Objavljeno

Olja Savičević Ivančević: Ne pridajem pažnju novinarima zaduženima za kvazi kulturne skandale

Književnica Olja Savičević Ivančević govori o svojim novim projektima, poeziji, te komentira kritike na kazališnu predstavu „Adio kauboju“: Ne pridajem pažnju novinarima zaduženima za kvazi kulturne skandale!

Ovog je kolovoza na splitskim Stinicama praizvedena drama Adio kauboju, nastala prema istoimenom nagrađivanom romanu Olje Savičević Ivančević iz 2010. godine. Predstava je i prije samog uprizorenja nosila predikat kazališnog hita.

U razgovoru koji slijedi razgovarali smo o tome koliko je sama autorica romana i teatarskog predloška zadovoljna njezinom recepcijom od strane publike i kritike, a dotakli smo se i Oljinih recentnih projekata: stipendije američkog studija kreativnog pisanja Sveučilišta u Iowi koju je nedavno dobila, filmskom suradnjom s Igorom Mirkovićem, adaptacijom „Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića“ u splitskom Kazalištu lutaka koja je u režiji Roberta Waltla održana 21. rujna…

Nedavno ste najavili suradnju s filmašem Igorom Mirkovićem. O kakvom je filmu riječ, te po kojoj se priči snima?

– Film se zove “Balavica” i snima se prema prvoj priči iz “Nasmijati psa”, prije nekoliko dana je pala prva klapa. Govori o djevojčici od jedanest godina koja dolazi kod babe u Split u vrijeme kad joj se razvode roditelji. Zarobljena s babom usred vrućeg ljeta 80 i neke u neboderu, djevojčica na krovu upoznaje zanimljivu klapu klinaca koji joj otkrivaju svijet slobode. To je filmska priča o nužnosti kršenja pravila, o svemu važnom što ti se jednom dogodi prvi put, kao i o otkrivanju seksualnosti. Gotovo sve glumice i glumci su djeca. Snima Gonzo, Igor je režiser i napisao je scenarij, a ja sam, zbog drugih obaveza, povremeno uskakala s nekim korekcijama, konkretnim prijedlozima ili sugestijama, vezanim uz tekst i glumce.

 

O žiriju „Judite“ ovogodišnjeg Splitskog ljeta

Za razliku od svjetskih faca koje su sudjelovale u programu Splitskog ljeta, tko zna za te ljude kojima je „Kauboj“ stao na žulj, za neku njihovu knjigu, dramu ili predstavu, izvan uskih lokalnih okvira, a i to je upitno. Da svoj rad mjere istim standardima kao i našu predstavu od njih ne bi ostalo ništa. Ovakav Split im odgovara, jer samo u njemu oni mogu biti netko i nešto, imati sigurne, plaćene poslove i pozicije, dok se ja moram sa svakim slovom koje napišem izboriti za honorar. To je moj izbor, ali čiji su oni izbor to bi trebalo biti zanimljivije pitanje.

“Preljubništvo” s filmom i teatrom mnogim je regionalnim autorima/autoricama jedini način da zaista zarade od vlastitog rada. Osjećate li da je upravo stoga prijelaz u te umjetnosti nužan?

– Ha ha, ma to je više kao plural marriage, nego preljubništvo, dok god je u pitanju pisanje. Ne bih se mogla ograničiti samo na jedan žanr npr., to mi je premalo. Iako, istina, kad se usporede novci koje je moguće zaraditi od kazališta i od filma, ako se radi o većoj produkciji, s onim od knjiga, razlika je nepravedno i neopravdano velika. Iskustvo u kojem čitavi timovi drugih ljudi prave novu umjetnost od nečeg što je nastajalo u samoći sobe znak je da te priče i pjesme nekome dovoljno znače da progovori kroz njih na svoj način. Upravo zbog toga treba više poticati književnost, pisce, ne slati im poruku da je njihov rad besmislen, jer od teksta počinje svaka dobra priča.

Ne mislim se prebaciti u druge branše, ako na to mislite; meni pisanje nije jedno od dostupnih sredstava javne afirmacije, nego život. I dalje me prvenstveno zanima pisati poeziju, romane, priče, a ako netko i ubuduće bude želio od toga raditi kazalište ili film, dobrodošao.


Nedavno ste dobili stipendiju za boravak u
Americi. Što autorici poput Vas donose književne stipendije? Vrijeme za ozbiljnu posvećenost pisanju novih rukopisa, druženje s autorima izvan lokalnog književnog prostora?

– Svako priznanje mi znači, ma mislim da svakome znači ako to pošteno zaluži. Ova stipendija mi, konkretno, znači jer se radi o međunarodnoj stipendiji najprestižnijeg američkog studija kreativnog pisanja Sveučilišta u Iowi – International Writers Programa, na kojem kao predavači gostuju svjetski poznati pisci, a izabrana sam između devedeset autora iz cijelog svijeta (izvan SAD-a). Za pisce iz malih jezika takve stipendije su rijetka prilika da kao autori izađu van na nešto šira vrata. Takve stipendije odmah otvaraju i neke nove, koje se nadovezuju na njih, a uključeno je i desetodnevno putovanje po gradovima SAD-a, čitanja, radionice. Ja sam svoj odlazak morala odgoditi za sljedeću godinu zbog zdravstvenih i obiteljskih razloga, što možda i nije loše, jer bih do tad, ako pregovori s izdavačem prođu u redu, mogla imati “Adio kauboju” na engleskom.

Kako ste reagirali na prijedlog Senke Bulić i Ivice Buljana da napravite dramsku adaptaciju romana „Adio kauboju“? Jeste li već imali iskustvo rada u teatru?

– Ivica je želio napraviti jednu vrstu scenskog čitanja romana kakva su vani uobičajena, pa u njima nekad sudjeluje i sam pisac, što smo mi, na sreću, izbjegli. Tako da nismo imali namjeru roman pretvarati u dramu, u onom uobičajenom smislu, nego ga prilagoditi izvedbi na sceni, to je hvatanje priključka sa strujanjima u današnjem teatru u kojem se tekst stvara na licu mjesta, na pozornici, izravno iz kombiniranja romana i dramatizacije, koja zapravo funkcionira kao svojevrstan „scenarij“ u filmskom smislu, jer i sam roman slijedi filmsku matricu. Osim toga roman je puno novija forma od drame, pa nudi neke druge mogućnosti kod postavljanja na scenu. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Svakodnevan rad na tekstu u direktnoj suradnji s glumcima, scenografom, kostimografkinjom, s Rundekom koji je radio glazbu.. Imala sam sreću da kao studentica za lokalne medije pratim predstave s Eurokaza i Zadra snova, što me je privuklo suvremenom kazalištu, pa sam kasnije na putovanjima po većim gradovima u Francuskoj, Italiji, po Londonu, Berlinu, nastojala pratiti što se novo zbiva. Dvije godine sam na postdiplomskom slušala predavanja i proučavala dramu, pogotovu novu. A kao gimnazijalka, glumila sam u Kazalištu mladih. Ovo mi je ipak bio izazov, novost, taj rad na adaptaciji „Kauboja“. Adaptirala sam i „Čudnovate zgode Šegrta Hlapića“ za GKL u režiji sjajnog Roberta Waltla, djeca jako vole tu predstavu. Ali zapravo nemam neke autorske ambicije prema kazalištu, te su se suradnje dogodile na poziv, na neki prirodan način, pa ako se nekad ponovo dogode, jer, evo, imam neke pozive o kojima razmišljam – super. Živjela svaka igra. A sa Buljanom bih, u smislu bilo kakve suradnje, a imali smo već nekoliko zajedničkih, išla i na kraj svijeta. Sa Senkom bih također uvijek surađivala, od takvih ljudi imaš što naučiti.

O snobovima na splitskoj kulturnoj sceni

Manje mi smetaju primitivci, nego snobovi kojima je i javni bunt pitanje šminke, socijalne poze, igra se na sigurno, zna se gdje je poželjno, a gdje nije uputno talasati. Izvan toga ostaje jedan broj ljudi koje mala sredina ipak nije svela na svoju mjeru, ali se trudi da im oteža. Split se još nije suočio sam sa sobom, od samokritike smo miljama daleko. Zato mi ne smeta toliko onaj što se pijan dere pjevajući cajke ili Grdovića, ako se baš jako ne dere, jer njega ionako nitko ništa ne pita, smeta mi kad odem na neku splitsku kulturnu ili književnu tribinu, pa se crvenim slušajući primitivizam i šovinizam ex cathedra koji je toliko samozadovoljan da sebe nije ni svjestan, dapače doživljava svoja ograničenja kao duhovitost.


Predstava „Adio kauboju“ okupila je ekipu od 25 glumaca iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Tko je, prema Vama, najbolje iznio lik kojeg igra?

– E to vam ne mogu reći, s nekim ljudima iz autorskog tima, kao i s glumcima, jako sam se zbližila, poklopile su neke slične energije, interesi, nemoguće je raditi na takvom velikom i u radnom smislu iscrpljujućem projektu ako vas ne pokreću i ne nose drugi ljudi. Meni su oni divni, ta vrsta talenta, predanost, otvorenost, pa čak i kaprice i hirovi, obožavam ih. Hvala bogu da nisam kritičar-nadrdanko, pa to sebi mogu dopustit.


Jesu li četiri odigrane predstave tek prve četiri u nizu?

– Odigrano je pet predstava, jedna više od predviđenog, jer je interes publike bio velik i većini se predstava svidjela, a to nije imalo nikakve veze s PR-om, inače bi ljudi popušili i druge predstave, a svakako ni s golim grudima koje se nisu ni vidjele iz gledališta i što očito pali naše medijske puritance. Split treba neke odgovore o sebi, neku svoju suvremenu priču. Pa eto, ima je. Isprva smo mislili da je nemoguće postaviti „Adio kauboju“ u interijeru, u kazališnoj kutiji, ali predomislili smo se. Ukoliko nered i spletkarenja ovih koji se grebu za fotelje u splitskom HNK dopusti, publika će moći gledati predstavu, tome se iskreno nadam upravo zbog budalaština od kojih čovjeka može braniti samo njegovo djelo. Također pozvani smo na gostovanja na neke dobre festivale, ali to hoćemo li na te festivale i otići isto ovisi o politici splitskog HNK.


Jedan kritičar nazvao je
Adio kauboju ”eksplicitnom queer predstavom, queer spektaklom.” Kako to komentirate?

– Ne bih tome pridavala pažnju. To je izjavio novinar zadužen za kulturne kvazi skandale, jer je kultura inače takvima poput njega dosadna. Nažalost, kad takav govori o queeru onda govori iz svog malograđanskog i tračerskog, homofobnog diskursa. S puno vesele zlobe i malo znanja. Adio kauboju je roman u kojem su spolne/rodne uloge obrnute, to je, prije svega izrazito socijalni kao i feministički tekst koji parodira patrijarhalni žanr i u njemu muškarac jest seksualni objekt kao što je to u klasičnom vesternu žena, pa smo već u startu imali puno erotiziranih likova i muških i ženskih koji su se preselili u predstavu. Bilo bi divno da jednom netko u Splitu napravi pravi queer spektakl ili barem intimnu dramu s takvom tematikom, to bi značilo da je grad ozdravio nakon teške i nemile bolesti, ali bojim se ništa od toga u skorije vrijeme. Prije dvadeset godina ovdje su igrali Fassbindera, „Gorke suze Petre von Kant“, u današnjem je Splitu to teško zamislivo osim možda na potpuno marginaliziranoj alternativnoj sceni. S jedne strane u medijskom prostoru sve je seksualizirano kao u mesnici, a s druge ljudi u konzervativnim sredinama i dalje se nešto snebivaju seksa, nasilje im je probavljivije.

Predstava zbilja jest queer u nekom drugom, najširem i sveobuhvatnom smislu te riječi. Ona govori o drugačijima, o manjincima: seksualnim, nacionalnim i svim mogućim manjinama, o socijalno obespravljenima, redikulima, o ženama u jednoj sredini u kojoj se dobro zna gdje je ženi mjesto, kao što se zna gdje je mjesto pederu ili Srbinu ili bilo kome tko je na neki način drugačiji – takav, dakle, neka šuti i pokrije se ušima i bude sretan što diše. Ono što je roman, ispričan iz diskursa Ruzinave sugerirao, u predstavi je eksplicitno bačeno u lice gledatelja. Pogledajte, ovo je vaš/naš grad, svijet kakav smo skrojili ili dopustili da nam skroje, u ovom kaosu, kiču i očaju živimo i žderemo jedni druge, jer nemamo snage ni volje, a često ni želje mijenjati ga, iz pukog konformizma i oportunizma. Naravno da nas zbog toga neki neće voljeti, ali nismo tu da bi se nekome sviđali, to je stvarno sasvim uzaludno ako se ne sviđaš sebi, ako pristaješ na one kompromise koji te poništavaju.


Nagrada
Judita u Dramskom programu ovogodišnjeg Splitskog ljeta nije dodijeljena. Razlog su ”predstave neprimjerene njegovim umjetničkim ambicijama i dosadašnjim vrijednim postignućima.” Smatrate li da je time obezvrijeđen rad svih koji su sudjelovali u stvaranju predstave?

– Jedan moj kolega, poznati splitski pisac i novinar cijelu je tu poletnu akciju nazvao „osveta antitalenata“. Bez sumnje to silno ogorčenje, krik i bijes dolaze zbog visokih estetskih kriterija, jer su u žiriju sjedili sve sami birani autoriteti. Njihov postupak, puno više nego s estetikom, ima veze s kazališnom politikom koja želi potjerati Senku Bulić i Ivicu Buljana što dalje, kao što su iz Splita potjerani mnogi vrijedni, posebni ljudi, borci za malo sretniji i pametniji grad, pa zato i jest ovakav kakav je. Da Split drži do sebe i do kulture, imalo bi i kompetentniji žiri. Za razliku od svjetskih faca koje su sudjelovale u programu Splitskog ljeta, tko zna za te ljude kojima je „Kauboj“ stao na žulj, za neku njihovu knjigu, dramu ili predstavu, izvan uskih lokalnih okvira, a i to je upitno. Da svoj rad mjere istim standardima kao i našu predstavu od njih ne bi ostalo ništa. Ovakav Split im odgovara, jer samo u njemu oni mogu biti netko i nešto, imati sigurne, plaćene poslove i pozicije, dok se ja moram sa svakim slovom koje napišem izboriti za honorar. To je moj izbor, ali čiji su oni izbor to bi trebalo biti zanimljivije pitanje.


Zašto je biti ”drugi i drugačiji” u Splitu posebno teško?

– Nije svugdje na svijetu teško biti drugi i drugačiji, poznata su mjesta na kojima je različitost dobrodošla, ali nema ih previše. Ultrakonzervativizam i, kao druga strana iste medalje, snobizam provincije koja sebe ne legitimira kvalitetom nego prepotentnim stavom, ipak je naša specijalnost, ne samo splitska nego hrvatska. U Splitu takve stvari tek nešto više dolaze do izražaja, a meni manje smetaju primitivci, nego spomenuti snobovi kojima je i javni bunt pitanje šminke, socijalne poze, igra se na sigurno, zna se gdje je poželjno, a gdje nije uputno talasati. Izvan toga ostaje jedan broj ljudi koje mala sredina ipak nije svela na svoju mjeru, ali se trudi da im oteža. Split se još nije suočio sam sa sobom, od samokritike smo miljama daleko. Zato mi ne smeta toliko onaj što se pijan dere pjevajući cajke ili Grdovića, ako se baš jako ne dere, jer njega ionako nitko ništa ne pita, smeta mi kad odem na neku splitsku kulturnu ili književnu tribinu, pa se crvenim slušajući primitivizam i šovinizam ex cathedra koji je toliko samozadovoljan da sebe nije ni svjestan, dapače doživljava svoja ograničenja kao duhovitost. Što uraditi? Netko se prilagodi i pristane na kompromis, netko povrati, netko poludi, a netko piše. Najlakše je pljuvati po gradu, onako aproksimativno, al to ga gura još dublje u kaljužu u kojoj se godinama davi. Ministarstva ako to žele, bar neka, mogu dosta promijeniti, npr. Ministarstvo kulture – tako da stave odgovarajuće ljude na prava mjesta, što bi trebalo bit normalno. Razlika ukusa ne smije biti ukinuta! A baš to se Splitu dogodilo na skoro svim razinama, to ga je pretvorilo u kulturno selo, jer novac i moć imaju oni bez ukusa, mi imamo tzv. elitu bez imalo mota, što je tranzicijski sindrom. Zato su slobodni ljudi, nove, alternativne estetike, eksplicitne kritike jako važni.

Glavna protagonistkinja romana i predstave – Ruzinava simbol je snažne žene koja je prerasla vlastitu sredinu, traži istinu, utjeruje pravdu, bori se za čast… Čini li Vam se da je to mnogo lakše na papiru? Je li u stvarnosti ipak jednostavnije ”ne ljuljati šaš” i biti samo jedna od?

– Nekome je sigurno jednostavnije, nekome je nemoguće. Ali borba na papiru ne ostaje samo na papiru, inače se ne bi podizala ovakva prašina oko „običnih“ predstava ili knjiga, nekih kolumnističkih tekstova. Ne bi anonimni junaci pisali grafite protiv pisaca po gradskim ulicama da su njihovi tekstovi nevažni i bezopasni. Umjetnost, bez obzira na popularnost cinizma i deplasiranost idealizma, mijenja stvari, malo i polako, ali ipak. Osobno nisam nimalo cool i nisam jako hrabra, ali svejedno govorim ono što mislim i nisam poslušna. Sve što sam napravila, napravila sam sama, od ničega i usprkos svemu, zato nekima i smetam, nemaju mi što nabiti na nos.


Nedavno ste objavili zbirku poezije Mamasafari (čije predstavljanje je ovu srijedu u Zagrebu, vidi flyer desno, op. ur.). Tome su prethodile tri mladenačke knjige, pa Kiklopom nagrađena „Kućna pravila“ i heteronimom potpisan „Puzzlerojc“. Što znači biti pjesnikinja u Hrvatskoj?

– Iz čitateljskog diskursa je određena prednost to što poeziju čita manji broj ljudi, jer na toj margini nastaje korpus smjelih, inovativnih tekstova. Tu ima poezije koja je bar korak ispred puno kod nas napisane proze, jer ne ugađa nikome, ne računa s nagradama i ne takmiči se, osim s vlastitim tekstom. Pjesnikinje imaju posebnu ulogu, jer je njihov društveni status nikakav, nepostojeći (ukoliko nisu prepoznate i u nekom drugom žanru), dok je njihova poezija bez sumnje značajna, nerijetko u širem kontekstu od hrvatskog. I kad je nenametljiva u izrazu i kad je otvoreno angažirana, ona je prkosna, oslobađajuća i bila bi moguće subverzivna da ima većeg upliva u javno.

Evo prijedloga za Vox Feminae: predstavite pjesme Dorte Jagić, Marije Andrijašević, Tatjane Gromače, Anke Žagar, Ane Brnardić, Ivane Simić Bodrožić, Irene Matijašević, Adriane Škunca, Asje Bakić, Gordane Benić, Darije Žilić, Antonije Novaković i da dalje ne nabrajam, na svom portalu. Bio bi to mali korak za poeziju, ali veliki za javni prostor.


Povezano