Tomislav Čadež misli kako je Život u raju Vlatke Pokos vrhunski roman kakav se rijetko viđa, bolji od svega što hrvatske spisateljice pišu danas. Na stranu što je Čadežov sud smiješan, njegov je hvalospjev romanu hrvatske starlete odlična reklama. Zato Cunterview nudi svoju protukandidatkinju. Nekoga tko odlično piše ne zato što je “ponižena i prevarena” nego načitana i obrazovana žena. Govorimo o prvijencu Olje Savičević Ivančević Adio kauboju (Algoritam, 2010), romanu koji je teško ispustiti iz ruku.
Savičević Ivančević je već poznata hrvatskoj javnosti kao autorica nekoliko knjiga poezije i kratkih priča, a ovim se romanom potvrđuje kao izvrsna pripovjedačica od koje možemo očekivati još puno toga. Smrt u obitelji, život u provinciji, komplicirani međuljudski odnosi, rodne razlike i, naravno, kauboji – samo su neke od tema kojih se spisateljica dotakla u svojoj knjizi.
Adio kauboju ima snažnu emanicipatorsku notu: glavna je protagonistica prava vjetropirka koja ne dopušta drugima da joj kroje život, seksualno slobodna, radoznala – ne boji se uzeti stvar u svoje ruke. Upravo nas njezin snažan ženski glas vodi kroz roman u kojem, na svu sreću, nema nikoga pod imenom Dikan. Umjesto toga susrećemo se s likovima koji nisu tek (opća) mjesta nečije osobne nesreće.
Adio kauboju je crnohumorna i oštra kritika suvremenog hrvatskog društva i sveopće fjake koja ga je obuzela, roman čiji su glavni protagonisti najčešće protagonistkinje, koje svojim književnim iskustvom upozoravaju da ne živimo u raju već na mjestu s kojeg možda ne bi bilo loše otići. Dodamo li tome i sjajan i zavodljiv stil – dobit ćemo ne samo zabavnu literaturu već i djelo koje bi sljedeće godine moglo računati na neku od većih književnih nagrada. U svakom slučaju, držimo fige i čitamo dalje!
(10/10)
Što se spomenika tiče, vrijedni su građani podigli nove toteme i kumire umjesto starih, bila je to generacijska smjena heroja.
Po novinama se nekoliko dana povlačio slučaj imena rive u Starom Naselju: treba li šetalište Jere Botušića (borac NOB-a, r. 1921. – raznijela ga bomba kašikara 1943.) preimenovati u Šetalište Jere Botušića (hrvatski branitelj, r. 1969. – razmrskala ga granata 1993.). Na kraju su na rivu stavili novu ploču s imenom: Šetalište Jere Botušića.
I dani su tekli mirno, zidovi su šutjeli, šutjele su i glave starih spomenika utonule u žitko dno mora, a šutjeli su bome i novi spomenici, sluteći da su i njihove glave tek pitanje vremena.
U tu borovu šumu smo rijetko zalazili dok smo bili djeca; po danu se ondje obično vrzma neki lokalni ekshibicionist, a noću nema rasvjete.
„Drko“, tako smo ih zvali, te ekshibicioniste. Bila su dvojica-trojica u Naselju, a curice su ih znale vidjeti u društvu svojih očeva ili braće, u kafićima ili garažama. Zato su uglavnom šutjele o tome. Nekad su drke bili njihovi očevi ili braća. Znala sam četiri sestre koje su imale kuću kraj potoka, ispod magistrale. Najstarija bi pocrvenjela kad god bi nas srela, čak i u školi, uvijek je bila crvena u licu ta curica koju smo zvali Karolina ćer od Drke, obično, kao da govorimo Karolina ćer od poštara ili zubara ili Karolina od Monaka.
Pročitajte još jedan ulomak iz romana na beletra.blogspot.com
kao i dva intervjua sa Oljom Savičević Ivančević:
Poetski western iz Dalmacije – na algoritam.hr i
Kaubojce volim jer pričaju o pravdi koje inače nema – za jutarnji.hr.
