Objavljeno

Barbara Vekarić: Volim nepredvidljive ženske likove

Moja! Moja! Moja sobica! kratkometražni je film redateljice Barbare Vekarić koji će biti prikazan na ovogodišnjem Vox Feminae festivalu u programu Teen 2, u ponedjeljak, 10.11. u 16 sati u Velikoj dvorani kina Europe.

Vekarić je mlada redateljica koja u svojoj biografiji već ima više kratkometražnih filmova, prikazivanih na domaćim i regionalnim festivalima. Njezino se ime u posljednje vrijeme u medijima sve češće spominje u kontekstu „ženskog filmskog vala“, sintagme čijom se konstrukcijom i stavljanjem u optjecaj htjelo proizvesti dojam kako je u hrvatskom i regionalnom filmu konačno uspostavljen određeni stupanj rodne ravnopravnosti.

No, je li to zaista tako – pitamo redateljicu koja se upravo nalazi u procesu snimanja svog prvog dugometražnog igranog filma – Aleksi.

Tvoje kolegice Hana Jušić i Sonja Tarokić nedavno su smislile autoironičnu sintagmu „pička talas“ kao odgovor medijima na neprestano forsiranje priče o redateljicama koje konačno dolaze u prvi plan u hrvatskom filmu. Svi smo već prilično umorni od medijskih ponavljanja različitih varijacija istog obrasca pitanja u književnosti, glazbi, ostalim vidovima umjetnosti i kulture i iščuđavanja koje je oblik pozitivne diskriminacije žena u umjetnosti, u tvom slučaju filmske. Zanima me tvoj stav o takozvanom ‘ženskom valu’ redateljica u hrvatskom filmu?

Ja se nisam nikad osjećala diskriminirano u bilo kojem pogledu. Kad idem kroz dan ili kroz film niti na jedan način ne osjećam da je to što sam žena prepreka. Okej, osim ako smo na nekoj lokaciji u divljini i nema wc-a, onda poželim da sam muško da mogu lakše pišat.

Nemam posebno mišljenje o tim valovima, pogotovo jer naši radovi nemaju stilskih dodirnih točaka. Drago mi je kad me uključe, ali nisam baš kontemplirala zašto to sad odjednom, mislim, našlo se u isto vrijeme pet proaktivnih frajerica koje koriste film kao medij izražavanja i koje to kontinuirano rade. Super. Genijalno. Ma dobar je svaki val koji naiđe, samo da nije oseka.

Barbara Vekarić i Gabrijela Tutek Primorac

Kako onda tumačiš činjenicu da već generacijama isti broj žena i muškaraca završava režiju na ADU-u, a u redateljski posao uspijeva se probiti tek njih nekoliko?

Film je, kao i većina djelatnosti, s iznimkom njegovateljske i kozmetičke i možda još neke, pristrana u korist muškaraca. Ljudi misle da su stereotipne ženske osobine, kao emocionalnost, osjetljivost ili skromnost u sukobu s osobinama koje zahtjeva pozicija redatelja ili općenito osobe na odgovornoj funkciji. Očito da se ne slažem s time, mislim da različiti profili ljudi mogu uspješno voditi film ili neku drugu djelatnost. I to ljudi počinju uviđati s vremenom.

U filmu Nina, molim te pozabavila si se temom bračnog silovanja. Jednom prilikom si izjavila da te nisu pokretali aktivistički motivi, već si željela izvesti svojevrstan sociološki eksperiment. Je li kod tebe prisutan otklon od prokazivanja kod nas još uvijek sveprisutne rodne diskriminacije i nasilja nad ženama i zašto?

Pisac ili umjetnik ili bilo tko tko se ima potrebu izraziti koristeći određeni medij bira priču koja mu je zanimljiva i bliska. Često se neke teme kategoriziraju «nepotrebne» ili se drži da ne doprinose kulturalnom dijalogu, da su first world problems i zbog toga manje vrijedne. Teško mi je poštovati takav pristup, postoji niz tematika s kojima se ljudi mogu poistovjetiti i to im pomaže da se osjećaju prihvaćeno i manje osamljeno.

A osobno ne funkcioniram tako da razmišljam postoji li neka tematika o kojoj bi bilo potrebno napraviti film, to se dogodi spontano. Polazim od lika, polazim od priče… Ne bih rekla da postoji otklon, jednostavno me neke druge teme zaokupljaju u ovom trenutku.

Tko su bili tvoji mentori i mentorice na ADU i u proteklim godinama tijekom rada na kratkim filmovima?

Sve profesore koji predaju režiju i scenarij na ADU sam imala na nekoj godini. Najviše su mi predavali Mate Matišić, Zrinko Ogresta i Ognjen Sviličić.

Nedavno si dobila potporu HAVC-a za svoj prvi dugometražni igrani film Aleksi. U različitim fazama na njemu radiš već nekoliko godina, a scenarij si u sklopu radionice natječaja Branko Bauer razvijala i pod mentorstvom poznatog pisca i scenarista Gorana Tribusona. Čega se sjećaš iz rada s njim, koji su najkorisniji savjeti koje ti je dao?

Aleksi je “coming of age” priča o  Aleksi, curi u ranim dvadesetima koja je, nakon diplome, u nedostatku posla, primorana vratiti se u rodno mjesto na grbaču roditeljima koji je pokušavaju animirati da se uključi u obiteljski posao (vinariju). To nije ono što ona želi, ali zapravo, još uvijek ne zna što želi, a mi je pratimo na putu tijekom kojega to pokušava otkriti.

Ideja o filmu je nastala prije tri godine, ali se priča mijenjala s vremenom. U početnoj fazi, Aleksi je bio ansambl film, koji se nije vrtio samo oko jednog karaktera, već na dinamici cijele obitelji. Pod mentorstvom Gorana Tribusona sam radila na scenariju prije dvije godine, mislim. Dosta mi je pomogao oko filtriranja viška narativnih linija i fokusiranja na konačni cilj i ishod radnje.

Aleksi je tvoj prvi dugometražni film. U posljednjih nekoliko godina mediji i struka su pratili tvoje radove, očekivanja od tebe su velika. Kako se nosiš s njima? U kojoj se fazi nalazite i za kada se planira snimanje?

Film je u fazi predprodukcije, datume snimanja još ne znamo. Pripreme su krenule. Scenarij se polira, uskoro ćemo raditi casting te krećemo u scouting lokacija. Imam sjajnu kreativnu ekipu s kojom već nekoliko godina radim filmove, svi dijelimo uzbuđenje, svi s entuzijazmom krećemo u pripreme. Ovo nam je svima zasad najveći projekt. Jako smo sretni i napeti. Prvi dugometražni film. Još ne mogu vjerovati.

Scena iz filma ”Mali debeli rakun”

Sve tvoje glavne protagonistice su djevojčice ili mlade djevojke? Što je ono što ih povezuje? Karakteri, društveni, obiteljski kontekst, specifična imaginacija koja ih razlikuje od okoline?

Da. Volim (pisati i gledati) hrabre i nepredvidljive likove, pogotovo ženske likove, žene su mi generalno zanimljivije, cure koje nisu u koordinaciji s okolinom, koje furaju svoje. Danas u svijetu ljudi stalno razmišljaju što će drugi ljudi reći i hoće li ih prihvatiti. Zato ja poštujem likove koje nije briga za to, koji nisu povodljivi, koji su dovoljno snažni da mogu biti svoji. To me inspirira, takvima se divim.

Pogotovo žene, žene su mi psihološki zanimljivije, mogu biti kompleksne na sto načina. Najbitniji mi je taj lik. Ma bit će mi bolji film sa zanimljivim karakterom koji ide brati gljive, nego s nekom dosadom koja ubija špijune i bije se po krovovima palača u Veneciji.

Coming of age komedije su gledan, od publike prihvaćen i zanimljiv žanr, čini se kao dobar odabir za prvi dugometražni film. Što ti misliš o tome?

Nadam se da si u pravu. Volim coming of age filmove, zanimljivi su mi karakteri u nastajanju. To je životni period kroz koji sam nedavno prošla i to mi je aktualno.

U liku protagonistkinje filma Aleksi prepoznat će se mnoge mlade djevojke, žene, ali i muškarci na pragu zrelosti. Odakle je došao drive za snimanje ove priče?

Dosta situacija u scenariju je inspirirano situacijama iz mog života, ili života mojih bliskih ljudi. Film prati prijelaz mlade osobe u svijet «odraslih», a taj korak nije lako napraviti pogotovo u ovo vrijeme recesije u Hrvatskoj, kada većina mladih nakon obrazovanja shvaća da nije tako lako raditi ono što žele, i ono za što su se školovali, te moraju ili prihvatiti situaciju ili se boriti protiv toga. Veliki dio Hrvatske se školuje u Zagrebu, i onda završe faks, i ne mogu naći posao, i moraju se vratiti roditeljima u mali gradić u kuću dok se ne snađu.

To je jedan zbunjujući i frustrirajući period, kad ne znaš što bi, i ne znaš koliko čekati da se nešto dogodi i koliko se boriti za ono što hoćeš – htjela bih reflektirati te osjećaje za one koji se suočavaju s istim problemima, jer je nekako lakše kad vidiš da i susjedu gori štala.

Scena iz filma ”Moja! Moja! Moja sobica!”

U tvoja dva kratka filma Mali debeli rakun i Moja! Moja! Moja sobica! zamijetila sam dominantno slične odnose između zaigrane i poduzetne djevojčice i pokroviteljskog, brižnog oca. U oba filma prisutni su slični odnosi unutar patrijahalne obiteljske zajednice – poslom i kućanskim obavezama preopterećena majka koja se starijoj kćeri obraća sa „Sine..!“, brat – „nasilnik u nastajanju“. Glavna protagonistica uporno se bori za pravo na svoju sobicu (možemo uspostaviti korelaciju s manifestnim feminističkim zahtjevom Virginie Woolf iz njenog eseja Vlastita soba). Koji osobni i umjetnički motivi su te doveli do toga da dramaturgiju pleteš oko ovih motiva?

Svi likovi su inspirirani genijalcima iz moje obitelji. Konkretno Sobica je nastala prema motivima lažne reportaže o mojima koju sam napravila na prvoj godini Akademije. Bio je kraj semestra, a ja nisam imala vježbu za ispit, tj. imala sam vježbu ali nije bila dobra jer je bilo teško naći dvoje ljudi koji će dokumentarno i eksplicitno biti u konfliktu ispred kamera.

I što da radim, profesor Gamulin gunđa, tjedan do ispita, koga da uzmem da bude u konfliktu, koga, koga… I sjetila sam se brata i sestre koji su ionako u konfliktu i koji će pristati zato što će ih tata potkupiti da ne mora slušat mamu i njezino kukanje danima ako ja ne položim sve ispite. I tako sam snimila reportažu u jedan dan, doslovno sam im napisala što da govore i tjerala ih da ponavljaju dok nije bilo relativno prihvatljivo.

Moj brat je imao blesimetar jer nije bio voljan naučiti tekst. I tako su se oni popljuvali, doslovno i verbalno, i ta reportažica je postala hit u obiteljskim krugovima, moj tata bi puštao tu reportažu svakome tko bi prešao prag stana. I meni je to bila draga vježba, a kako sam bila na prvoj godini to nije bilo ni pošteno snimljeno, tehnički neispravno, rupe u tonu, fali 12 frejmova na jednom dijelu, ono sramoti me kad to pokazuje ljudima, pa sam prošle godine došla na ideju da priču snimim u igranoj formi.

Za kraj, zanima nas i novi projekt, televizijski serijal Couchsurferica. Fenomen couchsurfinga je zanimljiv, reci mi nešto o projektu. Koji su te motivi potakli da se toga uhvatiš?

Couchsurferica je dokumentarno/reality/putopisni serijal koji prati našu frajericu Đinu na avanturama posredstvom couchsurfinga. Couchsurfing podrazumijeva «surfanje» na kaučima «domaćina», odn. preko web platforme pronađeš osobu u mjestu gdje putuješ koja je voljna ustupiti ti kauč na nekoliko dana. Da. Nije za svakoga.

Svašta se tu dogodi, zanimljiva je interakcija ljudi iz različitih kultura. Negdje se genijalno slože, negdje su suštinski različiti, a u jednoj epizodi je Đina čak otišla jer nije mogla više.

Idejno, htjela sam promatrati susret kultura. Ima toliko zanimljivih, predivnih, različitih ljudi na ovome planetu, a Hrvatska je poprilično jednolična, tu su bijeli Hrvati, uglavnom katolici, koji nisu imali previše susreta s razlikama. Loše smo prometno umreženi, skupo je putovati, ima jako malo direktnih letova, tako da, sigurni smo od ebole ali ne poznamo taj šaroliki svijet.  Budući da ja ne mogu mirno stajati na jednom mjestu, dakle bar trećinu godine provedem negdje vani, došla sam na ideju da sa svojom najboljom prijateljicom napravim ovaj serijal. Krenuli smo od susjedstva, pa se prva sezona serijala odvija na Balkanu.

Đina couchsurfa kod pokrivene muslimanke u Bosni, gay nudista u Makedoniji, internacionalnog para na Kosovu i tako dalje. Dok provodi vrijeme s njima, Đina upoznaje kako se ta jedna izražena dimenzija (religija u slučaju navedene bosanske protagonistkinje ili seksualnost u slučaju Makedonca) prožima kroz sve aspekte njihovog života, tj. ograničava ih ili oslobađa u određenom pogledu.

Emitiranje bi trebalo krenuti od sredine prosinca na HRT2, a dotada nas možete pratiti na društvenim mrežama ili Couchsurfer Girl facebook pageu.

Barbara na snimanju film ”Mali debeli rakun”

Vidljivo je da te zanima i televizijska produkcija, na HTV-u si već radila dječji serijal Laboratorij na kraju svemira).  Kakva vrsta izazova je za tebe televizija?  U televizijskim formatima teže je biti kreativno neovisan i slobodan, kako nadići ta ograničenja?

U televizijim formatima postoje urednici koji davaju svoj input u projekt, pa možeš gledati to kao jedno ograničenje neovisnosti al ne u lošem smislu. Ja osobno preferiram imati dijalog oko projekta, jer tuđe kreativne ideje podižu kvalitetu projekta, u konačnici nije bitno tko je došao na ideju ako je ideja dobra. Tri glave su pametnije od jedne.

Couchsurferica je projekt koji mi je od treće godine faksa bio na pameti, sve dok moja prijateljica Đina Jakir nije prestala pružati otpor i konačno pristala upustiti se u avanturu ispred kamere. Đina je lik, ma da je nema trebalo bi je izmisliti, ne da se, kako joj nešto šune tako kreće u realizaciju (to je fascinantno, ostaviš je na 15 minuta i kad se vratiš već se nešto dogodilo), neposredna je, svašta joj izleti iz tih usta, ali je suštinski malo zlato, dobra k’o kruh, liberalna, tolerantna, u svakoj osobi vidi ono najbolje.

Film i TV su srodni mediji, pogotovo u novije vrijeme kada se TV produkcija uzdiže blizu razine filmske. Meni je najdraža stvar koju sam gledala ove godine serija Orange Is The New Black. Pogledala sam tu seriju već tri puta, nisam niti jedan ovogodišnji film pogledala tri puta. A prvu sezonu je snimao hrvatski snimatelj Vanja Černjul. Eto, to je baš tip audiovizualnog djela kakav bih jednog dana voljela raditi.


Povezano