U zagrebačkoj Galeriji Nova otvorena je izložba pod nazivom Miraz koju je organizirao Centar za savremenu umjetnost iz Sarajeva kao dio projekta Žensko naslijeđe – doprinos jednakosti u kulturi, čiji je nositelj Centar za ženske studije iz Zagreba i čiji je cilj očuvanje i promocija ženskog kulturnog naslijeđa, kao i povećanje vidljivosti ženske kulture (prošle godine je u sklopu istog projekta održana konferencija REDaktura u Zagrebu).
Izložba je tijekom 2012. gostovala u gradovima-partnerima Ljubljani, Trstu i Beogradu, a u posljednjem se dobro uklopila u program posvećen Žarani Papić u Centru za kulturnu dekontaminaciju te izazvala veliki interes publike, navodi Sandra Prlenda Perkovac iz Centra za ženske studije.
Izloženi radovi nemaju previše veze sa „ženskim naslijeđem“ ili „osobnim sjećanjem,“ već je riječ o izrazito političkim radovima, i to ne čak u smislu osobno je političko, već jednostavno političko je političko. Radovi Miraza bolje bi se uklopili u koncept koji se bavi angažiranim društvenim praksama, javnim prostorom i odnosom privatnog i javnog, pitanjem identiteta, pripadnosti i imigracije ili nošenjem s posljedicama ratnog razaranja.
Kustosica izložbe i direktorica Centra za savremenu umjetnost, Dunja Blažević, ističe kako je osnovni kriterij za odabir radova bila osobna bliskost i radno iskustvo s umjetnicama. Ona pojam miraza definira u okviru izložbe kao odnos osobnog naslijeđa, onoga što se iznosi iz ‘kuće,’ i onoga što se oblikuje kao životno iskustvo ili odabir društvenih, povijesnih ili ženskih vrijednosti. Na stranu po meni problematične drugovalne konotacije određenja „žensko,“ na izložbi su, dakle, zastupljeni radovi umjetnica koje djeluju u više ili manje istom društveno-umjetničkom kontekstu, bave se pitanjem sjećanja i ženskog naslijeđa te stvaraju umjetnost koju bismo generalno mogli okarakterizirati kao feminističku. Ili?
Unatoč tome što je većina radova, promatrana zasebno, zanimljiva i kvalitetna, mislim da s izložbom Miraz postoje dva problema. Prvi je odnos koncepta i radova. Naime, izloženi radovi nemaju previše veze sa „ženskim naslijeđem“ ili „osobnim sjećanjem,“ već je riječ o izrazito političkim radovima, i to ne čak u smislu osobno je političko, već jednostavno političko je političko. Uostalom, i sam katalog izložbe započinje citatom Žarane Papić eksplicitno političkog sadržaja. Uzmimo par primjera. Pranje, video performans Gordane Anđelić Galić iz 2011. sastoji se od pranja bosanskohercegovačkih zastava natopljenih krvlju, što za nju predstavlja duhovno čišćenje s ciljem prihvaćanja drugoga. Slovenska umjetnica Marjetica Potrč uvrštena je s radom Kuća za putnike, improviziranom nastambom za izbjeglice koja se sastoji od limenog krova i malene prostorije, a napravljena je po uzoru na UNESCO-ve projekte u Keniji. Srpska umjetnica Milica Tomić u intervenciji Jednog dana umesto noći, bljesnuće rafal iz mitraljeza kad drugačije svetlost ne može doći (2009.) bavi se stanjem trajne mobilizacije, prelazeći lokacije na kojima su tijekom 2. svjetskog rata izvedene uspješne akcije NOP-a s mitraljezom u rukama.
Sama činjenica da su umjetnice žene ne podrazumijeva nužno da se njihovi radovi bave „ženskom kulturom“ niti da su feministički. Zapravo se bave političkom situacijom koju su naslijedili i muškarci i žene, bave se posljedicama rata i prošlog režima, pitanjem imigranata, nacionalnog identiteta, itd.
Radovi koji se donekle uklapaju u koncepta Miraza, iako je i njihova motivacija prvenstveno politička, su, primjerice, Nove kuvarice umirovljene otpuštene radnice i samohrane majke Lenke Zelenović za beogradsku grupu Škart, koje umjesto savjeta o kuhanju domaćicama nose političke poruke i koje je na otvaranju izložbe bilo moguće kupiti od simpatične Lenke osobno.
Video rad Kristine Leko Identitet (2001.) predstavlja 12 imigranata koji su ’90-ih doselili u Sarajevo, uključujući Yvanu Enzler koja traži svoje korijene kroz žensku stranu obitelji. Iako je ovdje riječ o ženskom naslijeđu, treba imati na umu da je to tek jedna od priča te da je Leko, po vlastitim riječima, rad zamislila prvenstveno kao prikaz „ekonomske, političke i društvene pozadine poslijeratnog društva.“
Naravno, feminizam i politički angažman blisko su povezani i nije mi namjera razgraničavati ih (iako, vrijedi istaknuti da se termin „feminizam“ ili „feministička umjetnost“ zapravo ne pojavljuje niti na izložbi niti u katalogu). Radovi prikazani na ovoj izložbi bolje bi se uklopili u koncept koji se bavi angažiranim društvenim praksama, javnim prostorom i odnosom privatnog i javnog, pitanjem identiteta, pripadnosti i imigracije ili nošenjem s posljedicama ratnog razaranja.
Dolazimo sada do drugog problema. Naime, kad sam stigla na izložbu nisam bila sigurna jesam li na izložbi, budući da su oko mene na paletama na podu bili samo veliki printovi radova (i jedna projekcija na zidu). U redu, možda imam previše tradicionalno shvaćanje onoga što bi izložba trebala biti, ali veliki dio ovih umjetnica (i jedan umjetnik, da ne zaboravim) bavi se performansima i intervencijama, pa je već sam njihov video zapis svojevrsni odmak od „prave stvari,“ a ovdje nemamo čak ni video zapis ni dokumentaciju, već samo printove i razglednice.
Kako objašnjavaju organizatori, odluka za takav format pala je kako zbog ograničenih sredstava i veće mobilnosti izložbe, tako zbog uklapanja u koncept i postizanja interaktivnosti: „Nasuprot izvornoj ideji miraza koja podrazumijeva tradiciju prikupljanja (dobara), ovdje se to sakupljeno/proživljeno/naslijeđeno dijeli, nudi da bude odneseno.“
