Objavljeno

Anna Ehrlemark: Ne postoje ženski stripovi

Foto; Nikola Sarnavka

Anna Ehrlemark je švedska strip autorica, ilustratorica, spisateljica, aktivistica, voditeljica radionica i radoznala multipraktična luteranska imigrantica koja je šest godina živjela u Ljubljani, gdje je bila aktivna u kulturnom centru Metelkova. Članica je Komikaza, jedna od organizatorica festivala Novo Doba u Beogradu i strip-mreže Fijuk. Annini stripovi i ilustracije objavljeni su u brojnim časopisima, uključujući Stripburger, Zarez, Galago, AltCom i Kovru, a njene murale možete pronaći na lošinjskom Škveru.

S Annom smo porazgovarali o feminizmu i strip sceni, nomadskom životu umjetnika, stvarima i ljudima koji je inspiriraju te o tome zašto se ne bi željela vratiti u prošlost kao žena.

U posljednjih desetak godina bavila si se aktivizmom, stripom, dizajnom, sudjelovala si u organizaciji različitih događanja i radu različitih udruga… Čemu si trenutno posvećena?

Još uvijek svemu od navedenog. No sada živim sa svojom intelektualnom partnericom u zločinu Emelie u Göteborgu.Ona plete, ja crtam, a pišemo zajedno. Trenutno nas zanima gonzo novinarstvo, tekstil i nasilje. Odlučila sam prestati se baviti usranim poslom univerzalne kulturalne radnice. U Švedskoj je to beznadna slijepa ulica koja isisava vaše vještine i životnu radost, a pritom se očekuje da budete sretni što to radite. Hvala, ali ne.

Zato sam se vratila na fakultet studirati sintaksu – koje veselje! A jednog dana ću postati hakerica. Već godinama sam groupie, no željela bih ući u stroj i vidjeti kako diše. Studij jezika nije koristan samo za interrail turizam – on je tehnologija koja upravlja našom budućnošću. Sjećaš li se kada je internetski pretraživač postao najveća sila na svijetu? U međuvremenu zarađujem za život kao pomoćnica za osobnu njegu. Kao što svi znamo, ilustracija ne predstavlja stalan izvor prihoda.

Studirala si slavistiku, dugi niz godina živjela u Ljubljani, napisala si esej o seksu u hrvatskim i srpskim underground stripovima… Otkud taj interes za slavističku kulturu?

Nisam posebno zainteresirana za slavističku kulturu. Moja mana je to što me zanima gotovo sve. Kada sam u svojim ranim dvadesetima došla u Ljubljanu, nisam znala apsolutno ništa o Sloveniji. To je zapravo ono što me navelo da dođem tamo. Nakon toga je uslijedio niz slučajnosti, radoznalosti i ljubavi zbog koje sam ostala tako dugo, učila jezik, gurala nos u svaku priču, umakala prst u sve juhe i putovala istim putevima kao brojni briljantni ljudi koji će zauvijek ostati moji prijatelji i saveznici.

Kada si se prvi put počela baviti stripom i crtanjem? Imaš li neke uzore? Gdje pronalaziš inspiraciju?

Počela sam crtati s Komikazama i Ivanom Armanini ubrzo nakon dolaska u Sloveniju prije 10 godina. Komikaze su majka cijele jedne generacije velikih strip umjetnika iz različitih područja. Mislim da je Ivana, pod utjecajem Studiostripa iz Beograda, prva shvatila da se strip može koristiti kao zajednički nazivnik za mnogo različitih underground scena koje se protežu diljem ex-Yu teritorija (i šire). Sva Komikaze-djeca odrasla su i pokrenula vlastite festivale, male izdavačke kuće, galerije, časopise… Nazvali smo to Fijuk-mrežom, prema izjavi bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića da je u mladosti želio postati strip umjetnik, no onda je shvatio da je to „fijuk“ ideja.

Inspiraciju dobivam iz čitanja. Najnovije opsesije su mi Doživljaji dobrog vojaka Švejka, Biro piratstva, reality televizija, bioinženjering, skandinavski impresionizam, pletenje metafora, ekonomska povijest, recepti i jezične tehnologije. Prošlu godinu provela sam crtajući stripove bez teksta, pa sada maštam o Velikom narativu. Što se tiče uzora, liste nikad nisu potpuno, no volim potaknuti ljude na istraživanje, stoga ću navesti najvažnije:

Ex-yu: Radovan Popović, Aleksander Opaćić, Danijel Savović, Ivana Armanini, Dunja Janković, Wostok, Bernharda Xilco, Johanna Marcadé, Lisa Mangum, Nataša Serec, Silvo Metelko, Dani Kavaš, Tea Hvala, Igor Bezinović, Mileta Mijatović, Igor Hofbauer, Mubareć, Nina Bunjevac, Ema Ema Ema, Lina Rica.

Skandinavija: Emelie Röndahl, Henrik Bromander, Liv Strömquist, Eva Rocco Kenell, Kolbeinn Karlsson, Bendik Kaltenborn, Emma Rendel, Emelie Östergren, Johanna Hellgren, Amanda Vähämäki, Max Andersson, Joakim Pirinen, Gunnar Lundkvist, Lisa Jonasson, Marcus Nyblom, John Andersson, Mattias Elftorp, Pontus Lundkvist, Clara Bessijelle, Samira Ariadad, Rasmus Fleischer.

Također: ÖFA-kollektivet, Novo Doba festival, Škver, Studiostrip, Komikaze, Turbo Comix, Tidningen Brand, Rdeče Zore, Tribuna, Kud Ljud, Menza pri koritu, Kud Mreža, Pulska Grupa…

Tvoj rad predstavljen je u američkom izdanju knjige Ženski strip na Balkanu. Smatraš li da između ženskih i muških strip-autora postoje razlike u temama ili stilu? Postoji li uopće „ženski strip“?

To je pitanje s puno odgovora. Za početak: ne i da. Ne postoje ženski stripovi. Postoje strip umjetnici, i oni rade stripove. Ako govorimo o ženskim autoricama, zapravo govorimo o muškoj dominaciji u svijetu stripa. U tom slučaju možemo govoriti i o „muškom stripu,“ no to je odgovornost osobe koja želi promatrati scenu kroz rodni filter. Za mene je takva podjela smislena samo ako imate neku poantu.

Separatističko ili rodno gledanje može biti izuzetno radikalno, zanimljivo i provokativno, ali za to vam je potrebna politička svijest i kritički stav. Protivnica sam apolitičnog etiketiranja bilo čega kao ovakvog ili onakvog, osobito muškog ili ženskog. Moji muški prijatelji su strip umjetnici, plesači, stolari, grafički dizajneri i još štošta… Moje ženske prijateljice su ono čime se bave, plus žene. Nose se s time. „Ženskasto“ nije pozitivan pridjev za crtež. Radovan Popović iz Studiostripa i ja vodimo neprekidnu raspravu o ženskim stripovima. On ih mrzi; odnosno, voli ih. Na kraju, svi stripovi će biti ženski.

Knjiga Balkan ComicsWomen on the Fringe, koju uređuju Nina Bunjevac i Irena Jukić Pranjić, još nije objavljena, ali trebala bi biti u rujnu 2013, ako će sve ići po planu.

Surađivala si sa slovenskim feminističkim i queer festivalom Rdeče Zore; u stripovima se dosta baviš nečime što bismo mogli definirati kao feminističke teme. Koliko ti je u radu i životu važan feminizam?

Ne postoji razdoblje u prošlosti u koje bih se voljela vratiti kao žena, čak ni uz sposobnost tranformiranja poput one Orlanda Virginie Woolf (ili možda da, u tom slučaju). Fenomenalni srpski strip autor Aleksandar Opačić prošle godine napravio je poster s motivom malenog muškarca koji skače iz jedne vagine u drugu, s natpisom „Ženi se (od majke se razvodi).“ Duhovito za jednog maminog sina! Nažalost, šala je na moj račun. Ja sam majka ili djevojka. Žena ili ljubavnica. Očajna bogata stara kučka ili promiskuitetna školarka. Obožavam tipove poput Lennyja Brucea, Huntera S. Thompsona i Bukowskog, no koliko god se identificirala s njima, ja ne mogu biti oni. Moj spol onemogućuje mi da zaboravim majke, žene i djevojke koje su se brinule i hranile ego tih genijalaca.

Nije me briga za Angelu Merkel ili Margaret Thatcher. Žena na visokom položaju u političkoj instituciji nije feministički problem. Muška solidarnost jest. Nemojte silovati i ići prostitutkama – je li to toliko teško? Ne dopustite da se vaše djevojke žrtvuju za vas. Nemojte osjećati olakšanje ako vas to oslobodi od odgovornosti. Postati ćete pasivni, a ona će vas kad-tad ostaviti i biti će joj bolje bez vas, a vi ćete postati usamljeni emocionalno hendikepirani muškarci-katastrofe (i nadam se, poput Stevea Coogana, šaliti se na vlastiti račun).

Pogledajte impresioniste. Tko je izliječio njihovu melankoliju? Tko je kuhao za pjesnike beat generacije? Zašto je Martha Gellhorn ostavila Ernesta Hemingwaya? No ja volim muškarce. Oni zaslužuju da ih tretiramo kao osobe, a ne kao predstavnike vlastitog spola.

Kao što bi rekla Emma Goldman, I prefer to stick to my guns.

Što te potaknulo da napraviš fanzin Very Scientific Article About the Dicks in South-East-European Underground Comics?

Potaknuo me Wostok. Učila sam od najboljih. Ne sjećam se više na koji broj njegovog fanzina Krpelj sam se referirala (onaj u kojem se pojavilo 76 kuraca), ali kad sam ga pročitala, dobila sam snažnu potrebu da se sukobim s njim u njegovom vlastitom području. Bilo je zabavno. Inspirirale su me znanstvene knjige sa smiješno dugačkim naslovima.

Zašto su blizanke/sestre čest motiv u tvom radu (Sestri; My Sister)?

Sestre su arhetipska figura. Aseksualno savezništvo. Ispunjeno ljubavlju, ali i problematično. U mom stripu jedna sestra je klon, i na kraju ona ubije original (iako ni one ni mi ne znamo koja je koja). Naši heroji kreću na putovanje, na kojem doživljavaju brojne pustolovine, dobre i loše. Susreću važne ljude koji im pomažu ili odmažu. U konačnici se vraćaju kući, ali promijenjeni. Savršena priča! Popošak i Cveće. Tom Sawyer i Huckleberry Finn. Tiger i Bear.

Kakav je položaj autorskog stripa u Švedskoj? Jesu li su likovna akademija i strip potpune suprotnosti poput dr. Jekylla i Mr. Hydea, kao što kaže Ivana Armanini?

Ne, ne bih rekla. Strip scena u Švedskoj je velika i raznolika. Više nije koncentrirana samo oko Galaga, već su se pojavili neki novi izdavači i časopisi, a prvenstveno strip autori, hrpe njih! Dolazi do točke u kojoj će strip postati toliko etablirani žarn da se više nećete morate identificirati sa svima. Samo zato što smo strip autori ne znači da nužno imamo nešto zajedničko. Ne bih rekla da je u suprotnosti s akademskom umjetnošću – premošćuju ih grafika i narativ.

Živiš na relaciji Ljubljana – Beograd – Göteborg – Skredsvik. Da li je taj nomadski način života danas nužnost za umjetnike ili je to nešto što tebi odgovara?

Ovog proljeća odlučila sam da je Göteborg moj dom. Bilo je olakšanje donijeti tu dugoročnu odluku. Sada se osjećam kao da imam jedan život, a ne razlomljeno postojanje. Super je imati dom kojem se mogu vratiti nakon putovanja.

Čekati ćemo da ponestane fosilnih goriva i tada vidjeti što je nužnost za umjetnike.

Annine radove možete pogledati ovdje.

Povezano