Nasuprot hladnom, znanstvenom i ideološkom jeziku na koji smo naviknuti kada se govori o vremenskim anomalijama, u svom najnovijem eseju Elegy for a Country’s Seasons, Zadie Smith donosi duboko intiman osvrt na tu nikad aktualniju temu.
Nasuprot hladnom, znanstvenom i ideološkom jeziku na koji smo naviknuti kada se govori o vremenskim anomalijama, u svom najnovijem eseju Bez politiziranja, bez bombardiranja statistikama, bez uvjeravanja i moraliziranja, Smith žaluje za hirovima vremena stare Engleske, dok nas istovremeno na bolno iskren način suočava s vlastitom pasivnošću i poziva da se napokon trgnemo iz letargije.
„Pjevajmo elegiju o gubitcima! O ciklusima života, o slanim močvarama, domovima, ljudskim životima – otocima ljudi. Oni odlaze, odlaze, nestaju!“, sa sjetom piše Smith. Baš kao u elegiji, kontrast onoga što je nekad bilo i novog normalnog, omiljenog eufemizmadanašnjice, bez sumnje izaziva melankoliju i nostalgično prisjećanje na ono što je nekoć bilo. Mali gubici su ono što boli najviše, a oni se ne spominju u debatama i znanstvenim člancima.
„Bolje je prepustiti zaboravu ono što je nekoć bilo normalno, način na koji su se godišnja doba izmjenjivala, s umjerenim šarmom kojeg su samo pjesnici cijenili,“ piše ona i dodaje kako „ćemo se možda naviknuti na novu Englesku i uzeti zdravo za gotovo da se u travnju nose kratke hlače i sandale, ili da je Nova godina tradicionalno najavljena poplavama biblijskih razmjera.“
Znanstvene činjenice pretvorene su u pitanje vjerovanja, a razlog tomu nije ljudska glupost, nego „želja za nevinošću“. „Obje strane su pune krivnje, pune samoprezira što se projicira prema van. To je ono što hrani frivolan bijes naših debata, čak i usred krize“, tvrdi Smith.
Suše, poplave, uragani, oluje svedeni su tek na puku igru, dok je apokalipsa samo daleka budućnost, „osim ako ne živimo na Mauricijusu, ili Jamajki, ili u nekoj drugoj opasnoj zoni“, zaključuje ona, svjesna da je i ovaj esej samo bujica riječi, udaljen od svake svrhovite akcije.
„Što ću reći svojoj unuci?“, pita se Smith i ne nalazi zadovoljavajuće opravdanje za našu rezigniranost te posvemašnje ignoriranje svih znakova upozorenja. Strašna istina je „da smo imali duboku, povijesnu sklonost k apokalipsi. Na kraju, jedina stvar sposobna da oglasi alarm u našim glavama je osjećaj intimnog gubitka.“
U zadnjoj rečenici, trgnuvši se, poziva na djelovanje dok još nije kasno. „Osjećam da se napokon moje misli okreću od klišejiziranog što smo to učinili k praktičnom što se može učiniti?“
