Irena Lukšić, 10. ožujka 1953. – 11. ožujka 2019.
Živjela je samo jednom i samo 66 godina, a stigla je napraviti posla za najmanje tri čestitim radom ispunjena života. Upoznala nas je s ruskim emigrantskim piscima marno ih prevodeći i promovirajući, pratila je i rusku i druge strane književnosti i prijateljevala s prevoditeljima nagovarajući ih na posao koji je uvijek završavao važnom knjigom. Kreirala je i gradila biblioteku Na tragu klasika, jednu od najljepših i najkvalitetnijih biblioteka kod nas u zadnjih nekoliko desetljeća. Uredila je sjajne romane, zbornike, dnevnike. Pisala je fikciju, eseje, znanstvene članke. Suuređivala je Književnu smotru, najvažniji i najdugovječniji znanstveni časopis o svjetskoj književnosti.
Fakultetski ured sam zadnjih 19 godina dijelila s Irenom Lukšić, tom iznimno agilnom i značajnom urednicom, prevoditeljicom i književnicom, koja je, što znaju i oni koji nisu imali radost suradnje ili dijeljenja radnog prostora s njom, bila prava drugarica. U uredu je bila vrijedna ali i razgovorljiva, ozbiljna i vrckava, uvijek osluškujući puls onih kojima je okružena. Voljela je čaj od borovnice. Uvijek je nosila kapu. Imala je dobar ukus i za hranu i za književnost i za mace i ptice.
Bila je velikodušna i neumorno zainteresirana za ljude, njihove životne drame i komedije. Kad bi ušla nenadano u sobu dok držim usmeni ispit, odmah je prepoznavala situaciju, meni bi diskretno namignula, a studentici ili studentu tiho dobacila: “Ja sam namjerno povirila da vam donesem sreću, jer obično onaj kome upadnem na ispit, poslije dobije peticu”.
Irena je imala nekoliko velikih ljubavi, među kojima su privilegirano mjesto, baš kao što i zaslužuju, zauzimali dobra književnost i nježne mačke. Pokazivale smo jedna drugoj slike onih koje volimo: ja njoj svoju djecu, ona meni svoje mace. I nisam u tome vidjela nikakvu neravnotežu, jer kad imamo nekog kog volimo, on je vrijedan svake pažnje i svakog pokazivanja.
Irena je otišla tiho i nitko od nas koji smo je znali i radili s njom nije bio spreman na to. Jutros sam ušla u našu fakultetsku sobu i pomazila tipkovnicu na njezinom radnom stolu, kao što bih prije desetak dana kad sam je zadnji put vidjela, pomazila Irenu, svoju cimericu, samo da sam znala da je više neću vidjeti.
Piscima koji su čekali da ih prevede i piše o njima, prevoditeljima i autorima koji su čekali da im uredi rukopise i promovira ih, macama koje su čekale da ih udomi i voli, ptićima koji su čekali da ih nahrani na svom balkonu i pripremi za život, moramo probati zamijeniti nezamjenjivu Irenu i tako barem malo – jer više od malo nije moguće – smanjiti golemi prostor praznine koji je Irena ostavila za sobom. Falit će.
