Krug je savršen oblik, smatrali su još stari Grci. Da je također i prirodan oblik, pokazuje kretanje vode na planetu. Globalno gospodarstvo ograničene resurse koristi linearno, tako da se proizvodi kreću od svoje kolijevke do groba. Zero waste, odnosno nula otpada, koncept je koji propituje može li ekonomija ići u krug. Pri tome svaki proizvod, umjesto do svog groba, ide do neke druge kolijevke.
U današnjem svijetu se materijal izvadi, iskoristi u proizvodu, a zatim odbaci. Potom se izvadi novi materijal, iskoristi pa odbaci. Daleko od očiju i daleko od srca gomilaju se hrpe otpada, raznih materijala i njihovih mješavina od kojih se neke raspadaju stoljećima. Kompostiranjem biorazgradive stvari brzo postaju osnovnim elementima. Umjesto toga, velika većina naše hrane završi na odlagalištima, u anaerobnim komprimiranim hrpama.
Tamo se pak kemija stvari malo zakomplicira i između ostalog nastaje metan, koji je za našu atmosferu trideset puta veći problem od iste količine CO2. To je samo jedan od ekoloških izazova povezanih s neadekvatnim zbrinjavanjem otpada.
Odvojeno prikupljanje otpada, recikliranje i kompostiranje kod nas trenutno provode samo ekološki entuzijasti i to u skladu s ograničenim mogućnostima koje postoje. No, s ulaskom u EU prihvatili smo i pravila koja se tiču gospodarenja otpadom te možemo očekivati napredak u tom smjeru.
Iako je recikliranje, odnosno ponovna upotreba nekog materijala, osnovna ideja zero waste-a, neki njegovi pobornici idu i korak dalje govoreći da proizvodi moraju imati višekratnu funkciju. Jednostavan je primjer staklene boce, od koje se recikliranjem dobija ponovo staklo koje će biti materijal za neku novu bocu. Povratna pak staklena boca odmah ima istu namjenu, bez da se ulazilo u cijeli proces odvajanja i obrade.
Zero waste, kao i ostali koncepti koji zahtijevaju temeljiti redizajn života kakvog znamo, često ostaje na razini teorije. Svaka promjena nailazi na početni otpor, a čim je veći sustav, tim je manje fleksibilan. Ipak, zero waste pioniri već sad dokazuju da je prilagodba moguća.
Dobar primjer je ovaj zero waste restoran brze hrane u Chicagu. Sve hrana dobavlja se od lokalnih proizvođača, bez nepotrebnih ambalaža. Meni je konstruiran tako da se obroci međusobno nadopunjuju, povrće koje jedan dan ostane, ide drugi dan u burgere. Porcije nisu prevelike, a svi ostaci idu lokalnim farmerima za hranu kokošima.
Nakon dvije godine rada, ovaj je restoran skupio otpada koliko ekvivalenti nakupe u samo jedan sat, a i ta vreća smeća će biti iskorištena u umjetničkoj instalaciji.
Takav pristup moguć je i u supermarketima. Kupac tamo dolazi ne samo sa svojom vrećicom, nego i posudicama koje napuni onoliko koliko želi, bez obzira radilo se o voću ili šamponu, brašnu ili jogurtu.
Smanjivanje nepotrebne ambalaže jednostavan je prvi korak. No može li se i unutrašnjost pakiranja proizvesti drukčije? Pogledajmo industriju mobitela koja raste nevjerojatnom brzinom jer je novi model uvijek percipiran kao bolji. Pritom se ne ulaže dovoljno u rastavljanje dijelova onih starih, odbačenih modela. Jednostavno nisu građeni na način da bi to bilo isplativije od nabave novih materijala.
“Potrošnja jest najveći problem, ali dizajn je jedno od najboljih rješenja”, kaže Leyla Acaroglu u jednom od najgledanijih TED govora ikad.
Ona pojašnjava da je nužno sagledati cijeli životni ciklus proizvoda. Koliko takva šira slika može promijeniti pristup, vidljivo je kod čestog američkog paper or plastic izbora na blagajni trgovine. Acaroglu govori da je ekološki čak opravdanije koristiti plastične vrećice. Naime, u njih ide malo plastike, dok u papirne ide puno papira. Također, papir jest biorazgradiv, ali ne završava u prirodi, nego na odlagalištima. Naravno, najbolje je u kupovinu doći s vlastitom platnenom vrećicom.
Zero waste možemo promatrati i u kontekstu smanjivanja globalnih potreba za energijom. Manje izvlačenja materijala, manje transporta i manje zbrinjavanja otpada. Bitno je primijetiti da to ne znači i manje radnih mjesta, nego njihovo prebacivanje u zelenije branše.
Globalno gledano, time bismo mogli smanjiti potrebu za sagorjevanjem ugljena, koji ima golem utjecaj na stvaranje stakleničkog pokrivača koji nas sve više grije, ili zatvoriti nuklearne elektrane koje ne prestaju s radom iako im je davno prošao rok sigurnog trajanja.
Dok odgovornost za velike promjene leži na onima koji su na pozicijama moći, svatko od nas svaki dan ima mogućnost utjecaja.
Pri šopingu hrane možemo više razmišljati o tome što će se stvarno pojesti prije nego propadne, a možemo i svjesno odbijati kupovati proizvode koji imaju previše ambalaže. Uostalom, pivo iz staklene boce je i boljeg okusa. Također, možemo više rotirati predmete međusobno, odnosno davati ono što nam ne treba i primati ono što ne treba drugima. Uvijek postoji netko tko želi baš tu stvar.
