Dunja Janković: ŠKVER je čista magija!

ŠKVER je umjetnički projekt iz eksperimentalne i rubne umjetnosti koji se sastoji od radionice i popratnih događanja povezanih s brodogradilištem u Malom Lošinju.

Ove godine održao se u periodu od 9. do 16. lipnja i predstavio je niz umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Umjetnicima je zajedničko stalno preispitivanje medija, interdisciplinarnost i progresivnost u razmišljanju o vlastitom radu, ali i želja za radom u improviziranim uvjetima te predstavljanje publici izvan sustava standardnih galerijskih prostora.

Projekt je prije četiri godine pokrenula umjetnica Dunja Janković, članica Komikaza, koja vodi dvostruki život na relaciji Mali Lošinj/Zagreb – Portland. Diplomirala je na ALU u Zagrebu, magistrirala na Školi za vizualne umjetnosti u New Yorku te predavala strip na IPRC-u u Portlandu. S Dunjom smo porazgovarali o organizaciji projekta, eksperimentalnoj umjetnosti, očekivanjima i rezultatima, te neobičnoj suradnji između umjetnika i radnika na brodogradilištu.

Ovogodišnje, četvrto po redu, izdanje ŠKVERA predstavilo je, čini mi se, dosad najveći broj umjetnika. Možemo li očekivati daljnji rast festivala?

Broj sudionika se svake godine povećava jer veliki broj umjetnika želi ponovno doći, i to s vrlo jasnom idejom što i kako će raditi. Prostor brodogradilišta, a i sama radionica unutar njega, znaju biti preintenzivni, tako da se često desi da umjetnicima treba 3 do 4 dana da se uopće snađu u situaciji i tek onda krenu producirati. Zato je nužna kombinacija ljudi koji su već prisustvovali i novih ljudi. Ove godine je na festivalu sudjelovalo oko 50 umjetnika, što se pokazalo kao dosta veliki zalogaj, stoga, ako mislimo nastaviti u tom smjeru, trebati će nam veći broj ljudi u organizaciji, ali i volontera i vanjskih suradnika.

Osobno mislim da ŠKVER kao centralno događanje ne bi trebao rasti puno više od toga, nego se proširiti na dodatna događanja tijekom godine, obujmom manja, ali kvalitetom i namjerom slična. Dakle, ne vertikalno prema gore, nego horizontalno, u širinu. 🙂

Reakcije lokalnog stanovništva činile su se vrlo pozitivnima, radnici na brodogradilištu organizirali su roštilj povodom otvaranja izložbe, a neki od njih i sami su se uključili u stvaranje radova. Možeš li nam ukratko opisati kako je tekao taj proces suradnje radnika i umjetnika od prvog ŠKVERA pa do danas?

Reakcija lokalnog stanovništva ove godine je premašila svačija očekivanja. Prijašnjih godina je bio vrlo slab odaziv na većinu popratnih događanja, a to su razne prezentacije, projekcije i predstavljanja na netipičnim lokacijama na otoku. Interesantno je bilo slušati komentare stanovništva, a mislim i da se ove godine desio velik i ključan pomak.

Dosad su stanovnici otoka odbijali prisustvovati i sudjelovati u događanjima, vjerojatno iz osjećaja nerazumijevanja umjetničkih formi i radova koji su nastajali na ŠKVER-u, no ove godine došli su na sva događanja i uporno ih pratili, s pretpostavkom da ih vjerojatno neće racionalno razumjeti, ali postali su znatiželjni da uopće vide kako ih to neće razumjeti te što će ove godine vidjeti što će im biti smiješno, čudno, nezgodno, odbijajuće ili možda intrigantno i poticajno. Po meni, to je veliki iskorak.

Roštilj je već tradicionalna stvar koja se zbiva još od prve godine. Bitno je ne zaboraviti da se projekt zbiva u funkcionalnom industrijskom prostoru i da se nastavlja zato što nas prihvaćaju oni koji u njemu borave čitave godine i koji je zbog njih još uvijek aktivan. Ne radi se samo o organiziranju roštilja za radnike, nego o zajedničkom finalu, slavlju u kojemu uživamo svi podjednako, bez obzira u kojoj smo ulozi i čime se bavimo. Ove godine potpuno smo se udružili. Prve godine to je bio šok, ponajviše za radnike u škveru kojima nije bilo sasvim jasno zašto je krenula invazija na njihov prostor i što mi to točno radimo, ali iz godine u godinu, dok smo se upoznavali, komunicirali i surađivali na raznim projektima, povjerenje je raslo i sada je napokon dostiglo onaj stabilni nivo na čijem temelju se može graditi dalje.

Kako si ti kao organizatorica, ali i kao rođena Lošinjanka, zadovoljna dosad postignutim?

Nevjerojatno sam zadovoljna, jer dijelovi ove priče počinju izgledati kao čista magija. Recimo, kada s ribarske koče pucaju zeleni laseri kroz dim iz skrivene dimne mašine uz vanzemaljske zvukove elektronike u izvedbi iz Portlanda, dok u pozadini Portugalci  sviraju u otočke volovske rogove, noseći ogromne maske; kada 40-ak posjetitelja Otvorenih vrata ŠKVER-a krene ritmično udarati drvenim štapićima u potpunom mraku škverske menze; kada se u velikoj škverskoj hali oformi orkestar od 15-ak umjetnika/-ica koji sviraju po mašinama, strojevima, drvenim stolovima i starim bačvama; kada umjetnici iz Meksika izvode hrvatsku verziju meksičke pjesme Cielito Lindo… Mogla bih nabrajati satima.

Ali tu postoji i odgovornost na jednom nivou. Svjesna sam da se, što se tiče utjecaja na lokalnu kulturnu klimu, ne može puno očekivati od manifestacije koja se dogodi jednom godišnje, iako su se neke nove inicijative krenule razvijati. Kao i svugdje, očito je bitan kontinuitet i upornost. Ove godine se stvar produbila i time što je ŠKVER predstavio neke od umjetnika u riječkom klubu Život i u zagrebačkoj Greti. Mislim da bi se umrežavanjem u budućnosti moglo puno postići jer se stvara platforma koja može pokriti razne segmente: međunarodna umjetnička gostovanja, radionice, rezidencije, razmjenu umjetnika/ica i slično.

Dok je dosad naglasak ŠKVERA bio na street artovskom, instalacijskom i stripovskom radu, izložba je ove godine zapravo bila vrlo multimedijalna – imali smo prilike vidjeti performanse, VJ-ing, sound art, filmove… Da li je to tog širenja medija došlo spontano ili ciljano?

Dosta je bitno da ljudi detaljnije dožive projekt, jer informacije koje su se do sada reflektirale prema van su jednoznačne i površne. Prije svega, ŠKVER nije festival u pravom smislu riječi, već radionica i “kolaboraonica” u trajanju od tjedan dana. Zato je već zadnje 3 godine preimenovan u “art projekt” – to je dovoljno amorfna definicija ovog poprilično amorfnog projekta. Osim toga, zbog konteksta cijelog projekta, ŠKVER je na neki način i socijalni eksperiment.

Moram priznati da je moment improvizacije i eksperimenta prisutan u svim segmentima, od biranja umjetnika do same organizacijske strukture i ideja. Kako ne baratamo čvrstom infrastrukturom i kako je svaka akcija zapravo pionirska, tu ima puno mjesta za uspjehe, čuda, ali i pogreške, i upravo taj proces dozvoljava da se projekt i dalje razvija u nekom svom prirodnom smjeru, organski, i svojom unutarnjom logikom.

Veliki broj radova nastalih na brodogradilištu je site-specific, odnosno stvoren za i vezan uz taj određeni prostor. Mogu li ovakvi projekti pružiti održivu alternativu galerijskom modelu izlaganja?

Po meni, kod ŠKVER-a je najzanimljiviji moment kada umjetnost ulazi u sfere javnog i svakodnevnog, ne ograđuje se i ne odvaja se u specifične okvire prilagođene i stvorene konkretno za Umjetnost kao nekakav upgrade, nadodani segment društvenoj zajednici, nego postaje životna situacija koja se odvija u prostoru svakodnevice. Suprotno od galerijskog elitizma, taj kontrast, taj sraz između svakodnevne rutine i umjetnosti kao nečeg neobičnog ali poticajnog, po meni je najvredniji moment u komunikaciji između umjetnika i promatrača, kroz koji se provocira znatiželja i zanimanje koji zatim potiču reakciju, razmišljanje i možda kreativne kotačiće.

Kakav je, po tvom mišljenju, odnos institucija prema rubnoj i eksperimentalnoj umjetnosti? Da li se ona javlja kao neki oblik antagonizma, kao reakcija na „tradicionalno“ umjetničko obrazovanje?

Ne mislim da bi umjetnost trebala podilaziti masama, nego da bi u svakom svom izrazu i obliku trebala biti pristupačna svakodnevici, što kroz prostore na kojima nastupa, što kroz ljude pred kojima se odvija. Neselektivno i svugdje: kroz galerije, muzeje, festivale, novine, televiziju i kroz akcije u javnim prostorima, industrijskim postrojenjima, domovima.

Iz svog iskustva vidim da je eksperimentalna umjetnost jedan od najmarginaliziranijih vidova bavljenja umjetnošću. Eksperiment je neuhvatljiv, neugodan, baziran na procesu, a ne na produktu, postavljen je kao pitanje, a ne kao odgovor. Vjerujem da se eksperiment javlja i iz antagonizma prema tradicionalnim, okoštalim modelima, ali i kao rezultat neprestane znatiželje. Eksperimentalni pristup umjetnosti mi je dosta blizak i inspirirajući jer ga gledam kao svojevrsnu filozofiju u umjetnosti: uvijek korak dalje i uvijek korak u neistražena područja.

Institucije kao institucije – uglavnom se bave arhiviranjem, sistematiziranjem, sakupljanjem i održavanjem; u njima vrlo rijetko prolaze elementi umjetničkog procesa kao što su igra i improvizacija. Na Akademiji se teše zanat, u galerijama se radovi izoliraju od bilo kakvih vanjskih utjecaja, izdvajaju iz konteksta, kao da će im to izdvajanje dati na važnosti; u svakom slučaju, gubi se kontakt s umjetnošću kao elementom povezanim sa životom, te ona postaje fetišizacija i elitizam. Pri tom ne mislim da bi umjetnost trebala podilaziti masama, daleko od toga, nego da bi u svakom svom izrazu i obliku trebala biti pristupačna svakodnevici, što kroz prostore na kojima nastupa, što kroz ljude pred kojima se odvija. Neselektivno i svugdje: i kroz galerije, muzeje, festivale, novine, televiziju i kroz akcije u javnim prostorima, industrijskim postrojenjima, domovima.

 {gallery}dunjaskver{/gallery}