Na ovogodišnjem Befem festivalu gledale smo film Mi koje krvarimo redateljice Zayere Khan. Različite žene za kameru su govorile o svojim iskustvima prve mjesečnice, menstrualnim proizvodima, PMS-u, seksu, partnerstvu, tabuima i menopauzi.
Meni je najzanimljiviji dio filma bio pokušaj transgresije prikazom krupnih planova korištenih uložaka i tampona jer je omogućio gledateljicama/ima da promatraju svoju reakciju, ali i reakciju drugih u publici i iščuđuju se suludim provalama srama vezanih za nešto što većina njih ne samo da promatra, već i proizvodi svaki mjesec.
Nakon filma uslijedila je diskusija u kojoj je redateljica pokrenula raspravu o PMS-u kao fenomenu čije bi postojanje trebalo priznati i lobirati da se zdravstveni sustav domisli načinima koji bi ženama pomogli da se s PMS-om lakše nose. Na pitanje iz publike koje je istaknulo problematičnost patologizacije ženskog tijela koja se na ovaj način vrši, kao i problematičnost oslanjanja na patrijarhalni medicinski sustav, redateljica je odgovorila kako se prirodne metode liječenja lako mogu potražiti na internetu.
Zanimljivo je bilo primijetiti i da se neki drugi, puno ozbiljniji zdravstveni problemi koji okružuju mjesečnicu nisu pretjerano problematizirali, primjerice, prerani, neredoviti i patološki oblici mjesečnice te načini na koje ih zdravstveni sustav rješava (ili pokušava riješiti), kao i problem prepisivanja lijekova bez da se pritom pokuša utvrditi sam uzrok nepravilnosti.
Nakon diskusije s Khan imale/i smo priliku poslušati više o radu novinarke Anne Dahlqvist koja je govorila o svom trenutnom radu na knjizi o mjesečnici i ljudskim pravima u globalnom kontekstu. Dahlqvist je u sklopu rada na knjizi odlučila napraviti komparativno istraživanje i prikupiti podatke u Švedskoj, Indiji, Ugandi, Keniji i Bangladešu. Odlučila sam s njom popričati o istraživanju, a ono što me najviše zanimalo je globalni karakter srama koji okružuje mjesečnicu.
Mjesečnica → Sram(svugdje). Kako, zašto, i koje su posljedice?
Sram oko mjesečnice je valjda jedina stvar (uz činjenicu da ju imamo) koja je prisutna u svih osoba koje menstruiraju bez obzira na dio svijeta u kojem se nalaze, klasu, društveni status ili dob. Pokušavamo pronaći različite strategije kako je nitko ne bi primijetio i izmišljamo različite riječi kako ne bismo morale/i izgovoriti riječ “menstruacija”. Sramimo se vlastitih tijela i normalnih tjelesnih funkcija i na to smo navikavane/i od rane dobi. Taj sram zatim uredno prenosimo na sljedeće generacije.
No, njegove posljedice su drugačije u bogatijim društvima nego u siromašnijim. Prva država u kojoj sam bila u sklopu istraživanja je Uganda. Tamo sam naišla na žene i djevojke koje u vrijeme menstruacije ne idu u školu zbog straha da bi mogle procuriti ili negdje ostaviti mrlju, što bi rezultiralo ogromnim sramom i maltretiranjem od strane vršnjaka. Na moje pitanje ljuti li ih takvo ruganje, jedna od djevojaka mi je rekla da se nema što ljutiti na nasilnike s obzirom da je skrivanje mjesečnice isključivo njena odgovornost i da za sobom povlači krivnju ukoliko se prisutnost mjesečnice otkrije.
Mogućnosti da im se ovo dogodi zapravo je velika jer nemaju odgovarajuće higijenske potrepštine ili pristup funkcionalnom zahodu koji može osigurati privatnost. Tijekom menstruacije koriste komad tkanine, a često posjeduju samo jedan što vodi do potencijalnih infekcija jer se tkanina uglavnom ne stigne svaki dan pravilno oprati i osušiti. Takva praksa je prisutna u ruralnim dijelovima zemlje u kojima živi 50 posto stanovništva.
Menstruacija se također povezuje sa spremnošću za brak i često rezultira odustankom od školovanja. Ako djevojke i odluče ići u školu, tih su nekoliko dana prestravljene i pod stalnim pritiskom koji dodatno pojačava i vjerovanje da ako netko vidi njihovu krv mogu ostati neplodne. Mnoge od njih su mi rekle kako znaju da je to samo mit, ali i dalje jednako drakonski pristupaju cijeloj situaciji. Za svaki slučaj.
Jesi li razmišljala o potencijalnim uzrocima tog srama?
Ponekad mi se čini da smo rođene s tim jebenim sramom. Kad usporedim sva društva gdje je prisutan, jedina zajednička stvar je – patrijarhat. To mi se čini kao dosta logično objašnjenje, pogotovo kad promotrimo povijest gledanja na mjesečnicu i općenito gledanja na žensko tijelo. Rađanje nije sramotno samo zato što je na neki način povezano s muškarcem, no mjesečnica je nešto drugo jer predstavlja nepoznato. Krv! Krv izlazi iz žena! Kako to? Što se događa? Krv se povezuje s velikim životnim događajima kao što su rođenje, smrt i ostale ‘dramatične’ situacije.
Od onih koje/i ju mogu proizvesti se očekuje da objasne kako to rade. To nas dovodi do cijelog fenomena lova na vještice i magijskih konotacija. Ta krv je opasna, loša, može onečistiti zemlju, vodu i muškarce i zato se mora zabraniti. Sliku menstrualne krvi kao nečiste dijele sve kulture, a inherentna je i zabrana. Svaka kultura ima nekakva pravila o tome što se ne bi smjelo raditi tijekom menstruacije, od (ne)pranja kose do bivanja u istom prostoru s drugim ukućanima.
Jesi li razmišljala o nekim metodama za suočavanje s tim problemima? Menstruacija kao motiv je poprilično popularna u umjetnosti već neko vrijeme (menstrual art, instagram, moda), što misliš o takvoj umjetnosti kao sredstvu borbe?
U Švedskoj smo imali dosta toga u proteklih nekoliko godina. Takva umjetnost je često bila i kritizirana (unutar feminizma) te joj se zamjeralo da je beznačajna i da to u Švedskoj nije potrebno jer je Švedska ‘oslobođena’. Ja se ne slažem s tom tvrdnjom jer mislim da je sram i dalje prisutan aposlutno svugdje i da je svaka vrsta aktivizma po tom pitanju vrijedna.
Problem mjesečnice je politički problem, a pristupiti mu kroz umjetnost znači shvatiti ga ozbiljno. No, potrebne su i drugačije vrste djelovanja kao što je lobiranje da mjesečnica i problemi nedostatnosti koji ju ponekad okružuju budu pokriveni u svim bitnim dokumentima koji se bave zdravljem, djecom, obrazovanjem i ljudskim pravima.
Zasad si bila u Ugandi. Što konkretno planiraš raditi u ostalim zemljama koje ćeš posjetiti u sklopu istraživanja?
U Keniji se sad trenutno provode razgovori s političarima kako bi država pripomogla pri nabavci higijenskih potrepština i unaprijedila zdravstveni sustav po pitanju menstruacije, tako da idem vidjeti što se događa s tim i hoće li uspjeti. Dosad su već napravljeni neki koraci, vlada je recimo dijelila uloške u školama. To baš i ne funkcionira kao održiva ideja jer se radi o proizvodu koji se iskoristi jednom, ali mislim da kao simbolična gesta ima barem nekakav značaj, pokazuje da je država svjesna problema i da razmišlja o daljnjim koracima.
Želim promotriti i različite strategije koje koriste nevladine organizacije kako bi obrazovale i dječake i muškarce jer je to dio populacije koji se često zanemaruje u razgovoru o mjesečnici. S druge strane, Bangladeš je jedino mjesto gdje postoje studije o radnicama u tvornicama tekstila i njihovom pristupu higijenskim potrepštinama, zahodima i tekućoj vodi, te tome koliko uopće mogu odlaziti na zahod tijekom radnog vremena. Nadam se da ću kroz ta istraživanja i razgovor s radnicama dobiti sliku situacije na radnom mjestu jer je ona nedovoljno istražena.
Također mislim da bismo trebale razmjenjivati znanje i učiti od drugih. 80 posto Indijki koristi uloške od tkanine koji su, ako se primjenjuju u odgovarajućim uvjetima (ako ih se posjeduje dovoljno i postoje uvjeti da se peru i zbrinjavaju na odgovarajući način), puno bolji i za tijelo i za okoliš. Ja sam nedavno počela koristiti platnene uloške.
Koliko je uopće praktična ta vrsta uloška za svakodnevnu upotrebu?
Malo su nezgodni za dnevnu upotrebu, ali super su za noć. Nadam se da će i menstrualne čašice zaživjeti. Jednostavno je reći- neka u Indiji koriste platno, a mi ćemo nastaviti koristiti praktičnije stvari. To je opet problematičan stav.
