Zašto nam treba Nurse Jackie kad već imamo Dr. Housea? Čemu ti ženski likovi i njima posvećene serije? I još važnije – zašto im se treba iskreno radovati?
Prije desetak dana sam razgovarala s Irenom Jukić Pranjić. Obje smo se našle u Rijeci: Irena je izložila svoje stripove u K.U.N.S.-u, gdje sam prethodne večeri s Kristinom Posilović razgovarala o svojoj knjizi. Irena je, prije same izložbe, na sebi imala majicu s motivom Zagora, stripa uz koji smo odrasli svi – bez obzira na spol. Zagor, Alan Ford, Dylan Dog, Martin Misterija, a bogami i erotski stripovi od nas su napravili odrasle ljude. (Oni koji te stripove nisu čitali vjerojatno nikada nisu ni odrasli.)
Iz nekog se razloga, međutim, smatra kako se svijet stripa ne obraća ženama: u Rijeci smo se okupile zato što smo feministkinje, a ne zato što volimo pisati ili crtati stripove. Samo, Irena se nikada nije deklarirala kao feministkinja, nisam čak sigurna je li uopće pobornica te ideje. I svejedno se na nekom stripaškom forumu našla na udaru nervoznih frajera koji su osjećali potrebu popljuvati Antologiju ženskog stripa na Balkanu koju je uredila i objavila. Jer pobogu, gdje se još vidjelo da žene čitaju, a kamoli crtaju stripove! Iz protesta je obukla majicu: Zagor nikada nije bio samo muška stvar. Strip ne priznaje spolne razlike. Isto je i sa televizijom. Dr. House nije isključivo serija za muškarce. Zašto nam onda nije dovoljan? Zašto nam serije poput Nurse Jackie očajno trebaju?
Ne znam, zapravo, koliko vas prati Housea i njegove dijagnostičke dogodovštine. Pretpostavimo za potrebe ovog teksta da neke od vas znaju o čemu je riječ, dok druge nisu upućene jer, kao što sam rekla, ne možemo znati što volite, a što ne volite gledati samo zato što znamo vaš spol. House je, ukratko, genij za dijagnostiku, asocijalan liječnik koji plaća kurve/maserke i uz to je i ovisnik o opioidnim analgeticima. Ima jednog prijatelja onkologa koji voli dominantne i problematične žene, tri liječnika u svom timu i zaljubljen je u svoju šeficu. Trenutno gledamo sedmu sezonu, a posljednje su me tri epizode natjerale da sjednem i napišem ovaj tekst.
Postoji razlog zbog kojeg muškarci misle da žene ne čitaju stripove:
Družili su se samo s onim ženama koje stripove nisu čitale i zaključili kako mora da je tako i sa svim drugim ženama jer sve su one iste. I sam je izdavač Irenine antologije na promociji knjige rekao kako njegova žena kao što je i inače sa „svim ženama slučaj“ ne razumije njegovu zaluđenost stripom, zaboravivši valjda gdje se nalazi i o kojoj publikaciji priča. Živimo u svijetu koji perpetuirano ženama osporava kvalitete koje pripisuje muškarcima, ali isto im tako osporava mane koje se tradicionalno smatraju muškim. Zato sam odmah zavoljela sestru Jackie. Sve ono loše što čini Housea – ima i nurse Jackie, s jednom bitnom razlikom: te mane nisu istovremeno njezine kvalitete što je čini puno kompleksnijim likom.
S jedne strane, dakle, imamo liječnika koji doživljava epifanije u najčudnijim trenucima i spašava svoje pacijente u zadnji čas, a na drugoj je strani medicinska sestra koja taj zadnji čas ne čeka jer se pacijentima najčešće može pomoći puno prije.
Oboje su ovisnici o tabletama, oboje manipuliraju drugim ljudima, ali bitne razlike itekako postoje. Neću sada o njima jer bih voljela da seriju same pogledate. Dovoljno je reći da Dr. Housea ne smatraju komedijom, dok Nurse Jackie svrstavaju u tu kategoriju najvjerojatnije jer se smatra da žena s manama jednog dr. Housea može biti samo vic ili karikatura. Istovremeno ne treba zanemariti činjenicu da su autori dr. Housea – muškarci, Paul Attanasio i David Shore, dok je lik sestre Jackie razvio trojac u kojem su i dvije žene – Liz Brixius i Linda Wallem, zajedno s Evan Dunsky (muško velško ime, ali nisam sigurna da i treći član nije članica).
Moram priznati, da ne bude zabune, da sam veliki fan dr. Housea. Pogledala sam sve epizode. Gledajući, međutim, četrnaestu epizodu posljednje sezone – pomalo sam se odljubila. Ovo što sad pišem može poslužiti kao dobar primjer što ne činiti ako želite zavesti i impresionirati feministkinju serijom koju pišete ili snimate. Dr. House dolazi na kraju spomenute epizode pijan, mokar do kože na vrata svoje šefice i kaže joj kako ga veza s njom čini lošijim liječnikom, ali kako on ipak bira nju nauštrb vlastitog genija. Sljedeće dvije epizode scenaristi na sebe preuzimaju zadatak da ga opamete i vrate na pravi put: odmah nakon prekida – dr. House se vraća starom životu i ludo se zabavlja jer ga romansa s dr. Lisom Cuddy nije samo činila lošijim liječnikom nego i puno dosadnijom osobom. Znate već – žene su takve, dosadne, sputavaju muški razigrani um. Déjà vu? Naravno. Dovoljno je prisjetiti se lektire, književnih klasika i filozofa iz devetnaestog stoljeća. To su ideali koje živimo i danas. I ne samo da ih živimo, nego ih gledamo na televiziji da ih ne bismo zaboravili.
Nurse Jackie nije, na svu sreću, jedina serija koja nagriza mizoginu televizijsku praksu. Tu je i serija United States of Tara (opet crna komedija, scenarij Diablo Cody) u kojoj sjajna Toni Collette žonglira obiteljskim životom, poslom i mnogostukim ličnostima koje se u njoj kriju. Otkrila sam nedavno i sjajnu australsku seriju Laid (još jedna crna komedija, autorice Marieke Hardy i Kirsty Fisher koja prati junakinju čiji bivši partneri umiru kao pokošeni, jedan po jedan. Njezina promiskuitetnost čini listu dužom nego što je to za žene prihvatljivo. Ona kreće u potragu i pokušava doznati da li je svemu tome krivo njezino međunožje. Ne treba zaboraviti ni sjajnu Tinu Fey i seriju 30 Rock koja uspješno razbija predrasudu da žene nemaju smisla za humor. Tu je i lik antropologinje i forenzičarke Temperance Brennan (Bones) i niz drugih, zanimljivih ženskih likova koji interveniraju u izrazito falocentričnu televizijsku stvarnost.
Ni na velikom platnu situacija nije idealna. O usmjerenosti filmske industrije na muško spolovilo i veličanje istog ukazala je engleska glumica Helen Mirren koja, iako je dobitnica Oskara za najbolju glumicu, nije štedjela Hollywood.
Da je u pravu i da ne diskriminira samo televizijski ekran, pokazala je i ovogodišnja dodjela Oskara koja je bila pravo mučenje. Ideja mladog Hollywooda koju su na male ekrane trebali prenijeti Anne Hathaway i James Franco bila je pravi debakl. Kada vam na binu izađe devedeset petogodišnji Kirk Douglas i bez obzira na vidljivu fizičku nemoć i demenciju uspije mladu glumicu pitati gdje je bila kad je on snimao filmove, aludirajući na njezinu ljepotu – jasno vam je da pomaka nema. Prošle je godine Oskar za najbolju režiju otišao u ruke redateljici, ali ove godine nijedna žena nije bila nominirana. Povrh svega Hathaway se za vrijeme same ceremonije stalno presvlačila i smijala – kao da je hostesa koja vam pokušava prodati paštetu na štandu u supermarketu. Mladi Hollywood smo, dakle, već vidjeli – još davno, dok je Kirk Douglas bio mlad. Na zapadu ništa novo, reklo bi se.
No, bez obzira na to, ne možemo reći da je situacija potpuno crna jer to crno u zadnje vrijeme sve češće prati riječ komedija i to odlična komedija koju pišu žene. Istovremeno, Irena Jukić Pranjić stripove nije izlagala sama – učinila je to u društvu Damira Steinfla koji je u forumaškoj raspravi oko Ženskog stripa na Balkanu, stao na stranu svoje kolegice i „istukao“ one koji su je uzeli na zub. Sluha za žensko stvaralaštvo, dakle, ima. Ljudima treba samo bolje oprati uši. A kako najlakše do tih ušiju doći nego televizijskim serijama?
