Jedna od važnih posljedica #metoo pokreta bio je porast broja filmova, serija i knjiga koji se bave temama seksualne traume i nasilja – i to na načine na koje prethodno nismo bili navikli. Od serija Mogu te uništiti, Unbelievable ili Grand Army, do filmova kao što su Djevojka koja obećava (r. Emerald Fennell), Priča (r. Jennifer Fox) i Ona je rekla (r. Maria Schrader), dobili smo priliku uvjeriti se u kompleksnost života nakon traume, u to koliko su njezini učinci razarajući, a društveni mehanizmi dostupni za nošenje s njom nedostatni i često problematični.
A u taj se impresivni feministički lineup filmova i serija smjestio i Oprosti, ljubavi, novi film američke autorice Eve Victor1 koji će u Hrvatskoj premijerno biti prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu.
Iako ćete, zbog naslova, u prvi mah možda pomisliti da se film bavi pokušajem rehabilitacije počinitelja (barem sam ja to prvo pomislila), radnja filma zapravo se bavi pokušajem žrtve (odnosno preživjele, iako se ta terminologija nije baš uhvatila u domaćem kontekstu2) da vrati osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
(Sada je možda vrijeme da napomenem da tekst koji slijedi sadrži spoilere. No, istovremeno, Oprosti, ljubavi zapravo nije tip filma koji je moguće previše spoilati.)
„Sorry, baby” nije, dakle, rečenica koju će u ovom filmu u nekom trenutku izgovoriti silovatelj u pokušaju pokajanja, već dio monologa glavnog lika kojim se film zatvara. Ta završna scena vjerojatno je najdirljiviji dio filma (zajedno sa scenom u kojoj naša junakinja Agnes, u kadi, svojoj najboljoj prijateljici prepričava silovanje koje je maloprije doživjela) jer njezin je monolog usmjeren stvarnoj, doslovnoj maloj bebi, bebi koja nema ni godinu dana, kćeri njezine najbolje kvir prijateljice.
Taj „Sorry, baby” tako nije isprika nekoga tko je počinio nasilje već isprika nekoga tko to nasilje ne može spriječiti, tko nije mogao spriječiti ni nasilje nad sobom niti može spriječiti nasilje nad drugima – jer kao i mi ostali, taj netko živi u duboko patrijarhalnoj kulturi, kulturi kojoj je nasilje upisano u tvorničke postavke.
Ali, istovremeno, taj netko može biti tu, može čuti, saslušati, zagrliti, reći „razumijem te” i „žao mi je” i „i meni je bilo tako”. Taj završni monolog tako figurira kao iscjeljujuće obraćanje ne samo toj konkretnoj maloj bebi, već i maloj bebi koja je Agnes nekada bila, i malim bebama koje smo sve mi nekada bile. To je monolog za koji bi istovremeno bilo super da ga nismo nikada trebale čuti i za koji je super da smo ga, barem iz druge ruke, u ovom filmu, imale priliku čuti.
Organiziran u nekoliko poglavlja predstavljenih nekronološkim redoslijedom (što naglašava učinak koji trauma ima na percepciju vremena), film prati studenticu književnosti (koja tijekom filma postaje i sveučilišna profesorica na istom programu na kojem je studirala) čije ime dodatno podcrtava njezinu nevinost. Agnes je u kasnim dvadesetima, živi u velikoj kući, sama s mačkom kojeg je pronašla i udomila jutro nakon što je doživjela silovanje i koji joj je, uz prijateljicu Lydiju, najveći izvor podrške.
Kao lik, Agnes je spoj Frances Ha i Fleabag, osjetljiva pametnica, cinična i nježna, smotana i sjebana. I ovo nisu jedine reference koje će vam se pojaviti u glavi tijekom gledanja filma – neke od njih, one literarne, poput Lolite, Virginije Woolf i Jamesa Baldwina, redateljica će vrlo eksplicitno postaviti u kadar u obliku knjiga koje likovi u nekom trenutku čitaju, a druge će vam se, poput serije Djevojke ili filmova Neke žene (r. Kelly Reichardt) i The Hunting Ground (r. Kirby Dick), paliti kao lampice u glavi u pojedinim scenama.
Jednako tako, čitavo će vrijeme prethodno komičarsko iskustvo autorice (zanat je, između ostalog, pekla za satirični feministički portal Reductress) titrati iz možda ne svake, ali svakako iz mnogih pora ovog filma. Oprosti, ljubavi tako će za prosječnu milenijalku, pogotovo s humanističkim indeksom ili interesom, biti poput tople kupke, dobro poznatog terena na kojem će, osim cinizma, moći vježbati i nježnost prema sebi. Osim ove intertekstualne pozadine, kao što to često biva s feminističkim uradcima, druga bitna potka filma jest i ona biografska – Eva Victor (koji tumači i glavnu ulogu u filmu!), naime, i sam_a je doživje_la seksualno nasilje.
I kako je izjavi_la za Forbes davne 2019. godine, dok je ovaj film bio još u povojima: „I mislim da to utječe na sve što radim. Ne može ne utjecati. Osjećam kao da u meni postoji nešto što će uvijek biti ljuto… jednostavno postoje neke stvari o kojima moram govoriti, iako možda drugim ljudima zvuče čudno ili iznenađujuće.”
I Agnes, kao i Eva, o svojem iskustvu govori drugima – govori najboljoj prijateljici, u već spomenutoj heart-breaking sceni u kadi; govori random vlasniku sendvič-bara nakon što doživi napad panike; govori liječniku na hitnoj pomoći gdje odlazi na pregled nakon silovanja; govori sveučilišnom osoblju kojemu prijavljuje silovanje (jer ono se dogodilo u okvirima fakulteta – počinitelj je, naime, bio njezin profesor); govori tužiteljici na sudu, kao potencijalna članica buduće porote… nekima o tom iskustvu govori eksplicitno, nekima implicitnije, ali sve te scene (ako izuzmemo scenu u kadi i sa sendvičem) zapravo čine skup vinjeta koje vrlo efikasno (i često bolno) demonstriraju nesnalaženje različitih društvenih instanci s „fenomenom” seksualnog nasilja, ali i štetu koju to nesnalaženje čini psihofizičkom stanju preživjele.
Indikativno je da se sve navedene situacije događaju unutar institucija koje bi trebale biti pripremljene za suočavanje sa seksualnim nasiljem, koje imaju protokole za hendlanje slučajeva zlostavljanja, ali se ta pripremljenost i to hendlanje, nažalost, često svode na prazne floskule. U to smo se i sami imali prilike uvjeriti i u domaćem kontekstu, a o tome da ni kod „susjeda” trava nije puno zelenija možete se uvjeriti ako pogledate već spomenuti dokumentarac The Hunting Ground koji precizno oslikava spregu novca, moći i političkog utjecaja koja ruši svaki pokušaj stvarne borbe protiv „epidemije silovanja na američkim kampusima”, kako tu pojavu opisuju neki od protagonista filma.
No, u ovom filmu, srećom, zato imamo priliku vidjeti i neke svjetlije primjere izvaninstitucionalne, osobnije društvene podrške, i to upravo u scenama koje sam izdvojila u prethodnom paragrafu – u sceni u kadi i sceni sa sendvičem. Te scene možemo tako gledati kao radikalno drugačije prikaze autentične brige i bliskosti, pri čemu ova druga, sendvič-scena, ima posebnu vrijednost zato što prikazuje susret između dvaju potpunih stranaca koji imaju jako malo toga zajedničkog, ali to jednog od tih dvaju stranaca ne sprječava da drugom strancu pruži utjehu i – sendvič.
U toj sceni Agnes sjedi na parkiralištu i razgovara s proćelavim pedesetogodišnjakom o kojem ne znamo puno, osim da ima sina Hanka koji također ponekad ima problema s disanjem, i da radi dobre sendviče s kalabrijskim čilijem. U njihovom kratkom razgovoru, koji se događa tri godine nakon silovanja, Agnes istovremeno ne kaže ništa i kaže sve, a Hankov otac pritom ne inzistira, ne osuđuje, ne sumnja, ne propituje… Hankov otac samo kaže da je tri godine istovremeno jako puno i jako malo vremena, i potom provjeri s Agnes osjeća li se doma sigurno, na što ona odgovori da ima mačku, da se osjeća sigurno.
Hankov otac uspio je tako, u samo nekoliko rečenica, na naizgled vrlo jednostavan, a zapravo vrlo kompleksan način pružiti Agnes podršku koju gotovo nigdje drugdje nije dobila, slično kao što Oprosti, ljubavi na naizgled vrlo jednostavan, a zapravo vrlo kompleksan način govori o posljedicama seksualne traume.
- Victor koristi i she/her i they/them zamjenice pa ću i ja u ovom tekstu, pišući o njima, koristiti nekoliko vrsta zamjenica. ↩︎
- Za one koje žele znati više o debati žrtva vs. preživjela: https://eige.europa.eu/publications-resources/thesaurus/terms/1141?language_content_entity=hr ↩︎
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
