Objavljeno

Obrovac: Ulikina snaga dolazi iz kolektivne svijesti matrijarhata

Tamara Obrovac o koncertnom projektu ‘Ulika Revival’, istrijanskom woman poweru i aktivizmu

Počet ću ko stari dede koji raspredaju priče iz davnine dok drže unuke na koljenima.
Bio je davni početak 90-ih, neka kasno večernja ura. Stisnula sam daljinski i ubola snimku koncerta na HTV-u 2. Zvučalo je isprva ko neki bolesni jazz fusion, na stejđu se drmusala sitna i dinamitna dugokosa pjevačica repajući refren ‘Ki će peći jaja jeiii?‘.

Pojačala sam ton i približila se ekranu, sljedećih sat vremena nisam mijenjala program polagano shvaćajući da je to neka potpuno opaljena etno jazz pjevačica s monstruozno originalnim vokalizama, a bend koji je prati pravi je dream team. Ubrzo sam na bubnjevima skužila Krunu Levačića i nekako mi se počelo bistriti.

Bila je to Istrijanka Tamara Obrovac sa svojim kvartetom i upravo su, ispostavilo se, rasturali svoj prvi veliki nastup u dvorani Lisinski s pjesmom „Črno zlo“ koja se kasnije fantomski pojavljivala na njezinim albumima u različitim aranžmanima.

Ostatak je povijest. Ta ludistična, drska i zabavna Tamara Obrovac i njeni jazz dječarci harali su malo po malo susjedstvom i regijom, oduševljavajući publiku gdje god bi stigli.

Prijelomni trenutak karijere dogodio joj/im se s pjesmom ‘Daleko je… Tarantella’ koja je odabrana kao glavna tema hrvatskog filmskog hita ‘Što je muškarac bez brkova’. Obrovac je postala najbolji domaći izvozni glazbeni proizvod, šireći među publikom na svojim nastupima jednako umješno glazbenu esktazu i smijeh.

Četrnaest godina je prošlo otkada je objavljen album ‘Ulika’ Tamara Obrovac quarteta koji se prošle godine u Grožnjanju sreo u originalnom sastavu: Matija Dedić na klaviru, Žiga Golob na kontrabasu, Kruno Levačić na bubnju i Tamara na vokalu, flauti i stand up-u. Odlučili su na mini turneji ponovno odsvirati ovaj album, davši mu neke nove premaze iskustva, pa je tako nastao ‘Ulika Revival’ otprašen u Kopru, Puli i Zagrebu ove veljače.

 

Ajmo za početak onima kratkog pamćenja ponoviti neke generalije oko „Ulike“, tvog drugog albuma na kojem si praktički izmislila sebe i svoju poetiku.

Na prvom albumu „Triade“ sam naznačila tri sfere bavljenja glazbom – jazz standarde, nove skladane pjesme na tragu modernog jazza, sa tekstovima na engleskom jeziku i glazbu inspiriranu istarskim etno naslijeđem, sa tekstovima na Istarskim dijalektima. Na „Uliki“ sam shvatila da me najviše zanima kako spojiti svoj unutarnji glazbeni instinkt, istarski duh i dijalekt sa slobodom i improvizacijom koju mi pruža jazz kao glazbeni žanr . Sve je to bilo prvi put iskazano na tom albumu. Funkcionirali smo kao klavirski trio kao formacija koja me kasnije malo zamorila zbog prevelike sličnosti s tipičnim jazz zvukom koji klavir kao instrument nosi sa sobom.

 

Imala sam sreću da sam našla tako kvalitetne glazbenike kontrabasista Žigu Goloba, bubnjara Krunu Levačića i pijanistu Matiju Dedića koji su taj amalgam mogli iznijeti zajedno sa mnom izvanredno. Tada nas je svih pozitivno šokiralo da jednu ovakvu glazbu koja je i u svjetskim okvirima neobična i žanrovski neodređena, uspijemo na mala vrata ponuditi hrvatskoj publici i dobiti dobre povratne informacije. To je za mene bilo tad veliko čudo i iznenađenje.

Zašto si baš cijelu priču na albumu splela oko svoje bake Ulike, njezine mladosti, životnog iskustva, uspomena, energije?

– Baka Ulika je bila moj transmiter svijeta Istre i bila je biće kroz koje sam upijala život, svijet oko sebe… To je bio čisti instinkt, takve odluke dolaze putevima koje nije moguće fizički i verbalno odrediti. Imala sam sreću da sam se pustila u to bez straha ili žurbe. Album sam posvetila baki jer nisam htjela da se dogodi da umre. Zašto ona ne bi imala CD dok je živa, ne mora umrijeti da ga dočeka, mislila sam tada, a kasnije se pokazalo kao ispravan, intuitivni odabir.

Pjesme ‘Ulike’, ali i tvoja diskografija u cjelini često odražavaju taj istrijanski woman power. Ima li to kakve veze s ilirskim plemenima Liburnima i Histrima u kojih je matrijarhat bio na snazi? Njihove žene bile su glave obitelji, slobodno su birale zanimanja i muškarce…

– Svi Istrijani kad se zezaju među sobom priznaju da su muški oni koji se pušu ‘na vanka’, a žene to sve vode. Ulikina snaga je vjerovatno snaga iz kolektivne svijesti matrijarhata, ona snaga koja nije imala formalne počasti u smislu neke superiorne socijalne pozicije, ali imala je čistu suštinu ženske energije koja održava užu obitelj na okupu. Taj matrijarhat je ovdje živ još valjda još od tih vremena, a očuvao se sve do današnjih dana. Sama činjenica održavanja doma i djeca je velika stvar.

Kako je baka Ulika, u vrijeme kad je album izašao, doživjela cijelu priču?

– Naravno da nije mogla ona razumjeti cijelu koncepciju tog albuma, sa svim elementima koje sam tu dotakla, ali je primijetila da jako vičem dok pjevam. Bila je u kazalištu u Puli na koncertu i rekla mi je: “Tamara, ma si jako kantala, dite moje!”. To je vjerojatno bio prvi put u životu da je čula nečiji glas ozvučen, a i ta moja silina ju je malo osupnula. To joj je bila jedina zamjerka, ha, ha…

Na pozornici se od početka ponašaš atipično većini pjevačica, posebno jazzerica koje su u svojoj scenskoj pojavnosti najčešće skulirane, gracilne i nježne. Ti plešeš, zafrkavaš se, igraš se pjevačkim stereotipima, i za svo to vrijeme još uspijevaš voditi i stand up, nasmijavati sebe, bend i publiku. Što te vodi u tako složenu etno jazz partijanu?

Pa izbor je za mene bio vrlo jednostavan, kako sam i inače dosta iskrena, u životu nastojim biti ista takva i na pozornici; pokazati sve osjećaje, i šaliti se na svoj račun i općenito na račun života, u kojem kao i u glazbi postoji sve; smijeh suze, sreća i tuga. U suštini moje glazbe postoje neki arhaični osjećaji koje čini mi se nije potrebno dopunjavati scenskim ponašanjem. Naprimjer, kad pjevam ‘Šenicu’, u njoj je sasvim dovoljno ljubavi, gracilnosti, ljepote i nježnosti…


“Šenica” – Tamara Obrovac quartet (1998.) by Tamara Obrovac

Jesi li ikad primila neki seksistički komentar na svoje nastupe ili osobnost?

– Nisam, u smislu toga da je to bilo vezano uz činjenicu što sam žena. Bilo je nerazumijevanja samog žanra, ali to je normalno, s obzirom na moju žanrovski neuobičajenu glazbu. Znali su mi tzv. pravovjerni jazzeri reći da je moja glazba prekontaminirana ostalim utjecajima, i sl.

Jesi li ikad slušala američku jazzericu Patriciu Barber? Ona me svojim otvorenim pristupom jazzu i pjevanju podsjetila na tebe.

Nisam slušala njene CD-e, ali sam bila na koncertu u ZKM-u prije par godina na Zagreb Jazz Festivalu i bila je stvarno sjajan. Uživala sam …Nisam razmišljala o tome, ali istina je da imamo zajednički taj odmak od osnovne jazz matrice.

Koliko pratiš domaću i globalnu glazbenu scenu?

U posljednje vrijeme ne slušam previše glazbe, s jedne strane zbog činjenice da me malo toga zadovoljava u umjetničkom i emotivnom smislu, a s druge strane i zbog toga što sam i inače dosta autistična kad je riječ o vanjskim utjecajima. Kako sam prirodni «magnet» za sve, a naročito glazbene informacije, ne volim biti jako i kontaminirana u umjetničkom smislu, čini mi se da se te informacije pohranjuju na nekim nesvjesnim razinama i kao da u meni postoji neki strah da slučajno ne bih nešto ponovila.. Da se razumijemo kad sam bila mlađa gutala sam sve što je bilo dostupno, naslušala sam se i načitala za nekoliko života…

Na koji način si na vlastitoj koži sve ove godine osjetila da je glazbena scena kod nas i u svijetu ipak još uvijek man’s world?

– Pa da istina je, žena nema puno osim kao pjevačica u glazbenom svijetu, a činjenica je i da sam instrumentalistica, bilo bi mi, bez obzira na spol, puno lakše zato što bih bila upotrebljiva u različitim kombinacijama, a tako se lakše cirkulira na sceni. Ovako sam kao autorica, i pjevačica, istovremeno i band leader a često i menadžer, organizator itd.

Imam momenata kad me stvarno iscrpi taj rad na nekoliko kanala, ali onda dođu neki dobri koncerti i budem ispunjena. Moja sreća i teret je što sam osjetljiva ko princeza, osjetim zrno graška i na 50 perina.

Na što si osjetljiva?

– Apsolutno na sve, ljude, energije, ili vibracije… jedino na vrijeme, u smislu meteorološkog stanja, nisam previše.

Evo npr. situacije sa koncerta u Lisinskom: gospođa iz Francuskog kulturnog instituta, s kojom surađujemo vezano uz Valamar Jazz Festival kojega sam direktorica, sjedila je u prvom redu. U jednom trenutku za vrijeme koncerta je pogledam i osjetim da nešto ne valja i pomislim; nije moguće da joj se ne sviđa, a tako nam dobro ide večeras. Pitala sam se da nije možda stvar jezične barijere, ali puno pjesama na arhaičnim narječjima ne razumiju ni drugi…Kada smo poslije koncerta razgovarale, rekla mi je; čudno je kako ste to osjetila, i ispričala mi je kako je baš kad sam je pogledala, razmišljala o svom ocu koji se upravo budio iz kome nakon neke složene operacije.

Dakle ne možeš dati svu svoju emociju ukoliko nisi otvoren, a onda primaš i utjecaje izvana… a upravo na pozornici, kroz glazbu mi je najčistije i najlakše dati upravu emociju, koja je za mene ključ svega i inače u životu, ne samo u glazbi…

Nakon svih ovih godina prilično uspješne i egzaktne karijere još uvijek mnogo stvari vezanih za bend i koncerte radiš sama?

-Da, još se nije pojavio manager koji bi to sve preuzeo, tako da često puta ima puno organizacijskih stvari koje treba obavitia tu je i ta ženska majčinski brižna energija kojoj je u prirodi da se pobrine oko svega… Dakle puno je tu stvari, od skladanja pjesama, organizacije, do dovoženja, odvoženjea na nastupe, dogovori…Kad sve obavim, nahranim i pospremim djecu (muzičare :)) na spavanje onda se tek «ugasim», i krenem i ja na spavanje.

Još uvijek tražiš pravog menagera koji će se brinuti o nekim važnim detaljima, dok ćeš ti biti fokusirana potpuno na glazbu.

– Uh, to mi je najveća želja… Naravno da suradjujem sa nekim agentima i managerima, ali još se nije pojavila osoba koja bi to preuzela u cijelosti. Treba mi agent koji je umrežen na jazz sceni i koji može raditi internacionalni booking, to je jedino što mi trenutno nedostaje. Jer ja znam koliko ovaj i ostali moji bandovi vrijede… dozvoliti ću si neskromnost, prošla sam puno pozornica vidjela i velike bendove i znam da moj Transhistria Ensemble pripada u to društvo. Gdje god smo došli, doživjeli smo apsolutne ovacije. Uvijek se svi pitaju ‘Tko su ovi?!’. što pokazuje i veliko nepoznavanje suvremenog segmenta hrvatske glazbene kulture, s kojim se više puta suočavam na našim internacionalnim nastupima.

Ide li projekt Ulika Revival dalje, ima li novih projekata?

Koncert u Puli smo snimili audio-vizualno, ako s tehničke strane bude sve u redu, možda ćemo izdat i DVD, …Razmišljam i o best off-u za kraj godine, zatim o jednom albumu retro šlagera sa mojim dragim suradnikom i prijateljem Tedijem Spalatom. Valamar Jazz festival radim i ove godine. Imamo nešto svirki vani, ali ove godine ću se malo umiriti, treba mi par mjeseci mira.

Želim konačno napraviti neke male i nevažne stvari:) podšišati lavandu oko kuće… baviti se nekim praktičnim stvarima koje unazad par godina nisam imala vremena učiniti…
Prikočit ću do proljeća, a onda punom parom naprijed…

Nikad vam se nije dogodio loš dan?

– Jedan jedini put imali smo mlaku reakciju od publike na nekom koncertu u Genovi. Nisu nas zvali na bis, neka čudna atmosfera je vladala.

Koliko si pratila događaje koje su posljednjih godina queer i feminističke udruge i kolektivi poduzimali u želji da povećaju vidljivost LGBTIQ zajednice?

– Općenito ne pratim puno tzv. javni život, a prava o kojima govoriš spadaju u elementarne civilizacijske norme. Podržavam slobodu nacionalnog, vjerskog i seksualnog izbora, kao i svakog drugog izbora koji se upražnjava na način da ne škodi drugome.

Naravno, čula sam za krajnje neprimjerenu reakciju, i agresiju koju je izazvala parada u Splitu, što svaki normalan čovjek treba osuditi, kod nas je to još uvijek čudo, dok su vani povorke ponosa normalna stvar i oko njih se ne kovitla nasilje, već su postale na neki način dio civilne kulture i izgubile svoju prvobitnu funkciju, što se često dešava sa mnogim civilizacijskim tekovinama.

Podržavaš li usvajanje djece gay parova?

– Zašto ne. Glavni i najveći argument je za mene ljubav, ako je netko ima za djecu, to mi se čini najvažnijim: Ja ovako psihološki neuka mislim da je manje važno odgaja li dijete dvoje očeva ili dvije majke ili klasična obitelj, ukoliko dijete ima ljubav i podršku.


Latest tracks by Tamara Obrovac


Povezano