Objavljeno

O ljubavi, Jugi, depresiji, kulturi

Liberté, Egalité, Fraternité: Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima.

„Ne vole oni koji ne pokazuju svoju ljubav“, otvorio mi se kolačić sudbine na fejsu. To je toliko jednostavno. Kad mi nije jasno što osjećam ili kad osjetim, da nešto ne ide kako bi trebalo, onda tražim odgovor u nekim slučajnostima. U vezi između konstelacija zvijezda s mojom sudbinom. Baš u tom trenutku znam da odgovor imam, ali ga ne mogu prihvatiti.

Freud je rekao da slučajnosti ne postoje. Sve podsvjesno znamo, konstruiramo svoju stvarnost prema onome čemu težimo. Jednom mi se učinilo da mi je sloboda draža od kaveza, ali onda kad sam dobila slobodu sjetila sam se sigurnosti kaveza. To samo znači da bolujem od Stochlomskog sindroma. Naizgled paradoksalna emocionalna reakcija koja se javlja kod osobe koja trpi nasilje, a sastoji se od rađanja simpatije i naklonosti žrtve prema svom mučitelju ili tlačitelju. Možda se ovo čini drastičnom izjavom, ali mislim da je to posljedica mojeg života u Hrvatskoj posljednjih godina. S druge strane slušam svoje kolege, šefove, meni drage, važne osobe koje volim i mnoge druge koji pate od Jeruzalemskog sindroma. To je napad psihičke konfuzije pri dolasku u sveti grad Jeruzalem. Zabilježeno je da neki labilni posjetelji Jeruzalema bivaju svladani snažnim vjerskim ozračjem u gradu u kojemu se susreću tri vjere, da padaju u duboki vjerski zanos, koji uključuje i halucinacije i iluziju o vlastitom povijesnom poslanju. Primjerice, neki si umisle da su Isus Krist. Moja okolina na koju bih trebala računati ne shvaća kako to nije realno, niti racionalno stanje. Takvo stanje je vrlo destruktivno. Ovaj problem muči i one koji su odlučili ostati iskreni prema sebi, istražiti izgubljeni identitet i kroz umjetnost reći što misle.

 

Konzumiram kulturne događaje za koje procjenjujem da imaju umjetničku vrijednost.

Vidim da se vrednuju mnoge stvari minulog vremena, te se mnogi bave komparacijom – kako se živjelo nekad, a kako se živi sad. Dogodio se val opće depresije, vlada nesigurnost, bazično preživljavanje, raspadaju se brakovi, ljudi se ubijaju ili ubijaju druge, uglavnom baš kao za vrijeme Velike depresije (1929.-1933.). Oprezni ljudi koji na sve misle, koji sve predviđaju, stalno upadaju u klopke, jer računati na poteškoće, znači stvarati ih. Nije lako biti čovjek i donositi prave odluke. Time se pozabavio Oliver Frljić u svojoj predstavi „Mrzim istinu“. Predstava prikazuje obiteljski nukleus, izvor svih naših nesigurnosti, patnji, izgubljenosti i nemoći.

Roditelji koji emotivno zlostavljaju svoju djecu obično teže savršenoj ljubavi. Takvi boluju od Diogenovog sindroma – Odricanje od svega. Ovaj poremećaj karakterizira život u nehigijeni, zapuštenosti i odvojenosti od društva, katkad uz opsesivno skupljanje predmeta. Diogen je inače bio grčki filozof koji je živio u vinskom buretu te je propovijedao život u odricanju od svjetovnih dobara. Čuvena je epizoda u kojoj je pred Diogena došao Aleksandar Veliki i začuđeno ga pitao što bi želio najviše na svijetu. Filozof mu je odgovorio: “Da mi se makneš sa sunca”.

 

Oliverovi roditelji, kako ih je redatelj prikazao, su presjek našeg bazičnog problema nezrelog društva, gdje nismo u stanju donijeti zrele odluke i tako utjecati na vlastiti pa i opći razvoj. Strašno je gledati tu predstavu jer je stvarna i istinita, pa ju gotovo mrzimo. Mržnja je emocija. Kažu da ljudi prestaju voljeti onda kad su ravnodušni i proračunati. Predstava je stvarna, uvjerljiva i zagušljiva. Čak i prostor ITD-a u kojem glume je mali, neuredan, zagušljiv, intiman. Redatelj nas još više uvlači u čitav problem kad se stavlja u ulogu kritičara, ali i onoga koji sve to zapravo režira. Tada nas vraća u realnost priče, koja ne može biti sudbina, već proračunati postupak. Mizanscenama prelazi sve etape emotivnih prožimanja pojedinca, njihovog gubitka osobnosti i na kraju identiteta. Sve to istražuje i Irena Čurlik u „Disleksiji“ i predstavi „Sutra, sutra“. Ona intimne, individualne priče stavlja u opći kontekst i istražuje simbolikom gubitak identiteta, usamljenost, nestanak solidarnosti, ljubavi. Život urbanog svjetonazora, modernog života i virtualnih veza neoliberalanog društva. No, Oliver je ipak prošao tranziciju. Kao pripadnik starije generacije on ima svijest i iskustvo drugačije od Irene. Ona istražuje urbano, a Oliver ima radničku sirovost Jugoslavije i jedinstvo Bosne, te rat koji veže za Hrvatsku. Početak života u urbanom okruženju i dolaska iz ruralnog. Irena poznaje individualizam urbanog, a Oliver zajedništvo ruralnog, te ljute suze i bolnu istinu.

Sjećanja na minula vremena s drugim smislom, kada čitava odgovornost nije bila na pojedincu prikazuje jedna druga mlada redateljica.

Prikazuje poslijeratnu generaciju koja je imala ozbiljnog posla. Koja je razmišljala više komercijalno i konzumentski, nego ova danas. Nakon Drugog svjetskog rata ničeg nije bilo, sve se gradilo od početka. Jugoslavija je bila ledina. Filmovi su se snimali u svrhu propagande, ali i u cilju zarađivanja novca, dakle rada za opće dobro. Avala film postojao je da bi se snimali Hollywoodski filmovi, ali i propagirao Tito. Tada je još postojalo smisleno postojanje pojedinca, koji nije patio od na početku navedenih sindroma, jer je imao mjesto u društvu i živio u drugačijoj obitelji.

Mila Turajlić je mlada scenaristica i redateljica dokumentarca  „Cinema Komunisto“ i iz svoje perspektive analizira vremena za koja nema osobna sjećanja, ali poznaje legende, čula je priče. Završila je međunarodne političke odnose u Londonu i vratila se u Beograd. Kaže da joj roditelji nisu jugonostalgičari, niti su voljeli Jugoslaviju, ali ona je to društvo prikazala kroz dokumente i priče. Uz pomoć odlomaka iz više od 60 zaboravljenih jugoslavenskih filmova, ‘Cinema Komunisto’ je priča o Jugoslaviji na način na koji ona nikada nije ispričana na filmskom platnu. Sve je bilo gotovo onog trenutka kada je to odlučio Antun Vrdoljak na Pulskom filmskom festivalu, simbolu nekadašnjeg glamura filmskog svijeta. Tako Mila vidi vremena u kojima je postojao glamur, smisao rada i prikazuje kako je sve to završilo. Oliver Frljić se isto time bavio u predstavi „Leksikon Yu mitologije“. Da je sjećanje subjektivna kategorija i da mu ne treba slijepo vjerovati, ljudi s ovih prostora naučili su već nekoliko puta u proteklih dvadeset godina. Naravno, ni ranije generacije nisu bile pošteđene toga da se povijest može promijeniti u trenutku. ‘Leksikon’ je posljedično bastardna knjiga, spomenar i enciklopedija u jednom, i točno reflektira strukturu neobične i paradoksalne pojave zvane ‘objektivno sjećanje’.

Ništa ne može biti objektivno jer dolazi od čovjeka, ali indikativno je da se u ovo doba pojavljuju ovakve priče. Zato će vam biti jasno ako napišem da jedinu slobodu zdravog promišljanja svojeg identiteta u ovim vremenima pruža umjetnost koju treba znati izabrati. Čini se da neoliberalizam nema perspektivu koju nudi samoupravni socijalizam, jer pojedinac na Balkanu nije naučio gospodariti. Irena i Mila su mlade, ali razumiju što osjećaju. Objema nedostaje obiteljski nukleus koji im pruža razvoj i jasan identitet. Okruženje, kojeg se Oliver sjeća. Sve što se događa u našem društvu, događa se i u nama. Mi smo samo ljudi s ogromnom odgovornosti, a trebaju nam roditelji koji nas poštuju i vole, zato bolujemo od svih psiholoških sindroma, jer zemlja se gradi lopatama, krampovima i radom, krvavom borbom koju zovemo – život.

Ars longa, vita brevis – Umjetnost je duga, a život kratak.


Povezano