Objavljeno

Dorta Jagić: Premalo se govori o tome da se položaj autorica u književnosti popravio, kao da se sramimo pobjeda

Da je nema trebalo je izmisliti, tako bi nekako išla pomalo klišejizirana rečenica kojom bismo pokušali sažeti značaj Dorte Jagić na hrvatskoj književnoj sceni. Tematikom i jezičko- stilskim registrom Dortin je opus samosvojna pojava u suvremenom hrvatskom i regionalnom pjesništvu. Nemali je broj pjesama koje je ova autorica ispisala potaknuta ženskim iskustvom i egzistencijom, ali i onih u kojima portretira mitske i religijske ženske figure.

Jagić nisu zaobilazile važne nagrade. Jedna od najvećih bila je „The European Poet of Freedom Literary Prize“ koju joj je 2014. dodjelio poljski grad Gdanjsk.  O njezinoj novoj knjizi Veće od kuće pričamo u intrevjuu koji slijedi.

O tekstovima iz knjige „Veće od kuće“ ponegdje se govori kao o pričama (Davor Špišić), no sam izdavač u popratnom tekstu ih naziva lirskim esejima.  Ovim tekstovima (u većem broju) nedostaje struktura karakteristična za kratku priču, pa riješimo na početku formalne dvojbe?

Što sam starija to sam žanrovski neformalnija u pisanju. Lako se to vidi iz naravi tekstova ove knjige; neki su priča, neki lirski esej, neki putopisni dnevnici. Nije važno, na neki način svaki je tekst priča, svjedočanstvo. Meni se sviđa da ovo moje priče o vlakovima, hotelima, kišobranima i slično lebde nad granicama definicija i da ih ne zanimaju klasična očekivanja, odrednice. Važno je pitanje daju li ove proze čitateljima nešto vrijedno.

Vlada predrasuda kako je knjiga eseja piscima najčešće prilika da kupe vrijeme između dvije knjige poezije ili proze. Što god mi govorili i koliko god se trudili da ne diskriminiramo esej, on je često u nekom čitateljskom i kritičarskom limbu. Što misliš o svemu ovome?

Ne znam, ja ovu knjigu ne doživljam kao kupnju vremena između nečeg važnog, možda zato jer ne pišem romane. Ili zato što jednostavno volim eseje. Uživam u toj vrsti literarnih uvida, vještini stilski izbrušene razrade opažaja. Ne usudim se isčitavati opće rasploženje prema eseju, bojim se da bih bila subjektivna.  Ako ja najviše uživam u esejima, u meditacijama Annie Dillard, Sandora Maraia ili Hamvasa više nego u mnogim razvikanim romanima, ne znači da ću drugima propovjedati esej kao krunu i jedini vrh čitateljskog puta.

Ova knjiga se donekle nastavlja na tvoju prethodnu prozu Prolazi i pukotine. Tekstovi su pisani uglavnom na putovanjima; bližim i daljim ili su pak ovijeni oko stacionarnog Okretiša koje funkcionira kao tvoja izlazna/startna točka. U jednom tekstu kažeš: „Kad nikamo ne putujem, ja sam ljudska ličinka, korisna sebi koliko i stilitima monaški stup“.  Zbog čega je za tebe putovanje toliko nužna duhovna hrana?

Odgovor sam dala nagovjestiti u nekim tekstovima knjige, poput „Pohvale vlakovima“. Od prvog mjeseca života putujem, pa je zvuk kloparanja vlaka valjda ušao u  mene s majčinim mlijekom. I vjerojatno će ostati jednim od mojih primarnih načina doživljaja svijeta. Putovanje ne dozvoljava da se zalediš u slici svijeta, da ti život ima mali opseg. Za ljude koji su perceptivni, putovanje je izvor egzotičnih spoznaja i nadahnuća. Ali ići u širinu, lutati uokolo nosi opasnost od zaborava dubine.  Treba imati ravnotežu. Odatle volim biti i sama u sobi, razmišljati, čitati i pisati.

Eseji u ovoj knjizi temelje se na kombiniranju različite (često Wikipedijske) faktografije kojoj daješ nužan intimistički, osobni pečat. To je prokušani spisateljski potez: dovesti svijet k sebi, „umrljati“ ga vlastitim flekama i potom ga vratiti u isti onaj svijet gdje na koncu u formi knjige postaje proizvod. Na kraju ispada da smo i mi literarni prerađivači svijeta i da nismo uspjeli umaknuti od sveprisutne prerade i trgovine.

Ne bih rekla da su u ovoj knjizi najvažnije wikipedijske natuknice kojima samo dodajem svoj recimo vodeni  žig, pjesnički ih razigravam, olabavljujem.  Prije bi bilo obrnuto. Mene zanima fenomen ili stvar po sebi – recimo čekanje, krajolik, kava –  i prilazim objektu literarne znatiželje fenomenološki, kao da ništa ne znam o njoj, počinjem pratiti njene tragove u mojim i tuđim iskustvima, u povijesti, kinematografiji i književnosti. A autorska prerada svijeta ne znači nužno umrljavanje vlastitim flekama. Zašto bi opažanja i ispisana estetska iskustva svijeta uopće bile neka fleka svijeta? To je igra sa svijetom, čiju nekomunikativnost autor uspijeva ili ne uspijeva pobijediti.  Zadatak pisanja je navesti svijet da govori. Uspjeh ovisi o snazi pisma, iskrenosti.  Trgovina? Svoje pisanje ne doživljavam proizvodom u nekom trgovačkom kontekstu, osobito ne isplativom.

U tekstu „O kući ili Podstanari“ pišeš iz za tebe netipičnog ugla, čini se da (ne)svjesno progovaraš iz pozicije jačega, pripovijedajući o podstanarima svoje obiteljske kuće kao nesretnim, kaotičnim bićima koja svoju nesreću šire na stanodavce, kat ispod. „Stalni dugin spektar kaosa koji se nadvija nad krovom i zapljuskuje pragove, a kreće od njihove loše oblajhane kose do po rubovima istrtoga novčanika, taj se val nereda počeo kao poplava slijevati na kat niže gdje mi živimo.“

Da, nesvjesno je. Ali posve je iskreno, točno slika  kakva jest, bez uljepšavanja. I ja sam bila često podstanarka , ali ne uzdižem slaba podstanarska bića niti njihov „podređen“ položaj, budući da sam – doduše posredno – bila stanodavka. Povijest nas uči da nije dobro idealizirati nijednu „slabiju“ skupinu.  U spomenutoj priči stoji razlog – kuća u šumi na rubu grada – idealno sklonište za svakojake bjegunce od pravde i loših navika, predatore i likove koji ne žele platiti stanarinu, ali bi ti pojeli i kuću da mogu. Bilo je divnih izuzetaka, ali bolje da sad ne pišem ovdje čega sam se sve nagledala.  Priča je nastala iz želuca, bez racionalizicija i korektnosti. Puno sam naučila o životu motreći njihove. Oplemenili su me.

Više puta si na književnim čitanjima bila pitana o položaju pjesnikinja i spisateljica na književnoj sceni. Nedavno si kazala kako od strane muškaraca prema ženama autoricama na književnoj sceni nisi zamijetila drugačiji tretman.  Kako je takvo što moguće budući su većina urednika, direktora izdavačkih kuća i književnih festivala muškarci, a svijet kulture i književnosti nije pošteđen patrijarhalnih obrazaca, no oni su skriveni ispod normativa učtivosti, bon tona, takozvanog „đentlmenstva“ ispod kojeg proviruje stari dobri šovinizam?

Donekle se slažem, što se tiče većine urednika i festivalskih direktora. Ali čini mi se da sam usamljena u mišljenju da se položaj žena u književnosti popravio. Kao da je nepristojno reći da zamjećuješ promjene jer – ako to kažeš onda si zatucana reakcionarka. Budući da ne raspolažem statistikama i znanstvenim instrumentarijem, radije ću govoriti iz svoga iskustava  – na festivalu u Poljskoj – koja je još rigidnija od naše sredine – gošće kojima se tiskala knjiga ove su godine bile samo žene (Versopolis), a već treću godinu zaredom europsku nagradu za poeziju u Gdanjsku odnijela je autorica Linda Vilhjálmsdóttir. Mnogo je žena dobilo “Gorana”, kao i razne prozne nagrade pa nisam na toj razini primjetila diskriminaciju niti sam je doživjela. Osim toga, kao i mnoge kolegice dugi niz godina nesmetano nastupam i često objavljujem, gostovala sam u više od 20 zemalja sa svojim pisanjem. Ponekad se zbude marginalizacija ili ljigavi seksizam, jer još ima posla za popravke, ali unatoč tim jadima, vidim da se u nas stanje na više razina naprosto popravilo. Nisam rekla da je sjajno, ali je bolje. O tomu malo tko govori. Kao da su pobjede nešto što je sramota priznati.

Neki od tekstova, ali i cijela knjiga posvećena je pjesnikinjama s kojima se družiš i koje smatraš bliskima. Što te sve veže sa ženama koje spominješ u ovoj knjizi?

Teško je reći, a ne upasti u patetične fraze. Vežu me zajednička iskustva, prijateljevanje, život. Pomogle su mi silno kad mi je bilo teško, ali neću previše u detalje.  Uz to jako volim njihovu poeziju.  A primjetila sam da su žene danas dominantna sila na literarnoj sceni.

U posljednjih godinu-dvije čini se da je poezija u regiji postala popularnija u širim čitateljskim krugovima, na društvenim mrežama, javnim čitanjima. S druge strane, čini se da je u isto vrijeme na scenu stupio jedan značajan broj pjesnikinja mlađe i srednje generacije koje pišu o temama bliskima feminističkom pokretu i aktivizmu. Kako ti tumačiš ova dva, odvojena, no možda i vezana trenda?

Primjetila sam veći interes publike za pjesnička čitanja i tribine, festivale. Ne znam je li to samo prolazna moda ili je publika napokon prepoznala eros poezije. A čini mi se da mladi pjesnici pišu jasnije, aktualnije, žešće, možda zato. Kao da su čvršći, ambiciozniji, okretniji od generacija prije. Znaju osvojiti medijski prostor i govoriti o problemima. Njihov narcizam je djelom onaj staromodni, očaravajući, one vrste koji su imali pisci u nekim prohujalim, romantičnijim vremenima. Ali ima i ožiljak ovog vremena. Ako nisi u širim medijima – nema te.

Nedavno si provela mjesec dana na spisateljskoj rezidenciji na Kvarneru, u organizaciji riječkog EPK. Kako ti je protekao boravak i što te je posebno zaokupilo u mjestu u kojem si bila smještena?

Jako mi je zabavno zbog gomile slučajnih susreta sa zanimljivim ljudima. Nevjerojatno je koliko sam starih slikarica upoznala, i to udovica, koje su proslikale nakon smrti muža. „Otkrila slikarski talent s osamdeset, a sad joj je devedest i ne misli stati“. To puno govori.


Povezano