U posljednje vrijeme od mnogih javnih ženskih osoba očekuje se da odgovore na, reklo bi se, sudbonosno pitanje: „Jesi li feministkinja?“ Zanimljiv fenomen koji, bojim se, u konačnici ipak ne označava pokušaj društvene revalorizacije feminizma ili njegova spašavanja od predrasuda među širim pukom, jer zapravo je moguć samo jedan odgovor: „Da, naravno da jesam!“ To pitanje je, dakle, svojevrsna etička zamka koja zahtijeva od upitane da se svrsta, barem nominalno, u pravu kategoriju, onu koja nosi duboke političke i identitarne afinitete. Da li upitana doista prakticira feminizam u svom radu i životu pritom je sasvim sporedno.
Kada javna ženska osoba odbije etiketu feminizma, osobito ako je riječ o visokoobrazovanoj osobi koja se u svom radu bavi položajem žena, može se reći da nastupa kriza identifikacije. Zar ta žena ne shvaća da je prihvaćanje feminizma važan dio narativa o napretku društva, pitamo se? Zar ne uviđa vrijednost ženske solidarnosti? Kako protumačiti to začudno ograđivanje ili samodepolitizaciju?
Iranska umjetnica Shirin Neshat (1957), primjerice, dosljedno balansira između odbijanja identifikacije i izražavanja afiniteta prema feminizmu. Za nju kategorizacija previše pojednostavljuje stvari: „Ako se žene u svom radu bave ženama, ne žele da taj rad bude sveden samo na to. Ali naravno da vjerujem u feministički pokret…“ Drugim riječima, „nisam feministkinja, ali…“ Uz to dodaje da je umjetnica, a ne aktivistica, oslanjajući se na fiktivnu granicu između umjetnosti i političkog angažmana, što cijelu situaciju čini još više zbunjujućom. No moramo li joj vjerovati na riječ? Naposljetku, nije li važnija poruka koju djela komuniciraju od samoidentifikacije autora, koja je često, imajmo na umu, obilježena najrazličitijim interesima? Da parafraziramo Barthesa, ako je autorica mrtva, da li je doista bitno da li je feministkinja ili nije?
U muzeju suvremene umjetnosti Műcsarnok u Budimpešti nedavno je otvorena prva samostalna izložba Shirin Neshat u Mađarskoj na kojoj su predstavljena dva umjetničina video rada, Rapture (1999) i Zarin (2005). Neshat je napustila domovinu nedugo prije početka Iranske revolucije, otišla na studij u Californiju te se potom preselila u New York. Početkom ’90-ih putovala je natrag u Iran, i suočavanje s jazom između zatečenih promjena i sjećanja iz predrevolucionarnog doba potaknulo ju je da se počne baviti umjetničkim radom.
Proslavila se sredinom 1990-ih serijama fotografija Unveiling (1993) i Women of Allah (1993-97) u kojima problematizira vjerski fundamentalizam, položaj žena i društvenu strukturu islamskog svijeta uz izraženo oslanjanje na vizualne kodove i stereotipe. Dva videa predstavljena na budipeštanskoj izložbi formalno su vrlo različita: Rapture je dvokanalna instalacija minimalističke estetike u kojoj dominira stilizirani simbolizam binarnih suprotnosti, dok je Zarin razrađeniji atmosferični narativ s elementima nadrealizma. Zanimljivo je spomenuti da engleska riječ rapture ima i vjerske i seksualne konotacije, što omogućuje dvostruko čitanje videa kao priče o emancipaciji ženske seksualnosti i oslobođenju od ideoloških i religijskih okvira.
Rapture je izgrađen na suprotnostima: na samom početku vidimo pustinju na jednom projekcijskom platnu i tvrđavu na drugom – pustinja simbolizira prirodu, pasivnost i žensko, a tvrđava kulturu, aktivnost i muško. Na prvom ekranu pojavljuju se žene, odjevene u crne chadore, a na drugom muškarci u bijelim košuljama koji počinju odlučno hodati uokolo i „zauzimati“ tvrđavu svojom prisutnošću. Žene, s druge strane, stoje na mjestu i šutke gledaju u kameru, odnosno u muškarce, koji bivaju zaprepašteni svaki put kad žene pokažu sposobnost autonomnog djelovanja: kad iznenada podignu dlanove i krenu proizvoditi glasne zvukove, prekidajući kretanje muškaraca, ili na kraju videa, kad kreću prema moru, ulaze u čamac i odlaze prema pučini. Ovom jednostavnom tehnikom stvara se snažna napetost između dviju strana i ukazuje na nemogućnost komunikacije, ali i na hijerarhijsko vrednovanje muških i ženskih aktivnosti. Međutim, bijeg žena predstavlja ambivalentan zaključak: samo nekoliko ih ulazi u čamac, i ne zna se kuda idu. No za Neshat već je sam pokušaj bijega čin emancipacije. Muškarci zatečeno promatraju sa zidina i mašu rukama – nije jasno da li u znak pozdrava ili kao znak nemoći, dozivanje natrag.
Zarin je pak jedan od pet filmova nastalih po predlošku romana Women without Men Shahrnush Parsipurkoji se bavi životima pet žena. Zarin je prostitutka (glumi je mađarska glumica Orsi Tóth) koju susrećemo dok popravlja šminku i melankolično sjedi na krevetu dok je voditeljica bordela ljutito doziva. Kada Zarin tijekom seksa pogleda u lice klijenta, zaprepašteno shvaća da on nema lice – oči i usta su mu prekrivena kožom –te bježi na ulicu gdje susreće još muškaraca bez očiju i usta. Dolazi u žensku kupelj u potrazi za skloništem (scena priziva Ingresovu Tursku kupelj) i počinje manično trljati svoje ispijeno, anoreksično tijelo do krvi. Zatim, zaogrnuta jarko plavim chadorom, nastavlja lutati ulicama.
Iako tema ženskog ludila nije osobito originalna, Neshat je interpretira na poetičan, izuzetno bolan i vizualno dojmljiv način. Individualna sudbina prostitutke ovdje postaje svojevrsna metafora za položaj svih žena – nemogućnost bijega iz opresivne pozicije u koju ih stavlja mizogino patrijarhalno društvo osim kroz neku vrstu raskida sa stvarnošću.
Prostitutkino istrošeno tijelo predstavlja mjesto nasilnog upisivanja značenja; to je tijelo koje biva svedeno na ono što Agamben naziva golim životom. Pokušavajući izmaknuti patrijarhalnom kodiranju, ono postaje abjekt i pritom se postepeno samouništava. U tom smislu scenu u kupelji možemo promatrati kao ritual pročišćavanja kojim se zabranjuje nečisti objekt (žensko tijelo) i postavlja izvan granica simboličkog poretka gdje više ne predstavlja prijetnju.
Samodestrukcija ovdje funkcionira kao mogući oblik otpora – poništavanje tijela možemo gledati kao jezik pobune – no kao oblik feminističke kritike ono je u konačnici neproduktivno jer je trenutak preuzimanja kontrole nad vlastitim životom ujedno i trenutak njegovog žrtvovanja.
