Nova, treća po redu pjesnička knjiga Marije Dejanović Dobrota razdvaja dan i noć izašla u izdanju Sandorfa i nedavno nominirana za nagradu Tin Ujević za najbolju pjesničku knjigu u proteklih godinu dana, vrlo je brzo pobudila zanimanje među sve većim brojem ljubitelja poezije na postjugoslavenskom prostoru. S dramom Ne moramo više govoriti, svi su otišli Dejanović je ove godine bila trećenagrađena na natječaju za najbolji dramski tekst Marin Držić. U književnim i kulturnim krugovima na našim prostorima Marija Dejanović je trenutno jedna od najangažiranijih autorica mlađe generacije, stoga nam nije bilo teško pronaći teme za razgovor.
U knjizi “Dobroti razdvaja noć i dan” pišeš o stalnom izmještanju, izmjeni stanova, neprestanoj promjeni mjesta za život. Kod tebe tu ne vidim note tragike, veći dio tvoje generacije putuje i mijenja mjesta boravka. Mobilnost je vaš životni kredo, prostor intrinzičnosti i slobode.
Moglo bi se reći da je tako. Putujemo, ako ništa, virtualno. A i nemogućnost zaposlenja u Hrvatskoj često tjera ljude na odlazak. Kod mene je to išlo malo drugačije – dosta sam se selila u najranijem djetinjstvu, tijekom izbjeglištva promijenili smo možda pet-šest stanova u različitim gradovima, dok se nismo na nekoliko godina smjestili u jednom stanu u sisačkoj Vrbini. To je bila dosta derutna zgrada, puna vlage. Ona je već tada bila zrela za rušenje. Sad joj je presudio sisački potres. Dok se nije srušila, nisam znala da sam je voljela. Za konačni pad te zgrade saznala sam na Facebooku, kad je susjeda iz djetinjstva objavila fotografije ruševine uz natpis „neka više sruše ovo do kraja, cigle padaju i uništit će mi krov“. Malo me to i nasmijalo i rasplakalo.
To raskidanje spona s nečime od prije, posredovano slučajem. Sličan je to osjećaj, možda, onome koji se pojavi kad ljudi mojih godina nađu pristojno plaćen posao vani na kojem ih nitko neće izrabljivati, a nisu sigurni žele li otići. Takve situacije mogu biti prostor slobode. Ali moramo imati na umu da sloboda nije biranje manjeg zla. Sloboda je kad nisi prisiljena birati, a ipak svojevoljno odabereš otići ili ostati, srušiti napola razrušenu zgradu ili je obnoviti.
Ti si, kako u jednoj pjesmi kažeš, “djevojčica čudnog naglaska”, obilježile su te brojne selidbe i život u različitim gradovima. U pjesmi “Putovnica” govoriš: Ako nekog zanima u čemu je razlika između odlaska i dolaska: razlika je u meni. Kako su selidbe i izmještanja utjecali na tvoj odnos prema poeziji i tekstu?
Odlazak iz Siska u Zagreb, u kojem sam provela otprilike osam godina, djelovao je jako poticajno. Tamo sam se razvijala kao autorica, puno čitala svoje kolegice i kolege, išla na svako pjesničko čitanje na koje sam mogla. Sisačko-moslavačka županija ima puno vrijednih pjesnikinja i pjesnika, ali je kultura u Hrvatskoj ipak u velikoj mjeri centralizirana, pa tako i književnost.
Odlazak u Grčku, u drugo govorno područje, utjecao je na mene na način da me pročistio i u nekom smislu oslobodio. Kad se izmjestimo u jezik koji nam nije materinji i kojim ne baratamo na razini potrebnoj za retoričke akrobacije, onda se fokus premjesti na ono što želimo reći, a ne kako to govorimo. I jasnije se vidi koja je misao jasna, koja je slika čista, koja ideja drži vodu. Vještina lijepog izražavanja je, naravno, važna, pogotovo u poeziji, ali sad mi se fokus dok pišem usmjerio više na sadržaj, a manje na formu.
Osvrćeš se i na razoran potres koji je pogodio Sisak, Petrinju i okolicu protekle godine. Posljednje godine na globalnom i lokalnom planu obilježile su ekološke (klimatske) katastrofe, nešto ranije započela je i izbjeglička kriza (koja traje još uvijek), povjerenje u politike Europske unije čini se slabije nego ikada… Kako prevladavaš strah i tjeskobu u takvoj stvarnosti?
Pa iskreno, nisam sigurna da prevladavam strah i tjeskobu. Osjećaj da živim u nečemu suštinski pogrešnome u zadnjih nekoliko godina pojavljuje mi se češće nego prije. Svijest o tome da postoji jako puno boli, besmislene patnje ljudi i životinja koja se može izbjeći ako osvijestimo što kao vrsta radimo sebi i drugima. Vjerujem da nisam jedina, vjerujem da se većina ljudi tako osjeća. Sve je više depresije, anksioznosti, pogotovo kod najranjivijih skupina. Moramo o tome otvoreno razgovarati sa samima sobom, s bliskim ljudima, u javnosti, kako bismo osvijestili da su naši osjećaji legitimni i da nisu ništa sramotno ili izolirani slučajevi.
Prihvatila sam te osjećaje kao normalne reakcije na nenormalnu situaciju. Svi imamo načine da se nosimo s njima. Ok je ako ste bezvoljni i teško vam je ustati iz kreveta, ok je ako unatoč popuštanju COVID mjera i dalje ne želite izaći iz kuće i sresti ljude koji vam nedostaju. Ok je ako ste izgubili iz vida dugoročne ciljeve, ako vas vaši dosadašnji interesi više ne zanimaju. Ok je ako plačete, a ne znate zašto, ok je ako ste se promijenili kao osoba i ne znate što se događa s vama. Niste sami. Svima će nam trebati vremena da proradimo u sebi traume nastale potresom, pandemijom, gubitkom poslova, iskakanjem iz vlastite rutine, izmještanjem iz vlastitog života.
Vjerujem da se u ovakvim situacijama na neki način počinju pojačano pokazivati bljeskovi ljudske snage i ljudske empatije. Primjer je divna inicijativa kulturnih djelatnika, kad je pandemija tek počela, da besplatno dostavljaju hranu starijim i bolesnim građanima. Zatim stotine volontera koji su o vlastitom trošku otišli pomoći Sisačko-moslavačkoj županiji tijekom potresa. Čovječanstvo ima i svoju lijepu stranu – potreba za povezanošću s drugima nam je urođena, kao što nam je urođena i potreba da transformiramo svoju okolinu na način koji nam se čini dobrim. Vjerujem da će nam dobra strana nas pomoći da prebrodimo ovih nekoliko groznih godina.
U ljudsko-pravaškoj i kulturno-medijskoj retorici posljednjih godina opetovano se koristi riječ solidarnost, no u svojoj poeziji i javnom govoru ti češće inzistiraš na dobroti. Imaš li dojam da su pitanja etike temeljna pitanja u tvom književnom i kritičkom radu?
Solidarnost je za mene jako važan koncept i smatram ga jednim od načina na koji se manifestira dobrota. Dok solidarnost implicira usmjerenost djelovanja na zajednički cilj, dobrota za mene ne mora imati cilj. Ona je načelo, vrsta odnosa prema sebi i stvarima oko sebe. Dobrota je za mene doslovno ono što razdvaja dan i noć. Dobro je – ukratko – činiti dobro ako možemo, i spriječiti loše ako možemo. Na individualnoj i kolektivističkoj razini, u javnoj i privatnoj sferi.
Ova ideja ima svoje artikulacije u filozofiji još od starih Grka pa do danas. Većina religija ima neku formulaciju ovog postulata u svojim osnovnim premisama, kao i većina sustava ideja i praksi koji teže promijeniti svijet na bolje. Rekla bih da je uvažavanje nekog tipa ovako koncipirane dobrote zajednički nazivnik čovječanstva. Zato ona može biti ujedinjavajući faktor u društvima poput našeg gdje se događa sve veća polarizacija u društvu i, posljedično, sve je više antagonizma i nasilja. Imamo porast obiteljskog nasilja i pokušaje dokidanja teško stečenih ženskih prava poput legalnog abortusa, sve učestalije fizičke napade i govor mržnje usmjerene protiv pripadnika i pripadnica LGBT zajednice. Prava radnika se smanjuju i svakodnevno krše. Imamo napade na ljude koji dolaze iz različitih regija Hrvatske na hrvatskoj obali, napade na strane turiste. Sve se radikalnije polarizira i Europska unija. Zato čak i u naslovu knjige – Dobrota razdvaja dan i noć – toliko naglašavam upravo dobrotu. U ovim izazovnim vremenima, ne smijemo izgubiti svijest o tome da svi ljudi zaslužuju dostojanstvo i da se s njima trebamo odnositi s poštovanjem, makar se u nekim stvarima ne slagali s njima.
Pitanja etike su mi bitna, prvenstveno kao pitanja koja sama sebi postavljam u vezi vlastitog djelovanja. I jako mi je važno djelovati u skladu s njima. Kako u književnosti, tako i u svakodnevnom životu. To ne znači da u književnosti moraliziram ili iznosim neke eksplicitne „postulate“, „pouke“ i slično. Estetska funkcija tekstova koje pišem mi je uvijek do sad bila primarna, ali u njihovim su provodnim tkivima uvijek bile ideje koje zastupam, a to su pacifizam, ravnopravnost svih ljudi i ekološka osviještenost.
Iako si se prije godinu i pol dana preselila u Grčku, i dalje si iznimno aktivna na hrvatskoj i regionalnoj književnoj i kulturnoj sceni – čini se čak i aktivnija nego u vremenu kada si živjela u Hrvatskoj. U čemu profitiraš živeći na više adresa i kako se ta mobilnost reflektira na tvoju poeziju?
Upoznala sam puno odličnih grčkih pjesnika i pjesnikinja, čitala njihovu poeziju, proširila vidike po pitanju toga „što je pjesma“, i propitala neke tabue. Recimo, mi imamo tu kočnicu u sebi koju osvijestiš tek kad odeš u neku zemlju s drugačijim režimom emocija. Često se bojimo da ne budemo previše patetični, previše dramatični, egzaltirani. Volimo emociju zakukuljiti, naznačiti, sugerirati. Grke nije briga, oni će i plakati i vrištati i beskrajno voljeti i histerično se smijati u poeziji. Koristit će riječi koje bi kod nas bile „too much“. Ta sloboda oko direktnog iskazivanja emocija djelovala je dosta oslobađajuće na moje pisanje. Napisala sam svoju prvu dramu ovdje, počela pisati emocionalno otvoreniju poeziju. Toga sam se prije baš bojala.
Iskustvo života u drugačijoj kulturi je bogatstvo. Stvari koje su u Grčkoj bolje nego kod nas, naučile su me da je loše stvari moguće organizirati na bolji način. Stvari koje su u Grčkoj lošije nego kod nas, naučile su me da cijenim stvari koje do sad nisam primjećivala jer sam u njih bila uronjena pa sam ih uzimala zdravo za gotovo. Stvari koje nisu ni bolje ni lošije nego samo drugačije, naučile su me da postoji varijabilitet tamo gdje ga nisam očekivala, i da iste stvari mogu poprimati raznolike, jednako lijepe i vrijedne forme. Sve se to odrazilo i na moje poimanje poezije.
A i izmještenost daje određeni tip slobode. Nudi ptičju perspektivu. I opasnosti i postignuća se iz daljine doimaju malenima. Onda se malo čega bojiš i malo čemu težiš – preostaje ti čista želja da napišeš što bolji tekst.
U pjesmi “Na putu do trgovine” pišeš o osjećaju izmještenosti u strani jezik i nevidljivosti koje takva izmještenost donosi, no ti je na koncu pjesme pretvaraš u “malu osobnu pobjedu”. Budući da već godinu dana živiš u Larissi u Grčkoj, koliko si upoznala tamošnju književnu i feminističku scenu, što nam o njoj možeš reći?
Književna scena u Grčkoj je, s jedne strane, medijski i financijski veoma centralizirana. Ono što se odvija u Ateni dobiva veliku pozornost i sredstva, dok se na nacionalnoj razini donekle zanemaruje kulturna produkcija koja se odvija po različitim otocima ili po gradovima koje se u Grčkoj slobodno naziva „periferija“. S druge strane, to je zemlja s jako bogatom i raznolikom kulturnom scenom. Gradovi i pokrajine polu-autonomno razvijaju vlastite kulturne scene i one cvjetaju unatoč sanjivosti Atene. Puno je kulture u Grčkoj, doista je nemoguće sve popratiti.
U Larisi je kulturna scena jako bogata. Postoji međunarodni pjesnički festival, međunarodna pjesnička rezidencija, izdavačka kuća, izvrsno regionalno kazalište, plesno kazalište, različiti muzeji, arheološka nalazišta, a često se odvijaju i razna manja događanja poput čitanja poezije ili plesnih performansa. U Larisi se ljudi iz različitih kulturnih sektora međusobno podupiru i interdisciplinarno surađuju. Općenito, suradnja između različitih vrsta umjetnosti u Grčkoj je puno uobičajenija nego kod nas.
Što se tiče feminizma u Grčkoj, on se, iz mog skromnog iskustva, dosta razlikuje od našeg, vjerojatno zato što imamo drugačiju povijest. Recimo, i pravo glasa za žene i legalizacija pobačaja u Grčkoj su uvedeni desetak godina nakon što su uvedeni u Jugoslaviji. Zatim, na grčkoj lijevoj sceni anarhistički feminizam i liberalni feminizam puno su prisutniji nego kod nas, vjerojatno zato što je kod njih socijalistička tradicija bila manje angažirana oko ženskog pitanja, za razliku od našeg AFŽ-a, pa se feminizam trebao ideološki napajati iz drugih izvora, i to sa sobom danas nosi određene načine djelovanja. Općenito im je aktivistička scena manje orijentirana na sustavnu perspektivu, a više na direktne akcije koje prate trendove potaknute javnim skandalima. To, naravno, ima i dobre i loše strane. Dobro je da, prema mom iskustvu, postoji puno više direktnih akcija koje se bave svakodnevnim iskustvima žena. Loše je što se često zanemaruje sustavna perspektiva te se, po mom mišljenju, nedovoljno povezuje rod i klasu.
Kao i svugdje, u Grčkoj postoji puno različitih vrsta feminizma, puno vrijednih akcija i suvislog aktivizma. Naravno da ne mogu generalizirati o cijeloj sceni jer bi mi trebale godine da postanem upućena samo u dio onoga što se događa. Ono što je pozitivno je da mi se čini da se puno više ljudi ovdje izjašnjava kao feministi i feministkinje, ta riječ ne izaziva toliki zazor i skepsu kao kod nas. Također, feministička terminologija je dominantnija u javnom diskursu nego kod nas – recimo, riječ „femicid“ se normalno koristi u dnevnim novinama, dok je kod nas to uglavnom rezervirano za feminističke portale.
U posljednje vrijeme često boraviš na spisateljskim rezidencijama. Što ti donosi takva vrsta aktivnosti? Pojam književne rezidencije kod nas se još uvijek pretjerano mistificira, ne prepoznaje se u njima praksa rada, već je se dominantno promatra kao praksu užitka i privilegije. Što misliš o tome?
Rezidencija je kratkotrajno, svojevoljno izmještanje, iščašenje iz vlastite svakodnevice, promjena perspektive. Rezidencija je važna jer nam omogućava uvid u drugačiji pristup književnosti i životu, upoznaje nas s drugačijim kulturnim kontekstima, i tako nosi mnoge benefite za pjesnički rad. Kažem, naravno, rad, jer pisanje je kulturni rad. Stjecanje iskustava iz drugih zemalja također je dio tog rada – kao što na studiju arhitekture arhitekti uče kako se rade skice zgrada, tako i mi, na književnoj rezidenciji, učimo kako drugi skiciraju svoje pjesme i odnose na kulturnom polju.
U tome, naravno, ima i užitka i privilegije. Užitka – jer volimo ono što radimo, a privilegije – jer nemaju svi vremena i mogućnosti da pauziraju svoj život na neko vrijeme i odu negdje drugdje. To uvijek treba imati na umu – ne radi nabijanja osjećaja krivnje ljudima koji idu na rezidencije, nego zato da osvijestimo da nemaju svi autori i autorice jednake uvjete za rad. Iz čega proizlazi za mene najvažniji aspekt književne rezidencije – taj da je ona vlastita soba. To je tvoj prostor u kojem si sama i imaš sve uvjete da se posvetiš pisanju.
U jednoj od najpotresnijih pjesama u knjizi, naslovnoj “Dobrota razdvaja dan i noć” pišeš o specizmu, nasilju prema životinjama. U pitanju je još jedna od važnih tema tvoje poezije. Zašto je ona za tebe toliko važna i misliš li da je ova tema dovoljno prisutna u suvremenoj književnosti ove regije?
Način na koji tretiramo životinje do kosti me užasava i rastužuje. Govorim prvenstveno o mesnoj industriji. Životinjama u industrijskom uzgoju oduzeto je iskustvo bivanja. Njihov život je patnja, a svrha im je smrt. Za života ih se drži u okrutnim uvjetima, a stvara ih se s isključivim ciljem da ih se ubije. Klaonice su doslovno tvornice smrti – automatizirane, repetitivne, serijske, često potpuno besmislene smrti, jer se tone mesa bacaju i nitko ih ne pojede. Ipak, ne osjećamo krivnju radi ovih stvari jer nam je odgojem usađeno vjerovanje da je to normalno, da tome životinje služe. Kao što je nekome i danas normalno da je pas cijeli život na lancu i čuva kuću, jer tome služi. Kao što je nekoć bilo normalno da je žena u kući i rađa, jer tome služi i jer je to normalno.
Ideja o tome da je netko nastao kako bi zadovoljio neku našu potrebu onemogućava nam da se prema tim bićima ponašamo empatično, čak i ako ih volimo. U „Etici kruha i konja“ koristila sam glas lirskog subjekta djevojčice-kobile jer na sličan nasilan način pristupamo životinjama, djeci i ženama, samo što je to nasilje većeg ili manjeg stupnja, ovisno o tome koliko se identificiramo s bićem o kojem je riječ. Konje se kroz povijest prikazivalo kao nešto estetski lijepo, inherentno nevino, često i korisno, ali kad bi slomili nogu, kad bi izgubili svoju korisnost, ubijalo ih se. Djecu i žene se, kad ponašanjem ne bi zadovoljili obaveze proizašle iz uloge koje im se namijenilo, najčešće ne bi ubijalo, ali bi ih se tuklo ili kažnjavalo na druge načine. Taj lik djevojčice-kobile nekako se nadao kao sjecište tih fenomena. U knjizi Dobrota razdvaja dan i noć manje sam pisala o životinjama, iako se one i dalje pojavljuju kao motivi, ali mi je odmicanje od antropocentričnosti i dalje bilo jako važno.
Što se tiče pisanja o specizmu u regiji – o specizmu poeziju puno pišu Alen Brlek i Anita Pajević. Nisam sigurna je li tema dovoljno prisutna – ljudi pišu o temama koje su im osobno bitne i nema mi smisla govoriti koje teme bi ili ne bi trebale biti prisutnije – ali svakako treba reći da u regiji imamo snažne pjesničke glasove koji progovaraju o pravima životinja.
Premda si ponajprije afirmirana kao pjesnikinja, pokazuješ afinitet za dramu i dramske tesktove, no i izvedbene umjetnosti, baviš se i kritičkim radom, feminističkom kritikom. Zašto ti je važan rad izvan čiste, rudimentarne pjesničke prakse?
Svaki tip teksta nudi različite mogućnosti. Volim istraživati koje su to mogućnosti i što se sve može reći ako puštam svoje riječi da se artikuliraju kroz različite kanale. Također, različite ideje i poruke zahtijevaju te različite tipove teksta. Volim dramski tekst jer on omogućava višeglasje, proturječnost, sukob različitih perspektiva. On mi omogućava da istražim neke kompleksne fenomene koje je nemoguće u njihovoj kompleksnosti prikazati u poeziji. Također, kazalište je javna stvar. To je prostor u kojem se tekst stavlja u odnos sa društvom. Zato je dramski tekst puno zahvalniji za direktno angažirane tekstove od poetskog. Dok poezija spava u knjizi, i pripada prvenstveno unutarnjem svijetu osobe koja je čita, kazališni tekst govori se na glas u javnom prostoru i posreduje se, kroz taj govor, društvu.
U pjesmi “Na putu do trgovine” govoriš o svijesti prema vlastitim privilegijama i ženama koje nemaju mogućnosti slobodnog izbora o svojim tijelima, koje su kako pišeš “legalne robinje”. U već spomenutoj pjesmi “Putovnica” dotičeš se i svoje djetinje muške rodne ekspresije. Pitanja rodnog nasilja i potplaćenog ženskog rada u tvojoj su književnosti vidljiva i jasno artikulirana. U feminističkoj kritici i teoriji ove su teme već desetljećima uvriježene, no kakav potencijal ovakve teme imaju u književnom tekstu?
Pjesmu „Na putu do trgovine“ napisala sam kad sam jednom, na putu do trgovine u Larisi, osvijestila činjenicu da nitko oko mene ne razumije jezik na kojem mislim, kao što ja ne razumijem jezik na kojem oni govore. Ta me pomisao rastužila, ali se odmah zatim učinila ništavnom u usporedbi s onim kroz što prolaze izbjeglice koji odlaze zato što moraju. Na to se nadovezala misao o radnicama i djeci koji protiv svoje volje ostaju tamo gdje jesu – ne odlaze nikuda iako je to možda nešto što bi željeli, ali si ne mogu priuštiti. To su ljudi koji u ropskim uvjetima proizvode stvari za nas, bijele migrantkinje, koje odlazimo iz jedne zemlje u drugu svojim EU osobnim iskaznicama.
Htjeli – ne htjeli, po trgovinama kupujemo te komadiće njihovih zdravlja, života, potrošene iznad tona i tona hrane i odjeće. Koliko god pazili da budemo savjesni, uvijek će se potkrasti neko nasilje koje plaćamo. Zato što je problem sustavan, ne može se svesti na osobne izbore. Način proizvodnje dobara u kojem sudjelujemo samim svojim postojanjem odvratan je, nehuman, eksploatativan i štetan za okoliš. Škare kojima su prerezane naše pupčane vrpce nastale su potplaćenim radom. Trudim se kupovati hranu od lokalnih proizvođača, ne kupujem fast fashion odjeću, ali ove odgovore pišem s laptopa koji su proizvela nečija gladna djeca.
U ovakvim situacijama u kojima je problem sustavan, a osviještena praksa pojedinaca ne može učiniti život tih pojedinaca etičnim, a kamoli promijeniti svijet, književnost je ono što nudi izlaz. Ona nudi izricanje onog što jest i zamišljanje onog što bi moglo biti. Neke se stvari u praksi čine većima od nas, masivnima i stabilnima, nepromjenjivima, ali u književnom tekstu može ih se s lakoćom prokazati i zamijeniti nečim boljim. To nam, ako ništa drugo, nudi vjeru da nismo nemoćni pred okrutnošću svijeta i da zajedničkom akcijom možemo promijeniti stvari na bolje.
Knjiga se već našla u užem izboru za nagradu “Tin Ujević” koja vrednuje najbolje pjesničke knjige u protekloj godini, no tek se očekuje njezina ozbiljnija književna recepcija. Jesi li zadovoljna reakcijama svojih kolega i čitatelja, što one najviše reflektiraju, kakvu vrstu impresija?
U ovoj sam se knjizi više emocionalno otvorila nego u prethodne dvije, i to se osjeti u reakcijama čitatelja i čitateljica, što mi je jako drago. Ljudi mi se znaju javiti i reći da su nabavili knjigu i da su nešto osjetili, ili nešto zaključili, ili da je knjiga ostavila dojam na njih. Neki kažu da su doista osjetili tu dobrotu iz naslova dok su čitali knjigu, neki kažu da je knjiga djelovala osnažujuće na njih.
Ponuditi nešto pozitivno ljudima koji čitaju moju knjigu je ono što mi je najbitniji dio procesa pisanja. Nagrade, pozitivne kritike, festivali – sve to pomaže spojiti knjigu i čitatelj(ic)e, i zato uočavam važnost tih stvari. Ali primarna funkcija mojih pjesama, za mene, je da iz tog čitanja čitatelji(ce) nešto dobiju. Previše je stvari koje izazivaju ravnodušnost, koje otupljuju. Ne bih voljela da su moje knjige jedan od tih fenomena – čemu onda pisanje?
U jednom ranijem intervjuu govorila si o radikalnoj dobroti kao o načelu djelovanja na osobnom i kolektivnom planu. Ja bih joj pridružila i radikalnu nježnost. S druge strane, vjerujem da valja inzistirati i na borbenosti i otporu prema (prije svega) opresijama kapitala i patrijarhata. Kako pomiriti ova naizgled suprostavljena stanja?
Dobrota, nježnost, ranjivost – to su stanja koja nam omogućavaju, s jedne strane, povjerenje prema drugima i njihovim namjerama, a s druge strane razumijevanje njihovih perspektiva i ideja. A onda i veće razumijevanje i unaprjeđenje sebe, vlastitih stavova, vrijednosti, motiva. Bez toga nema borbenosti i otpora.
Povjerenje je osnova za solidarnost, za zajedničku akciju na dobrobit sebe i drugih, dok je razumijevanje tuđih perspektiva i ideja nužan preduvjet suvislog aktivistički usmjerenog djelovanja. Bilo da zastupamo određene ideje ili se njima protivimo, mi prvo moramo shvatiti što te ideje jesu. Svjedokinje smo posvemašnje banalizacije gotovo svake teme koja postoji i izostanka empatije za svakoga s kime se ne slažemo u potpunosti. Radi se o jednoj vrsti grubosti umova i srca koja, kad se aktivira, onemogućuje kompleksno mišljenje i na njemu temeljeno djelovanje, onemogućuje razumijevanje sebe i drugog. A onda postoji mogućnost da, posljedično, izostane i solidarnost, potreba za angažmanom, a da ostanu krhka ega u potrebi za zadovoljenjem isključivo svojih potreba. Zato je, za mene, dobrota radikalna. Ona omogućuje da ljudi požele mijenjati svijet kako bi u njemu drugima bilo bolje.
