Da je došlo vrijeme da se hrvatski performans i njegovi akteri/ice analiziraju i povijesno valoriziraju svjedoči još jedna knjiga, izdana tek dvije godine nakon Kronotopa hrvatskog performansa Suzane Marjanić.
Riječ je o djelu likovne kritičarke Ružice Šimunović Tijelo u dijalogu: Ženske performativne prakse u Hrvatskoj. Ova zbirka sustavnih, dubinskih intervjua s dvadeset suvremenih umjetnica koje su se od 1970-ih godina do danas bavile i bave različitim performativnim praksama, vrijedan je doprinos likovnoj povijesti, ali i pregled ženskog izvedbenog djelovanja. Autorice predstavljene u ovoj knjizi su redom pojavljivanja: Milijana Babić, Tajči Čekada, Tanja Dabo, Vlasta Delimar, Fokus grupa, Amela Frankl, Sanja Iveković, Božena Končić Badurina, Ksenija Kordić, Nina Kurtela, Kristina Leko, Kata Mijatović, Mejra Mujičić, Renata Poljak, Lala Raščić, Dina Rončević, Sandra Sterle, Ksenija Turčić, Sonja Vuk i Vlasta Žanić.
Dodatna vrijednost ovog izdanja tiskanog u suradnji Durieuxa i Hrvatske sekcije AICA jest opsežan, uvodni intervju u kojemu autorica pojašnjava vlastite koordinate kojima se služila u radu na knjizi, ali nudi i smjernice za proučavanje ovog umjetničkog polja.
Dugogodišnja ste urednica emisije Kretanje točke na Hrvatskom radiju, u kojoj pratite aktualna zbivanja na domaćoj i međunarodnoj vizualnoj sceni. Kako biste laicima objasnili dinamiku zbivanja na hrvatskoj sceni vizualnih umjetnosti u posljednjih deset godina? Što ju obilježava, koja osnovna iskaziva kategorija utječe na većinu praksi i aktera/ica koji ih izvode?
Ono što je svakako uočljivo to je velika prisutnost umjetnika neoavangardnih tendencija i Nove umjetničke prakse na međunarodnoj sceni. Prije svega mislim na činjenicu da su Mladen Stilinović i Sanja Iveković imali velike samostalne izložbe diljem svijeta, a Sanja i retrospektivu u newyorškoj MOMA-i te da su, sjetimo li se primjerice tamošnje izložbe Transmisije (2015.) ili izložbe Obećanja prošlosti (2010.) u pariškom Centru Pompidou, naveliko predstavljene prakse Gorgone, nekih od članova Grupe šestorice autora, Toma Gotovca, Borisa Bućana, Gorana Trbuljaka, Dalibora Martinisa… Mogli bismo reći da je tome, kao i kad su u pitanju mlađi naraštaji umjetnika, najviše pridonio napor samih umjetnika i aktera s nezavisne scene – kao što su kustoski timovi WHW i Kontejner – a da je negdašnje poslanje Muzeja suvremene umjetnosti u tom smislu izostalo. Inače, domaća scena vrvi raznorodnim praksama, a ako bih trebala izdvajati neka od pitanja kojima se vrlo sustavno bave to su kritika socio-političkog stanja, institucionalnih politika, pozicije pojedinca pa odatle i umjetnika u društvu.
Zašto ste se u knjizi Tijelo u dijalogu: Ženske performativne prakse u Hrvatskoj odlučili koncentrirati baš na umjetnice, žene?
Zato jer upravo umjetnice, počevši još od sedamdesetih kada stasaju Sanja Iveković i Vlasta Delimar, otvaraju mnoga važna pitanja. Kako sam istaknula i u uvodniku knjige u njihovoj praksi izrazito su reflektirana pitanja identiteta, bave se spolnim i rodnim te politikama iskazanima kroz jezik i podjelu poslova, one propituju ljudska prava žena, predominirajući patrijarhat, maskulinu hegemoniju. Smatram da su otuda isprovocirani pogledi i na mnoga druga goruća pitanja kao što su pravo na obrazovanje i rad, odnos prema takozvanim marginaliziranim društvenim skupinama, prema manjinama, ali i potreba govora o homofobiji, rasizmu.
Budući ste sa svim protagonisticama knjige već ranije razgovarali u svojim emisijama, je li bilo teško otvoriti nova pitanja i nove ulazne točke u njihov rad?
Prije svega nastojala sam što cjelovitije zahvatiti opuse i djelovanje umjetnica. Dijelom sam se pri tome rukovodila činjenicom da u novinarstvu, htjeli ne htjeli, neki radovi ili projekti ostanu nedovoljno vidljivi i vrednovani pa sam im odlučila posvetiti dodatnu pozornost. S druge strane, željela sam da pitanja budu informativna i od koristi mlađem naraštaju povjesničara umjetnosti i kritičara. Uvijek kada pišem volim misliti da je to na korist onih koji bi mogli pronaći motivaciju za drugačije mišljenje i iščitavanje određenog rada.
Moram istaknuti i to da sam, kada sam 2013. počela raditi na knjizi, znala da mnoge umjetnice nemaju dostatnog pregleda svog rada, da nisu imale retrospektivnih izložbi koje obično prati katalog, da nemaju svoje blogove ili web stranice. Danas se to uvelike promijenilo pa su mi neke umjetnice čak rekle da ih ne zanima dobiti monografiju. Promijenio se način djelovanja, umjetnice su prisutne na međunarodnoj sceni, pozivane su na različite festivale i skupne izložbe, sudjeluju na rezidencijalnim programima ili pak žive i rade u inozemstvu. Dakle, situacija je u tom smislu mnogo bolja. Svejedno, nadam se da ovakav pristup može popuniti neke praznine i u tom smislu važni su pa i presudni odgovori umjetnica, govor iz prvog lica. Kao novinarku i kritičarku najviše me se dojmila iskrenost umjetnica, one nerijetko otkrivaju detalje iz privatnog života, ne prežu od razgovora o svom majčinstvu, obitelji ili kolegama, o zadovoljstvu ili razočaranju u poslu. Progovorile su otvoreno o mnogim temama kao žene i građanke, a ne isključivo čuvarice digniteta svog opusa. Mislim da se tu otvorio prostor koji me nuka na nova i nova pitanja. Na određeni način naš je dijalog tek počeo.
Na promociji se, govoreći o knjigama koje su u posljednje vrijeme izašle, a posvećene su hrvatskoj vizualnoj umjetnosti, spomenula i potreba da se što prije napravi jedan opći pregled suvremene likovne scene. Zašto nam je to važno i zašto, po Vama, još nismo dobili slično izdanje?
Na promociji se, govoreći o knjigama koje su u posljednje vrijeme izašle, a posvećene su hrvatskoj vizualnoj umjetnosti, spomenula i potreba da se što prije napravi jedan opći pregled suvremene likovne scene. Zašto nam je to važno i zašto, po Vama, još nismo dobili slično izdanje?Istaknula sam tada da je takvo moje mišljenje možda konzervativno, ali pomalo sam opsjednuta redom, piramidalno strukturiranom bibliotekom znanja. Dakle, smatram da nam trebaju povijesno-umjetničke sinteze na koje se onda nadograđuje kritičko te naposljetku teorijsko promišljanje i valoriziranje određenih razdoblja i opusa. Naravno, to ne znači da će sve stati i da ne treba ići obrnutim putem dok ne dobijemo pregled, na primjer, vizualne umjetnosti od 1990-tih do danas. Ali, opći pregledi su nasušni.
Foto: Antonia Hohnjec
Sjećam se studija povijesti umjetnosti u osamdesetima tijekom kojeg nismo dobivali dovoljan – da ne kažem nikakav – uvid u suvremenu i aktualnu scenu, a je li danas drugačije? Vjerujem da jest, ali ponavljam mladi moraju imati na raspolaganju svojevrsni ‘abecedarij’ scene da bi se mogli uključiti u njezino kritičko razmatranje. Inače se mnogo toga svodi na polu informacije, oslanjanje na deplijane i tekstove s A4 papira… Zašto nismo dobili takvo izdanje? O tome sam mnogo puta razgovarala s kolegama i osim što smo se znali složiti bilo je i mišljenja da je prikupljanje građe za sinteze neinventivno, da je to mukotrpan pa i neisplativ posao. Ja mislim da bi takav napor zaslužio lovorike. A tko bi se trebao prihvatiti tog posla? Ne bih htjela kritizirati institucije pa ću pogled konformistički uprti prema mladim snagama.
Na promociji je iz publike, od strane Vaše kolegice kustosice i kritičarke Nade Beroš, došlo pitanje o tome zašto su domaće umjetnice frustrirane? Je li moguće da i dio ljudi koji se godinama bavi likovnom scenom ne razumije ili ima određenih problema u razumijevanju problema koji hrvatske vizualne umjetnice imaju i svakodnevnoj produkciji radova, odnosu kulturnih institucija, ‘likovnog tržišta’, pa i medija prema njima?
Takva pitanja zahtijevaju razgovor, dijalog svih zainteresiranih, raspravu… Na žalost toga nema. Prije svega mislim da svojevrsno nezadovoljstvo situacijom na sceni nije privilegija umjetnica. Cijela scena dijeli istu sudbinu i svi akteri počevši od kustosa, kritičara i umjetnika trebali bi neprestano komunicirati i preispitivati što ne valja u sustavu i kako to promijeniti. Međutim, svijet umjetnosti nije odvojen od opće društveno-političke situacije. Kultura nije izolirani otok nego je samo jedan segment stvarnosti u kojem se reflektira stanje društva. Svjedoci smo da nema dobre politike obrazovanja, nema kulturne politike pa otuda nema ni vizije kako voditi i razvijati kulturne, odnosno muzejske institucije. Umjetnici to uviđaju, ali odgovornost mijenjanja stvari je na svima nama pa tako i umjetnicima. Umjetnici jesu nezadovoljni, možda i frustrirani. Iz mnogih razgovora s njima mogu zaključiti da nisu zadovoljni politikama MSU-a, sada postoji i strah od promjene smjera u politici Ministarstva kulture, dovest će se u pitanje njihova socijalna i radna prava. Hoće li i na koji način iskazati svoje nezadovoljstvo? Ne znam. Do sada se pokazalo da svaki vid otpora bude amortiziran, oduzme mu se glas. Potrebne su možda drugačije strategije.
Koji su sve razlozi utjecali na to da su Vlasta Delimar i Edita Schubert za sada jedine dvije domaće umjetnice čiji je rad predstavljen na retrospektivnoj izložbi?
Ne znam. Opet bih zaključila da je to pitanje mnogo šire nego što bi se ticalo samo umjetnica.
Zanimljiva je i činjenica da su Vaše sugovornice razlikuju i prema određenju vlastitih radova kao feminističkih. Neke od njih poput Vlaste Delimar odlučno odbijaju dio svojih radova svesti pod feminističku agendu, neke se tek načelno s njim povezuju (Tanja Dabo, Ksenija Kordić), druge koje se smatraju feministkinjama, ali svoju umjetničku praksu ne vide feminističkom (Iva Kovač, Fokus grupa) te one čiji su radovi poput Sanje Iveković, Sandre Sterle i Dine Rončević.
Da, knjiga je na određeni način potaknula i to pitanje. Njime se već bavila teoretičarka Ivana Bago pa vjerujem da možemo očekivati nova istraživanja i doprinose toj temi.
Nakon relativno rijetkih umjetnica koje se bave vizualnom umjetnošću u 70-ima i 80-ima (Sanja Iveković i Vlasta Delimar) veliki broj žena ulazi u ovo polje u 90-ima i svoje prve radove prezentira koncem tog desetljeća. Čime su umjetnice dominantno zaokupljene u tom prvom valu?
Devedesete su turbulentne godine. Nakon pada komunizma imali smo rat, došlo je do smjene ideologije, naprasno smo ušli u divlji kapitalizam, tranzicijski nered nikako da prođe, a počelo je i gušenje u nemilosrdnom prostoru neo-liberalne ekonomije. Mislim da je središnja tema toga vremena bilo pitanje identiteta.
U narednom desetljeću pojavljuje se još veći broj umjetnica/performerica/izvođačica na ovom polju. Počinju dominirati radovi koji problematiziraju i preispituju kategorije rada i tržišta rada, umjetničkog rada, snažnije kritike rodnih uloga, kritike kulturnih politika. Što je, po Vama, uvjetovalo taj pomak?
Veća mobilnost i otvorenost, odnosno sve snažnija prisutnost umjetnica, ali i kustosa, kritičara i teoretičara na međunarodnoj sceni i obratno. Diseminacija ideja. Važan doprinos dao je zagrebački Centar za ženske studije, pokrenute su internet platforme pa, eto, i portal Vox Feminae kao referentno mjesto za ženska pitanja bez sumnje potiče na kritičko mišljenje i, zašto ne, djelovanje.
