Pjevač u noći novi je roman nagrađivanje splitske spisateljice i pjesnikinje Olje Savičević Ivančević (1974.) koji ćete imati prilike čitati kroz koji dan (!), jer je upravo u tisku. Od romana Adio, kauboju (2010.) u kojem se bavila splitskim predgrađem i njegovim stanovnicima, Olja se spustila do Splita, konkretnije u njegov istočni dio, i svoje likove potražila među socijalističkom arhitekturom četvrti Trstenik.
Olju sam upoznala 2006. godine na splitskoj Matejuški, a u to je vrijeme dovršavala zadnje priče koje će ući u njen prozni prvijenac, knjigu priča Nasmijati psa (2006.). Od tad, deset godina poslije, Olja je nezaustavljiva. Vjerojatno to ima neke veze s njenim talentom, ali i radnom etikom koja se rijetko viđa.
U intervjuu koji slijedi priča o svom novom romanu, najavljenoj školskoj reformi i ženama u hrvatskom književnom kanonu, važnosti Splita u literarnom smislu, statusu samostalne književnice, ali i o ljubavi i budućnosti književne scene.
Od objavljivanja tvog prvog romana Adio, kauboju prošlo je gotovo šest godina. Knjiga je otad doživjela zapažen uspjeh: adaptirana je za kazalište, prevedena na nekoliko jezika, a najnovija vijest je da je objavljeno američko izdanje (izdavač McSweeney’s) i da ćeš se ove jeseni uputiti na turneju Amerikom. Čini se da Kauboj ima neki svoj život koji je jako rijedak za knjige naših spisateljica koje žive u Hrvatskoj. Kako je došlo do suradnje sa stranim izdavačima? I iz tvoje splitske baze, kako se osjećaš dok Nijemci danas čitaju Lebt wohl, Cowboys?
Dobro je, uglavnom. Stavim prst u more i povezana sam s cijelim svijetom. I to, kadikad, bolje nego sa Splitom. Strani izdavači dosad su se javljali mojim agentima ili meni ili bi agenti izdavačima ponudili knjige, a oni izabrali. Prije sam surađivala s Dagmar Schruf, a danas je moj agent i izdavač Ivan Sršen. Eto, to ti je to. Važno je da je prijevod dobar, bez toga nema ništa, sve i da je knjiga najbolja.
Druga novost je da je Adio, kauboju i na popisu predloženih lektirnih naslova u prijedlogu novog kurikuluma za hrvatski jezik. Od spisateljica, na kurikulumovu popisu za Četvrti i peti ciklus koji će učenicima omogućiti ‘raznolika kulturna i čitateljska iskustva’ stoje imena još par tvojih suvremenica: Ivane Simić Bodrožić, Tatjane Gromače, Ivane Sajko, Julijane Matanović, Tene Štivićić, Maše Kolanović… Žene polako napadaju kanon.
Što za tebe to znači u spisateljskom smislu? I što za tebe to znači kao nekad profesoricu hrvatskog jezika u srednjoj školi? Zamisli da si prije 15-ak godina imala ovu ekipu na popisu.
Nabrojala si samo mlađe autorice?! To je jako dobro društvo, a mislim da će neke od njih tek napisati svoje najbolje stvari.
Što se lektire i autorica tiče, u srednju sam išla devedesetih kad su žene koje su dobro pisale postale nepoželjne, ali otkrila sam ih na faksu: Slavenku Drakulić, Dubravku Ugrešić, zatim i Dašu Drndić , Irenu Vrkljan kao proznu spisateljicu, Tatjanu Gromaču i Dortu Jagić od tada novih. Ali u lektiri smo, uključujući i domaće i strane autorice, imali samo, također tih godina ne baš poželjnu, Vesnu Parun. Samo jedna autorica u četiri godine srednje škole – takav je bio program. Na faksu je broj autorica čija smo djela čitali integralno dogurao do četiri-pet. Tad ili pristaneš na to ili ti misao da je iskustvo polovice čovječanstva uvelike izgubljeno ne da mira. Ovoj ću se temi sigurno tek posvetiti.
Ti kažeš da suvremene autorice ‘napadaju’ kanon. Ali gdje su one?! Navela si ponajbolje spisateljske glasove novije generacije, neke već s inozemnim karijerama, a radi se i o autoricama koje su vrlo hrabre i zanimljive, ali njihov se glas, za razliku od glasa kolega, ne čuje redovito u medijima, nijedna, na primjer, nema kolumnu, njihovo mišljenje za našu javnost je ili nevažno ili nepoželjno. Ispada da je lakše ući u lektiru. Iako ima to i drugu stranu – dobro je za pisanje književnosti.
Korice američkog izdanja romana ‘Adio, kauboju’
Tvoj novi roman Pjevač u noći izlazi za koji dan u izdanju kuće Sandorf, dolazi poslije Kauboja (ne računajući zbirku poezije Mamasafari ). Prije bilo kakvog formalnog pitanja, kako se netko, u konkretnom slučaju ti, odvaži napisati novi roman, poznavajući iskustvo pisanja prvog romana i njegov popriličan odjek? Jesi imala kakve strahove i što te poticalo na pisanje?
Pjevač u noći ima podnaslov romansa i to je, na neki način, jedan pseudo ljubić. Nije parodija, upravo obrnuto, to je roman o ljubavi pisan visokim stilom. Ovaj su put umjesto vesterna u podtekstu sapunice kao i epistolarni klasici. Sve ostalo je različito.
Nemam vremena za strah, a i čega bih se bojala, pa to je knjiga. Vrijeme mi predstavlja najveći luksuz, a dokolica mi je nedosanjani san, svaki dostupan trenutak zadnjih godina koristila sam za pisanje ovog romana. Naravno da se puno puta upitam čemu to, zašto bih dvije godine sjedila za računalom, da mi se miču samo prsti na rukama, a vani život, ali većina pisaca i spisateljica znaju da bi bili nesretni ili nervozni bez pisanja. Treba se držati tog nemaštovitog i naivnog odgovora, jer je, od svih dosad najbliže također banalnoj istini: potreba za pisanjem je organska, dakle hendikep. Iz te banalnosti katkad ispadne ponešto ljepote i smisla. Nadam se da je to slučaj i s Pjevačem u noći.
Radnja je većinom smještena u Split, konkretno istočni dio Splita, između zidina socijalističkih divova, dok je sama forma romana dosta neobična – kroz njega će prodefilirati mnogi likovi kroz svoja pisma i tako zaokružiti priču o gradu, ali i jedna lijepa ljubavna priča, koja će zaokružiti priču o njegovim ljudima. U jednom trenutku, otić ćemo i u daleki, postindustrijski Detroit, grad danas dosta nalik Splitu. Čini se da su tvoji likovi žilavi gotovo kao i grad, pogotovo kad je sjećanje u pitanju. Misliš li da je pisanje, imajući na umu sve spomenuto, forma očuvanja od zaborava? Koliko ti je to bila misao vodilja u samom oblikovanju priče?
Kod mene Split nije pravi, nego maštani, izmaštani, što u nekom trenutku dobrog paradoksa može dovesti do toga da takav izmišljeni grad postane stvarniji od stvarnog. Tako je i s drugim mjestima, jer govoreći iz prakse, pa i čitateljske, najvažnija je logika priče koja bi piscu trebala biti važnija od logike stvarnosti. Važno mi je i dozvati duh mjesta, grada. Meni se činilo da bi taj splitski ‘duh’ u ovom trenutku trebalo tražiti među neboderima i zgradama Splita 3, Trstenika ili Mertojaka, zapadnije Spinuta, mjestima urbane/urbanističke emancipacije, kvartovima koji su vrijeme socijalizma rađeni planski, s određenim poštovanjem prema javnom dobru i javnom prostoru kakvo je danas nestalo, čak prije negoli u starim kvartovima gdje je genius loci obitavao nekad, agdje je sada turistički para-raj.
Puno ljudi od umjetnosti priželjkuje i očekuje neistinu. Split u tome nije usamljen, ali prednjači u nedostatku samokritičnosti, samodovoljnosti, a u umjetnosti ili u politici to se manifestira kao sklonost podilaženju, katkad beskičmenjaštvu i ka nekoj sladunjavoj tradicionalnosti koja nije drugo nego provincijalnosti, a zapravo je to ozbiljan grad, ozbiljne ljepote i velikog kontrasta, mjesto stanovanja nekih značajnih i izuzetnih ljudi, naših suvremenika, koji su u permanentnom sukobu s indolentnom i umišljenom malograđanskom sredinom, pasivan i nasilan u isti mah, grad zatrtih potencijala. I tako će biti dok se ne suoči sa sobom. Ali zbog takvih oprečnosti Split ima izrazit literarni naboj.
Pisanje kao forma očuvanja od zaborava je jedna od glavnih tema romana, jedna od mojih opsesivnih tema, jer zaboraviti nije opcija, pogotovo kad to od nas traži država ili sustav ili uzusi socijalno poželjnog, a traže već godinama, oduvijek. Ako zaboraviš, laž bi mogla postati istina, zlo dobro, zločinci heroji i tako dalje.
Likovi Pjevača u noći nisu prikazani kao puki stereotip, prikazani su poput aktivnih sudionika jednog vremena, kotačića koji su pokretali grad od (i ne baš davnog ali ipak) davnog rata pa sve do danas. Mnogo toga se promijenilo, ali mnogo toga i dalje ruje tranzicija – nisu se promijenili samo ljudi i gradovi, nego i naša percepcija ljudi i gradova, neke nove industrije proizvodnje zauzimaju mjesta starih.
Kakvo je stanje u književnoj proizvodnji danas? Osjećaš li da su došla neka nova (bolja?) vremena? Kako je biti spisateljica danas, posebno samostalna umjetnica?
Mogu govorit samo u svoje ime, ne mogu govorit u ime drugih samostalnih umjetnica ili umjetnika. Život je prebrz da bismo se mogli ozbiljno baviti raznoraznim stvarima. Ako osjećaš da je to tvoj poziv, a imaš i potvrdu izvana, baciš se u neizvjesnost. Ili odeš u nekom drugom smjeru, možda u sapunice, kao ta moja Naranča, na primjer. Umjetnici su u tom smislu kao redovnici, samo je naš život nesigurniji, ne štiti nas moćna institucija, a i porez plaćamo. Malo je ovako nezaštićenih, neizvjesnih, često potplaćenih, a izloženih (kod nas, u zemlji seljaka, i popljuvanih) zanimanja. Pa ipak, umjetnički su poslovi najljepši na svijetu.
I u Hrvatskoj se može živjeti od književnog rada. Poznajem nekoliko njih koji, kao i ja, žive isključivo od svog književnog rada (ne mislim na pisanje za novine ili portale, samo na rad u polju književnosti). Ne može se živjeti od honorara za knjige, ali književni rad uključuje i druge stvari, mnoštvo suradnji s kazalištem, filmom, glazbenicima, medijima, strane prijevode, međunarodne stipendije, nagrade i slično. Dakle, prekarni posao, ništa što bi savjestan roditelj poželio djetetu, ali ako imaš ono što je potrebno i daš sve, obično ti se vrati nešto.
Pjevač u noći, kao i Adio kauboju, ima važan moment za hrvatsku književnost, a to je afirmacija jakih ženskih likova. U Kauboju to je bila Dada, pa onda i Ma i sestra, svaka ima svoju priču. Tu imamo dvije jake likovice, u prvom planu Naranču, a odmah iza nje il rame uz rame Helu. Jedna se afirmira u velegradu među ljudima, druga u prirodi, manje-više bez ljudi. Pritom, afirmacija tvojih ženskih likova nije hiperbolizirana raznim tragedijama (iako se suočavaju s njima), a bome ni određena time, nego njihovim izborima i karakterima. Kad pišeš o, i stvaraš svoje jake žene, tko su ti uzori?
U djetinjstvu se to, osim Pipi i Alice ili likova koje su stvorile sestre Bronte, Duras ili Sagan, bili svi oni ženski likovi koje su stvorili autori: divne, karizmatične, zajebane žene, koje skončaju tragično ili završe kao zločinke.
Na ovu bi se temu mogle napisati debele knjige, ali evo u novije vrijeme zanimljivi su mi likovi ‘ni-po-čemu-posebnih’ žena koje su majstorski i izbliza napisale Jelinek, Ferrante, Petruševska, Ulicka, Bužarovska… To su obične žene u svakodnevnim okolnostima, opet one koje podnose, vrlo stvarne, i koga god ljube, što god da rade i kojem god platnom razredu pripadaju, uvijek su žrtve patrijarhata, koji ih rastače malo po malo, svakodnevno. Nema kod njih baš ništa idealizirano ni fatalno, osim životnih okolnosti. Te žene, to konačno jesmo mi.
Što se mojih likova tiče, čak mi se i ne čine osobito snažne (Ruzinava je pomalo hamletovski tip djevojke, fali joj agresivnosti, a Naranča je na neki način uglavila kompromis s vragom i prodala svoj talent, odbacila ljubav), nisu one neke heroine, ali su još uvijek malo jače od realnosti, ono što bi žene mogle biti. Nepokorne su i neću ih zbog toga baciti pod vlak niti ću ih pretvoriti u ubojice.
21. Sa(n)jam knjige u Istri – Olja i Zoran Ferić na predstavljanju romana Jurice Pavičića, ‘Žena s drugog kata’
Pet brzopoteznih:
Parafraziram Ernesta Sábata – da su ljudi dobri, ne bi im trebali ni Bog ni njegovih 10 zapovijedi. U Pjevaču se baviš ratom i bilježiš migracije. Čini li ti se književnost u ovakvom svijetu kao usamljeni krik?
Treba li govoriti o tome da je mrtvi dječak s plaže jednako vrijedan kao moje dijete? Ljudi neće slušati što im govorimo, oni žele slušati Trumpa ili neku njegovu balkansku, hrvatsku inačicu, jer govore točno ono što mnoštvo želi čuti. Ali to što mnoge nije briga, ne znači da treba šutjeti, zbog sebe, zbog istomišljenika, prijatelja, zbog svoje djece, zbog ravnoteže u svemiru. Nekad je taj glas krik, ali češće je pjesma. Hoće li ona biti naslikana na zidu, otpjevana, odigrana ili napisana, nije važno, važno je da ovaj mrak ne postane gluh. To ne treba brkati s aktivizmom koji cijenim, koji doživljavam kao građansku i ljudsku odgovornost, ali umjetnički rad je stvar za sebe, nešto drugo i govori nekad iste stvari, ali sasvim drugim sredstvima.
Stara ljubav zaborava nema, ni u Pjevaču a vidim sad guglajući, ni kod Grdovića.
‘Ostaju duge šetnje, ostaje alkohol’, rekao bi ti Slamnig. Stara-nikad-prežaljena-ljubav je romantični arhetip, jedan od najzahvalnijih kad je u pitanju roman ili pjesma o ljubavi. U svakodnevnom životu, ljudi su skloniji novim ljubavima. Ipak mislim i da ljubav nikad ne prolazi, prođe samo ona osoba koju smo voljeli ili prođemo mi, postanemo netko drugi. U tim prvim ljubavima ili erotskim fascinacijama zapravo volimo svoju mladost.
Pratiš mlade umjetnike/ce, žiriraš u nagradama, kakva je budućnost naše književne scene? Šta ti kaže grah, il kristalna kugla?
Kroz narednih deset godina kod nas će se pojaviti, jer tako je bilo i dosad, dvoje, troje, možda i četvero, sjajnih autorskih imena. Ne više, ali ni manje.
Da sad olakšamo, što čitaš kad ne pišeš? Ili, što čitaš generalno? Rješavaš li ikad skandinavke?
Skandinavke, da ti iskreno kažem, nisam rješavala od srednje škole, postale su mi preteške, ali čitanje je ostalo. Najviše volim darovite kojima ništa nije svetije od dobro ispričane priče. Ili ispjevane pjesme, ako je o poeziji riječ. Također, u redu je da knjige budu sjekire koje razbijaju led u meni, ali nemam ništa protiv i ako to urade tako da me dobro nasmiju.
Ako hoćeš neki naslov, upravo završavam s čitanjem Drevnog rada Raduana Nassara. To je vrhunska poetska proza brazilskog pisca libanonskog porijekla, dakle, eto, opet djelo jednog migranta (pa svi smo mi migranti ili njihovi potomci, samo su ovi ljudi koje zovemo ‘migranti’ zapravo prognanici). Knjiga ne govorio iseljeništvu neposredno, nego o strasti i ogradama, tabuima. Inače, ovaj genijalan pisac je prestao pisati na vrhuncu, jer je zaključio da je ‘književno stvaralaštvo zanimljivo koliko i uzgajanje kokoši.’
I za kraj intervjua, da se referiram na tvoju prvu knjigu Bit će strašno kada ja porastem, koliko je doista strašno sada kada si odrasla?
Strašno je, nema se gdje pobjeći od globalne budalizacije. Već neko vrijeme traje svjetski kolaps srca i pameti, njihove uloge su preuzele žlijezde i organi za varenje. To bi nam moglo doći glave. Što je budali jedna ili milijun glava?!