U četvrtak 24. rujna u 20 sati u Dječjem kazalištu Dubrava održat će se premijera predstave Krv i šljokice. Riječ je o duodrami na razmeđu žanrova, od horor-komedije do coming-of-agea, dok su njezine glavne tematske preokupacije djevojačko odrastanje i žensko prijateljstvo. Predstava prati razvoj odnosa dviju dugogodišnjih prijateljica Lane i Marine te njihovu opsesiju trećom djevojkom Laurom, koja u njima podjednako izaziva osjećaje divljenja, iritacije, zaljubljenosti i ljubomore. Njezin nestanak i prerana smrt inspiriraju Lanu i Marinu da proslave rođendan u čast svoje nekadašnje prijateljice, usput se prisjećajući zajedničkih trenutaka, od djetinjstva do odrasle dobi, i oživljavajući stare rituale djevojaštva. Problem nastaje kad djevojke iz zabave i znatiželje odluče prizvati Laurin duh, u želji za odgovorima koje im, čini se, samo ona može dati. U Laninu i Marininu svijetu granice između stvarnosti i mašte, sna i jave ubrzo postaju porozne, otkrivajući sjenovitu stranu „ružičastog i šljokičastog” djevojačkog odrastanja.
O djevojaštvu, hororu i ženskom prijateljstvu u predstavi piše njezina dramaturginja i autorica teksta Dora Golub:
Tekstualni predložak predstave Krv i šljokice svojevrstan je dramski odgovor na vezu između djevojaštva i horora, odavno uspostavljenu kroz filmski i televizijski medij i dobro poznatu suvremenoj popularnoj kulturi. Tjelesne promjene tijekom puberteta, fluktuacije ženskog tijela, menstruacija, buđenje seksualnosti i ženska (seksualna, ali i doslovna) glad, patrijarhalno nasilje, kompleksnost ženskih prijateljstava, proces starenja; sve su to teme koje redovito pronalazimo u raznim podvrstama ovog žanra, od body horrora preko kultnih trash ostvarenja pa sve do klasičnijih gotičkih narativa. Kazališna transpozicija sličnih ideja u Krvi i šljokicama utemeljena je na žanru horor-komedije, često i parodijski intoniranom, s elementima nadrealizma.
Lana i Marina, protagonistice predstave koje nimalo slučajno dijele imena s Lanom Del Rey i Marinom Diamandis, dugogodišnje su prijateljice, odlučne u namjeri da dostojno oplaču nestanak i smrt treće karike u njihovom odnosu, neuhvatljive i karizmatične Laure (čije je ime, pogodili ste, očita ironijska referenca na Twin Peaks). U jednoj noći, na nekadašnjem najdražem mjestu okupljanja, okružene fetišima i memorabilijama djevojaštva, djevojke će prevrtjeti čitavu prošlost svojeg prijateljstva, od ranog puberteta do odraslih dana. Odraslost Lane i Marine pritom je prilično nestabilna kategorija; one su infantilne, zaigrane, regresivne, narcisoidne, hirovite i neprimjerene, te opsjednute sjećanjem na Lauru, što će ih i motivirati da (nespretno) pokušaju zazvati njezin duh.
Laura je pak simbol natrpan značenjima; ona je genijalno zločesta prijateljica, arhetip također često viđen u bespućima pop-kulture, jungovska sjena u koju protagonistice upisuju sve ono što se same ne usuđuju biti ili učiniti; ujedno je i zaštitnička figura, povremeno čak i zamjena za majčinsku ljubav. Štoviše, ona je utjelovljenje samog djevojaštva i njegove slobode. Njezin konačni nestanak odvija se u isto vrijeme kad Lana i Marina prihvaćaju performative tobožnje odraslosti. Njihove zaljubljeno-ljubomorne invokacije „želim biti ona / želim posuđivati njezinu odjeću / ona je kraljica mog svijeta / ona je moja najbolja prijateljica” namjerno podsjećaju na stihove Kathleen Hanne u kojima se slavio lik pankerice i pranksterice, cure koja prelazi granice i ne poštuje (patrijarhalna) pravila. Laura obuhvaća sve nabrojeno i još mnogo toga, no možda najviše od svega Laurino je nestabilno postojanje mjesto u kojem se materijalizira ženski pogled, divljenje jedne cure drugoj.
Nemoguće je u jednoj predstavi, ili jednoj priči, ili dramskom tekstu, sažeti svu kompleksnost iskustva djevojačkog odrastanja. Premda problemi Marine i Lane, prelomljeni kroz lik „tijelom odsutne, a duhom agresivne” treće prijateljice, predstavljaju tek jednu varijantu te vrste iskustva, u društvenom i kulturnom kontekstu u kojem je tematika djevojaštva često marginalizirana i trivijalizirana, ili pak tabuizirana i odcijepljena od javnog diskursa kao tamni kontinent, svako utjelovljenje nesputanog djevojačkog duha postaje mali reprezentacijski eksces – i poziv na oslobođenje.
Autorski tim:
Igraju: Dorotea Ilečić Sever i Anja Jogunica
Tekst: Dora Golub
Režija: Kristina Grubiša
Glazba: Nikola Krgović
Scenografija: Nikolina Kuzmić
