budu smješteni u simbolički geto specijalnog izdanja ili na kraj knjige.
No, ne mislim da su dosadašnji pokušaji sinteze bili neuspješni zbog jednostranosti razmjene između feminizma, marksizma i strukturalizma. Dok se znanstvena kritika nastoji odmaknuti od subjektivnog, feministička kritika voljna je prigrliti autoritet iskustva (prema naslovu jedne nove antologije). Žensko iskustvo može vrlo lako nestati, biti utišano, proglašeno nevaljalim i nevidljivim, izgubljeno u dijagramima strukturalista ili klasnim sukobima marksista. Iskustvo nije emocija; moramo se boriti, kao u 19. stoljeću, protiv izjednačavanja ženskog s iracionalnim. Ali isto tako trebamo osvijestiti da pitanja koja najviše moramo pitati nadilaze ona na koja znanost može dati odgovore. Moramo tragati za potisnutim porukama žena u povijesti, antropologiji, psihologiji i u nama samima, prije nego možemo locirati žensko ne-izrečeno, metodom Pierrrea Machereyja, probiranjem pukotina u ženskom tekstu.
Stoga aktualno teorijsko mrtvilo u feminističkoj kritici, smatram, nije samo problem pronalaženja “preciznih definicija i prikladne terminologije” ili “teoretiziranja u jeku borbe”. Ono proizlazi iz naše vlastite podijeljene svijesti, podjeli u svakoj od nas. Mi smo istovremeno kćeri muške tradicije, naših učitelja, profesora, mentora i izdavača – i ta tradicija traži od nas da budemo racionalne, marginalne i zahvalne; i sestre u novom ženskom pokretu koji je iznjedrio novu osviještenost i posvećenost, koji traži da odbacimo pseudouspjeh prihvatljive ženskosti i ironične maske akademske rasprave. Koliko je lakše, koliko manje usamljeno, ne probuditi se – nastaviti biti kritičarke i učiteljice muške književnosti, antropologinje muške kulture i psihologinje muških književnih reakcija, svesrdno zagovarajući univerzalnost. Međutim, sada više ne možemo nastaviti spavati. Kao žene i znanstvenice u 1970-ima dobile smo izvrsnu priliku i veliki intelektualni izazov. Anatomija, retorika, poetika i povijest iščekuju naše pisanje.
Zadaća feminističkih kritičarki je pronaći novi jezik, novi način čitanja koji može integrirati našu inteligenciju i naša iskustva, naš razum i našu patnju, naš skepticizam i našu viziju. Taj pothvat ne bi trebao biti ograničen na žene; pozivam Kritikusa, Poetkiusa i Plutarkusa da nam se pridruže. Jedno je sigurno: feministička kritika nije samo u posjetu – ostat će ovdje i moramo joj osigurati trajni dom.
***
Izvor: Elaine Showlater: “Towards a Feminist Poetics”, u Twentieth-century Literary Theory: A Reader. Ur. K.M. Newton (1997.)
Prevela: Tihana Bertek
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.