Dana 6. srpnja u 19h u Tehničkom muzeju Nikola Tesla performansom se otvara izložba Alme Gačanin “Radi naporno, igraj grubo.” Izložbu možete pogledati do 23.7. u Novoj BAZI (Nova cesta 66).
“Radovi Alme Gačanin mogu se čitati kao svojevrstan dnevnik, i to prije svega dnevnik rada. Kako sama u svojoj biografiji redovito ističe, Alma “živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji u datom trenutku obavlja”. Je li to zaobilazni način da se kaže da se od umjetnosti ne živi, da se za život obično radi neki drugi posao? Eufemizam? Nastali u relativno dugom luku, od 2018. godine do jučer, radovi tako reflektiraju razne njezine proizvodne pozicije: “od stanovanja u roditeljskom domu, gdje mi je bio omogućen vrhunski self care, život bubrega u loju, preko osamostaljivanja, morala sam sve to da pokvarim i otisnem se u svijet avantura tj. prekarijata (Ovo bi moja mama rekla!)”, i prihvaćanja raznih privremenih poslova, poput onoga stjuardese, sve do rezidencijalnog boravka u jednom od centara svijeta umjetnosti, New Yorku. Iako dnevnički, radovi ipak nisu intimističkog karaktera, oni su više na tragu onoga što Annie Ernaux naziva auto-socio-fikcijom: priča o sebi kroz nužnu društvenu optiku. Stoga oni zrcale kontekste u kojima nastaju, više nego samu autoricu.
Za feminističku je intervenciju u umjetnost upravo monstruoznost bila jedan od ključnih operativnih koncepata kojim se kritiziralo tvz. muški pogled i nastojala redefinirati orodnjena estetika. No na jedan drugi aspekt monstruoznosti ovdje želim skrenuti posebnu pažnju: na (monstruozna) tijela po pritiskom produktivnosti. Na monstruoznu prirodu kapitalizma, čije su osnovne karakteristike, kako nam je ukazao Marx, nevidljive. Likovi na radovima imaju kandže da se bolje penju na društvenoj ljestvici i jače drže kad jednom ascendiraju, hodaju i četveronoške ako treba, ako je strop prenizak, imaju snažne mišiće, ponekad i više ruku i nogu, dva para dojki ne bi li stigli poobavljati sve te dnevne zadaće.” (isječci iz teksta kustosice Vesne Vuković)
