U uzbudljivom programu Animafesta iz godine u godinu pratimo zastupljenost osvježavajućih tema i nalazimo uporišta u inovacijama koje prevazilaze sveobuhvatne generalizacije kulture.
Tako je prošlogodišnji uspjeh kratkometražnog studentskog uratka Mačkica poljske autorice Renate Gasiorowske proglašen pomakom naprijed u feminizmu zahvaljujući otvorenom, spontanom, slobodnom i humorističnom razgovoru o seksualnosti. Ovaj je uradak ostvario izuzetan uspjeh na svjetskim festivalima i tako osvojio prostor za temu seksualnosti iz ženske perspektive. Kroz priču o masturbaciji tijekom koje vagina postaje zaseban lik u filmu, animacija Renate Gasiorowske jednostavno zaobilazi klišeje o ženskoj seksualnosti. Iskustva djevojaka suspregnuta su i neizrečena, tvrdila je autorica. One češće pričaju o tome kako su izgubile nevinost nego o tome kako masturbiraju, što definitivno predstavlja razliku u načinu na koji dječaci govore o vlastitoj seksualnosti.
Iz tradicionalno intenzivnog programa Animafesta ove godine izdvajamo Slučaj muškarac-žena autorice Anaïs Caurae (koji je prikazan i na prošlogodišnjem Vox Feminae Festivalu). Film se natjecao u kategoriji dugometražnih filmova, u kojoj je dobio i posebno priznanje za odabir teme, hrabar spoj stilizacije i dokumentarnih vrijednosti. Slučaj muškarac-žena nagrađen je i na prestižnom Međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju, i to u kategoriji TV serija. Naime, riječ je o 10 kratkih epizoda za televiziju namijenjenih mladima, čije je prikazivanje, s obzirom na tematiku, itekako zabavno zamisliti na masovnom mediju. Radnja je smještena u Sydney dvadesetih godina 19. stoljeća, s teaserom u stilu kriminalističkih filmova (The Man-woman case: Wanted!): “Tridesetogodišnji Eugene bježi od policije koja ga progoni za ubojstvo vlastite žene. Zašto bi ubio svoju voljenu Annie? Možda Eugene krije neku tajnu. Nju je otkrila i Annie…”
Slučaj muškarac-žena zanimljiv je biografski triler nastao korištenjem tehnike rotoskopa. Većim dijelom se oslanja na crno-bijeli vizual novina tog razdoblja, ali stil serije bitno varira, izmjenjujući perspektive i likovna rješenja (pojavljuje se i boja). Autorica je to pred zagrebačkom publikom objasnila kao njoj prirodan način razbijanja uniformiranog i jedinstvenog stila (kao što to može biti u slučaju stripa) te otvaranje prema slobodi za različita rješenja koja od autora iziskuju situacije o kojima pripovijeda. Naime, film izlaže priču o zločinu, suđenju i javnom linču “muškarca-žene”, a njen tijek rascjepkan je retrospektivnim prizorima iz života glavnog lika koji prikazuju traume i tragične situacije uslijed pritiska okoline da definira svoju rodnu ulogu. Tako se iznose sasvim intimni detalji iz života Eugenie, odnosno Eugenea: majka joj poklanja ogrlicu kako bi postala prava žena, što on naposljetku odbacuje i odluči se na put iz Italije u Australiju. Njegov identitet muškarca preispituju grubi mornari, a autorica uspijeva na potresan način evocirati iskustvo trudnoće uslijed ovakvih identitetskih pritisaka, zlostavljanja i silovanja.
Slučaj muškarac-žena
Priču o Eugeneu Falleniju autorica je pronašla na internetu. Nakon istraživanja fotografija iz starih australskih novina, odlučila je animirati svoju interpretaciju njegove sudbine s početka 20. stoljeća. Mračna priča o javnom linču transrodne osobe koristi reference na Fritza Langa, kao i cijeli noir žanr. Caura brani slojevitost i kompleksnost koje nedostaju u povijesnim izvorima u rubrici crne kronike. Falleni je transrodna osoba koja je 1917. godine u Australiji osuđena za ubojstvo svoje supruge. Australske novine pratile su ovaj slučaj kako bi podizale vlastitu čitanost, šireći kolektivni strah od drugoga naslovima poput: “Žena oženila ženu”, “Misteriozni muškarac-žena” ili “Žena preobučena u muškarca optužena za ubojstvo”. Eugene (kasnije uzima ime Harry Leo Crawford) nikada nije priznao ubojstvo, tvrdeći da je Annie Birkett stradala u nesretnom slučaju, kao posljedica pada u provaliju neposredno nakon njihove svađe. Tužiteljstvo je tvrdilo da ju je Eugene ubio kako se ne bi otkrila njegova “seksualna obmana”, dok je obrana tvrdila da je optuženi nevin i “rođeni invert”. Prvotno osuđen na smrt, Eugene je na kraju odslužio nekoliko godina zatvora, a nedugo nakon izlaska na slobodu smrtno je stradao nakon što je na njega naletio auto na ulicama Paddingtona.
Anaïs Caura svoje poigravanje historiografskim objašnjava kao svjestan pokušaj interpretacije arhivskih članaka. U pogledu krivnje koja se Eugeneu pripisuje za ubojstvo supruge, Caura se tijekom izlaganja priče jasno opredijelila za verziju u kojoj je smrt Annie Birkett bio nesretan slučaj. Štoviše, film kombinira poznate biografske detalje, prikazujući istodobno subjektivnu stranu identitetskih previranja. Međutim, detalji kojima Caura dočarava iskustvo života transrodne osobe često ostavljaju dojam nagomilanih biografskih klišeja, počevši od nasilja u obitelji, do trauma u djetinjstvu vezanih za rezanje kose, fizičko zlostavljanje i slično. Bez obzira na to, sloboda u stilskim rješenjima i načinu izlaganja čini ovaj umjetnički pristup dovoljno uzbudljivim. Tako valja izdvojiti i Caurin pokušaj da animira subjektivnu borbu “muškog” i “ženskog” unutar Eugene.
Ljubavnici poput nas
Ako ostavimo francusku animaciju po strani, legitimno je postaviti pitanje o tome koliko je zapravo teško izboriti se za pojedine teme u svijetu animiranog filma. Na to je u kontekstu iskustva izraelske scene pokušao odgovoriti Dotan Moreno, autor kratkometražnog filma Ljubavnici poput nas (2018). Film se bavi otkrivanjem homoseksualnosti i zbližavanjem dvojice muškaraca, od kojih je jedan u nesretnom braku. Dok likovima ne dopušta da iznose i problematiziraju detalje situacije u kojoj se nalaze, film jasno naznačuje emocije svih aktera nesretnog obiteljskog života, prateći muškarca koji polagano spoznaje vlastitu homoseksualnost. Vrijednost ovog kratkometražnog filma leži u veoma jednostavnom prihvaćanju kompleksne teme koja se ne prepušta analizi iz različitih perspektiva, već se jednostavno izlaže kao realnost. Autor je naglasio važnost nezavisne animacije u sredinama gdje ovakva tema itekako teško prolazi u svijetu filma, ako uzmemo u obzir kontekst Izraela i tamošnjih preokupacija etničkim pitanjima i sukobima. Ono što je ovdje osobito zanimljivo je i klasni pogled na odnos dvojice nezaposlenih muškaraca koji žive u različitim dijelovima grada, siromašnijem i bogatijem.
Najavljena kao jedna od neizostavnih predstavnica ženskog pisma suvremene europske animacije, Marta Pajek je u ovogodišnjem natjecateljskom programu kratkometražnog filma predstavila nastavak nagrađivanog naslova Impossible Figures and Other Stories II. Cijeli triptih istražuje mogućnosti animiranog prikaza ljudskih figura. Dok je drugi nastavak definirao dimenzije koje određuju figuru žene, od doma i obitelji do šireg društvenog konteksta, posljednji nastavak ovog triptiha dao je prikaz emocionalne borbe rodnih konotacija. Susret dvoje protagonista u čekaonici pretvara se u animirano istraživanje njihove moguće povezanosti, nakon prvotne zainteresiranosti, između figura eskaliraju strast i erotika, nakon kojih slijedi nasilje i odbijanje. Tako Pajek naoko jednostavnom tehnikom evocira simbolički nabijen susret muškog i ženskog, uz crtež koji poprilično jasno spaja i sukobljava tjelesno i rodni identitet figura u njihovom neposrednom odnosu.
Sumirajući iskustva ovogodišnjeg Animafesta, ne treba zaboraviti na ostale autorice i autore te pregršt izvanrednih filmova koji su nastojali iznenaditi, a ponekad i umoriti, gledatelje začudnom estetikom i pomaknutim temama. Tom prilikom valja spomenuti i Zečju krv Sarine Nihei koji kreira čudan svijet nastao onkraj iskustva europske i japanske animacije. Među domaćim filmovima zaintrigirao je prvi profesionalni uradak mlade autorice Jelene Oroz. Dva na dva je žiri posebno istaknuo zbog elegantnog doživljaja filma, koji autorica ostvaruje korištenjem čistih ploha i suptilnih pokreta u ovoj kratkoj lamentaciji na temu ljubavi.
