Tvoje lice zvuči odvratno

* Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Vibes Are Off u izdanju Organa Vida. Više informacija o sadržaju i dostupnosti publikacije pronađite ovdje.

Sirota bogatašica gospođa Clingsland na prvu je pojavu bore smijalice, vjesnice starosti, zapala u strašnu melankoliju. Uplakana, nalik kakvoj „svetoj mučenici”, svojoj je maserki najozbiljnije saopćila: „Coro, moja ljepota… Jutros mi je naočigled klisnula kroz vrata.“ Tako otprilike započinje The Looking Glass Edith Wharton, jedna od mojih omiljenih priča o ljepoti. Cora, pripovjedačica, maserka, kozmetičarka i lažna vidjelica, zatečena ovom dramatičnom reakcijom svoje poslodavke koja je „debelo premašila pedesetu”, prvo se zamislila, a potom samouvjereno ustvrdila da je početak starenja svima nama „poput prelaska iz svijetle i tople prostorije u neku manje svijetlu i toplu; no za ljepoticu kakva je gđa Clingsland, događaj je to ravan izgonu iz blještave plesne dvorane, prepune cvijeća i raskošnih svijećnjaka, u snijegom zametenu zimsku noć.” 

Shvativši da su komplimenti kratkog daha i da njezinoj poslodavki neće vratiti samopouzdanje, Cora odluči posegnuti za svojim vidovnjačkim sposobnostima. Započne gospođi Clingsland prenositi ljubavne poruke koje joj iz zagrobnog života navodno šalje bivši udvarač, inače stradao na Titaniku prije nego što im se romansa stigla rasplamsati. Razgaljena slatkorječivošću mrtvog ljubavnika i dirnuta silnim hvalospjevima na račun svoje ljepote, gospođa Clingsland iz nesnosne se ucviljenice brzo pretvara u ozarenu ružu, spremnu da sve svoje dragulje zaneseno zakovitla u ocean.

Priča ima još niz melodramatskih peripetija, no njezina je poruka u suštini jednostavna: ljepota je konstrukt koji smo internalizirale kao osjećaj vlastite vrijednosti. Tim je zanimljivije što je prvi put objavljena 1935. godine u Cosmopolitanu, najpoznatijem ženskom časopisu koji je učvršćivanju tog konstrukta historijski značajno pridonio. Ipak, moj interes nije pobudila žudnja za vanjskom validacijom od koje pati gospođa Clingsland, to je očekivano i razumljivo, već činjenica da je ona najnormalnije prihvaća od jednog – mrtvaca.

Smrt i ljepota doista jesu povezane na najočitiji način: smrt je zastrašujuće naličje ljepote. Sve što ljepotu predstavlja – mladost, zdravlje, vitalnost – jest ono što smrt neumoljivo poništava. No Whartonina priča za mene je bila putokaz prema nekim njihovim bizarnijim susretima.

Kada bih svoje starenje morala rasvijetliti jezikom (suvremenih) elektroinstalacija, za razliku od gospođe Clingsland, prije bih ga svrstala u dimmere nego u klasične strujne prekidače. Rasvjeta je kod mene ambijentalna, a melankolija, volim vjerovati, čisto generacijska. No to ne znači da me mraka nije strah. „Što ti je? Izgledaš tužno”, primijetila je nedavno moja frizerka Coco dok mi je izvlačila pramenove. Promotrila sam se u zrcalu. Uredska sirena, gotičarka. Tužna cura, ali odrasla verzija. „Ništa, oduvijek tako izgledam”, odvratila sam drsko, osvijestivši da mi ova estetska autodijagnoza zapravo laska. „Pa, tim gore!” uskliknula je Coco, a ja sam zakolutala očima. „Tenks.”

„Gle, to se lako sredi”, nastavila je i detektirala kritične točke: dvije kratke okomite bore među obrvama (rezultat trajno kritičkog stava prema svijetu) i dvije nazolabijalne brazde (loša genetika). „Mogla bi si malo popuniti i usta, ali od toga ćeš izgledati još tužnije.” Srce mi je zatitralo, priznajem, ipak je LDR moja najdraža pjevačica. 

Coco je sama odavno napravila sve što mi je predložila, a i mnogo više. Coco je zanosna platinasta pametnica. Pam A., ali balkanska verzija. U njezinu sam salonu prvi put vidjela injekcije filera, opipala silikonske implantate (u njezinim sisama, naravno) i naučila da šljiva na oku može biti rezultat nedavne blefaroplastike, a ne nužno obiteljskog nasilja od kojega sam svojim savjetima jednom prilikom nespretno pokušavala emancipirati Cocoinu klijenticu. Ona me je u jednom trenutku prekinula, ganuta, rekavši da je njezin suprug uistinu krasan i miroljubiv čovjek koji je usto njezine nove kapke i platio. Ups! U svakom slučaju, Coco je bila informirana entuzijastica i entuzijastična praktičarka i ja sam joj se prepustila.

Sve Cocoine zahvate izvela je stanovita dr. Ruža¹, inače etablirana specijalistica estetske kirurgije  koja sitne korekcije u sitne sate za prijateljice i prijateljice prijateljica obavlja u ginekološkoj ordinaciji u blizini Cocoina salona. Ginekologinja u čijoj ordinaciji dr. Ruža u fušu operira pravi se da to ne zna. Do dr. Ruže ne može se doći direktno, treba imati posrednicu. Coco. Znam, 🚩, 🚩, 🚩!!! Očajna, okrenula sam se internetu. Dr. Ruža očekivano nema profil ni na jednoj društvenoj mreži, no njezine brojne medicinske trijumfe nije bilo teško pronaći: 

1. Dr. Ruža jednom je uspješno riješila medicinski misterij odurnog zadaha petogodišnje djevojčice koji je uzrokovao amorfni komad crne gumenolike tvari, i dan-danas nepoznatog porijekla, koji je djevojčica ušmrkala dok su joj roditelji promatrali pomrčinu Sunca. Dr. Ruža uklonila je strano tijelo u zadnji čas, spriječivši tako neminovno trovanje djeteta.
2. Dr. Ruža s nevjerojatnom je preciznošću izvela kompleksnu replantaciju šake koju je podivljali konopac amputirao jednom češkom alpinistu amateru. Šaka mu je ostala trajno ukočena, što se smatra najboljim mogućim ishodom, što ga je to nagnalo da život posveti svojoj drugoj strasti, kobasičarstvu. OK! 

Osim toga, dr. Ruža u jednom je intervjuu izjavila da je u srednjoj školi bila gotičarka i planirala postati patologinja. To me je impresioniralo i umirilo. (Obdukcijski stol zvučao je puno gore od ilegalnog ginekološkog stolca.) Dr. Ruža za mene je postala utjelovljenje medicinske izvrsnosti i ekspertize, moja jedina medicinska referenca, moj dr. Robby.

Da se razumijemo: prije nego što sam odlučila što ću si točno uštrcati u lice – minimum minimuma, baby botox i baby filler – odgovorno sam se informirala! Istražila sam na što treba pripaziti: ponajprije na kvalifikacije odabrane liječnice (🩺🌹, ✅, 🙏), zatim na dozu i vrstu botoksa, odnosno proizvođača botulinum toksina tipa A² i hijaluronskog filera (ja sam koristila u Hrvatskoj najpopularnije Vistabel i Juvéderm)³. Rizici ovih postupaka u pravilu su minimalni (ali ne i nepostojeći!)⁴, a botoks je popularan otprilike koliko i manikura.

Recimo, elitni događaj koji je u trećoj sezoni reality emisije Selling Sunset 2020. godine organizirala (meni daleko najdraža) agentica za nekretnine Christine Quinn pod nazivom Burgers and Botox – a koji je, dobro pretpostavljate, uključivao razgledavanje luksuzne vile uz besplatne injekcije i hamburgere za zainteresirane kupce – danas je u raznim inačicama glavna atrakcija djevojačkih zabava ili okruglih rođendana nakon tridesete. Botoks partiji za mnoge su milenijalke ono što su prezentacije Tupperwarea bile za bumerice, domesticirana „emancipacija”. Tretmani se odrađuju uz cuganje s frendicama, doma, po znatnoj nižoj cijeni nego u klinici. No zahvate izvode kojekakvi diletanti (ponekad i partijanerice same!), često s necertificiranim proizvodima, što je koktel koji jamči glavobolju. 

Moj me TikTok algoritam zasuo zastrašujućim prizorima neposlušnih filera koji su iz usana migrirali u bradu, obraze, čelo, slikama opalih obrva i izobličenih osmijeha. Djevojkama su glave nabujale kao da su se najele divljih kvasaca, zalutale u osinjak, kao da će svaki čas zapjevati iz radijatora. Posljedice su, srećom, mahom reverzibilne. Sjetimo se, uostalom, plejboja Christiana Troya kojega je u pilot-epizodi kultne serije Reži me Ryana Murphyja mafijaš Escobar osvetnički izboo injekcijama botoksa; jadniku se lice i međunožje (iju!) kiselilo do kraja epizode, no nastavio je potentno i zaglađeno živjeti narednih šest sezona. Odahnula sam, čini se da je mrak od kojeg strahujem u mom slučaju samo pomrčina.

Da ne mislite da se moje znanje svodi na TikTok i reality emisije (koje neironično smatram iznimno korisnima, makar kao reality check) ili književnost, imam se potrebu legitimirati ZNANOŠĆU, tom ipak univerzalno prihvaćenom civilizacijskom tekovinom. Uza svu silu medicinskih članaka, dijelom već nabrojanih u fusnotama, koji su upućivali na raznorazne rizike uporabe botoksa, gdje me osobno najviše zaprepastilo istraživanje koje je, izgleda, potvrdilo da botoks umanjuje sposobnost da se emotivno investiramo u književne tekstove⁵ (svatko ima svoje prioritete!), zanimalo me je i kako se on uopće našao u tako širokoj uporabi.

Los Angeles Review of Books, (književni 🤷‍♀️) časopis čijim kritičkim sudovima načelno vjerujem, svesrdno je preporučio Death to Beauty: The Transformative History of Botox, nedavno objavljenu knjigu uglednog američkog oftalmologa Eugenea M. Helvestona, koji je sam bio uključen u neka od ranijih kliničkih ispitivanja botulinum toksina tipa A. Neobično, dobro ste primijetili, ali ne i nemoguće, jer je dr. Helveston u trenutku objavljivanja knjige imao točno devedeset godina⁶. Prema njemu, za povijest botoksa ključna su dva liječnika, Justinus Kerner i Alan B. Scott.

Justinus Kerner započeo je 1817. godine prvo znanstveno utemeljeno istraživanje smrti uzrokovanih konzumacijom zaraženih krvavica. Da pojasnim, botulin je toksin koji proizvodi bakterija Clostridium botulinum, široko rasprostranjena u prirodi. U anaerobnim uvjetima, uz odgovarajući pH, bakterijske spore proizvode toksin koji ljudi u organizam najčešće unose hranom. U Kernerovo doba jedno od popularnijih jela bile su, pogađate, krvavice. Neposredno nakon Napoleonskih ratova Europom je vladala oskudica hrane, a one su se pokazale kao jedan od učinkovitijih načina iskorištavanja svih dijelova preminule (sic!) životinje, te su predstavljale važan izvor željeza i kalorija za većinski pothranjeno stanovništvo. Kobasice su se obično čuvale na sobnoj temperaturi i nisu bile adekvatno termički obrađene (predugo se kuhanje izbjegavalo jer bi izazvalo eksploziju ovojnice kobasice, a nitko u Engleskoj, izgleda, nije htio doručkovati bolonjez). Sve je to stvorilo siguran prostor za razmnožavanje ove smrtonosne bakterije⁷.

Toksin je djelovao brzo i podmuklo. Otrovana je osoba iznenada djelovala suspektno letargično, ispraznog, bezizražajnog lica, baš kao neinvestirana čitateljica! No ispod blazirane vanjštine, potpuno prisebna, polako se gasila. Najprije bi joj se spuštali kapci, vid se mutio i udvajao, potom bi joj postajalo sve teže gutati i govoriti, a kada bi paraliza zahvatila pluća, ružno bi se ugušila. Slučajeva je bilo toliko da se isprva sumnjalo na epidemiju, no skeptični Kerner iskušao je bezbroj receptura za kobasice, analizirao više od stotinu pacijenata i testiranjem usmrtio tko zna koliko nevinih životinja da bi uvidio da je uzročnik ipak biološki toksin. Tek kada je kapljicu otrovne kobasičine masti stavio na vlastiti jezik koji je momentalno odrvenio, shvatio je da bi se toksin mogao koristiti u medicinske svrhe⁸.

Kernerovo se predviđanje ostvarilo tek stoljeće i pol kasnije, u samofinanciranom laboratoriju kalifornijskog oftalmologa Alana B. Scotta, koji je toksin pokušavao koristiti za liječenje strabizma. Uštrcavanje smrtonosne tvari u očnu jabučicu isprva nije osobito impresioniralo američku Agenciju za hranu i lijekove (FDA), no Scottova su predanost i vizija s vremenom rezultirale onime što danas poznajemo kao botoks. Doista, botoks djeluje tako da privremeno blokira živčane impulse prema mišićima, sprječavajući njihovu kontrakciju, i danas se koristi u različitim poljima medicine, od oftalmologije preko neurologije do, naravno, estetike. 

Zanimljivo je spomenuti da je Justinus Kerner inače bio i priznati romantički pjesnik. Dakako, za potrebe ovog istraživanja proučila sam njegov kompletan pjesnički opus dostupan na engleskom jeziku, no sve što o tome ovdje ima smisla reći jest da je prilično izgledno da je i Kerner sebe s vremena na vrijeme tugaljivo promatrao u zrcalu. To je ipak bilo zlatno doba tužnih literarnih dečki.

Što se pak Helvestona tiče, da nisam znala da je liječnik, pomislila bih da je gurman izraženih književnih aspiracija, koji se zna odlično služiti medicinskom Wikipedijom. Dijelovi Helvestonove spomenute knjige koji su posvećeni medicinskim istraživanjima i postupcima, doista, kao da su napisani skalpelom, no ostatak je prepun suludih digresija koje zvuče kao da su ih sročili John le Carré i Martha Stewart – zajedno. Nakon nekoliko poglavlja nepotrebno posvećenih zbivanjima u Drugom svjetskom ratu – koja možda nije bilo zgorega osvježiti u trenutačnoj globalnoj političkoj klimi, ali koja su za povijest botoksa poprilično nebitna – odlučila sam liječnika detaljnije proguglati. I bila sam u pravu, napisao je i nekoliko špijunskih romana! 

Kuharica zasad nije na vidiku, što je šteta. U poglavlju koje se bavi povijesti konzerviranja i važnosti njegove standardizacije u suzbijanju botulizma, Helveston se, recimo, posebno pažljivo posvetio jelovniku jednog kobnog banketa. Naime, u Lakeside Country Clubu 1919. godine zabilježen je neobičan slučaj trovanja. Sedam je osoba usmrćeno kontaminiranim maslinama. Tome je kumovala gđa Helen Sebring Gahris, inače uvažena pripadnica tamošnjeg visokog društva, zadužena za aranžman stolova s najbitnijim uzvanicima. Za razliku od ostalih domaćica koje su posluživale zelene masline, celer i kisele krastavce, zatim punjenu puretinu uz rajčice s majonezom i zapečeni kukuruz s pimentom, a za desert i sladoled i tortu, gđa Helen Sebring Gahris isprsila se, te je svojim gošćama za grickanje servirala i orašaste plodove i bombone, a obične je zelene masline zamijenila egzotičnim crnima.

Jedan od Gahrisinih počasnih gos⁞tiju bio je važni ratni veteran koji se bio upravo vratio iz užasa prekomorskih rovova, nesvjestan da će mu uskoro presuditi običan mediteranski zalogajčić. Više je preživjelih gostiju tvrdilo da su otrovane pljuvale grumene crne mase čudnog mirisa. Srećom, ambicija gđe Helen Sebring Gahris nikad nije protumačena kao ubojstvo iz nehaja, ali je mogu zamisliti kako osramoćena i uplakana trči po utjehu svoje kozmetičarke.

Da zaključim ovu digresiju: čini se da su znanost i književnost junakinje iste priče. Osjećala sam da je moje istraživanje time zaokruženo i znala sam da dr. Ruži idem spremna.

Coco me u salonu dočekala s dva skinny bitcha i raspalila Severinine i Sajsine „Silikone”, „za hrabrost”. Rekla sam joj da je otrcana i doslovna, a ona meni da se pravim pametna. Čin-čin! Gospođe koje su čekale svoje frizure piljile su u nas opravdano zgrožene, nevješto zakrivene naslovnicama modnih časopisa. No ipak su se spremno odazvale zdravici u čast mom novom licu. Ostavile smo ih pripite pod haubama i požurile do dr. Ruže.

U sterilnoj čekaonici pridružile smo se društvancu na vitaminskoj infuziji. Jedan strejt, jedan gej par, oba sredovječna, oba neobično dobro raspoložena, hihi, haha, oba su nedavno preboljela gripu, ništa strašno, dr. Ruža dobro ih je infuzirala, hihi, haha, i gejevi su nedavno odradili botoks, valjda se vidi, vidi se, hihi, haha, što je točno u toj infuziji, zapitala sam se ja, hihi, haha??? Prekinula nas je dr. Ruža osobno, hladna i plava, fina, od porculana, točno kakvom sam je zamišljala! 

Zaustila je, a ja sam se smrznula, ushićena, očekujući nešto seriozno, duboko, tubu ili violončelo, Cate Blanchett, ne znam, no zacvrkutala je sićušna ptica pjevica: Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti… Zamahnula (zalepetala?) je rukama, trebalo nas je animirati, glasnije, glasnije, gestikulirala je, gledala je Tár, pomislila sam prvo, Je li ovo Black Mirror?! pomislila sam drugo, ali pjevala sam s njima, što ću. Tortu je donijela razgaljena slavljenica, medicinska sestra. Gorjela je samo jedna svjećica – u ordinaciji se godine ne broje, moglo ih je biti i trideset i pedeset, nisam mogla dokučiti. Svaka čast, dr. Ružo! Sretan rođendaaaan, draga Elaaaa, orilo se s odjela za infuziju. Svi su znali njezino ime, kako dirljivo, kako familijarno, primijetila sam i nikad mi kod ginekologa nije bilo toplije. Sretan rođendan tiiiiiiii, otegnula je dr. Ruža, njezina je morala biti zadnja. 

Ela mi je lice zamrznula anestetskom kremom i to je bilo najbliže što sam ikada došla botulinskoj krvavici. Dr. Ruža primijetila je moje meškoljenje, pa se sva posvetila atmosferi. Zamračila je prozore, zapalila mirisnu svijeću, pustila tihu muziku, a onda izvadila dva silikonska implantata. Nisam mogla pomaknuti lice pa sam počela panično treptati. „Ja ih koristim umjesto antistres loptica”, pojasnila je. Je li ovo flert? ponadala sam se.

Navukla je rukavice i mirno rekla: „Nitko odavde nije izašao kao čudovište, a da to nije htio”, pa mi zabola iglu posred čela. Bila je odlučna, precizna i neobično strastvena. Ubadala me brzo i plitko – po čelu, oko očiju, nosa, usana, niz vrat. Ubodi nisu bili bolni, već iritantno sićušni, zamišljala sam kako mi na glavu nasrće kolonija krvoločnih mrava. „It’s dark but just a game”, pjevušila je dr. Ruža s LDR iz zvučnika, no nisam to shvatila kao prijetnju, ipak su joj oči svjetlucale od sreće – bila je vidno zadovoljna obavljenim poslom. 

Izgledala sam relativno nepromijenjeno, samo svježije, kao da sam napokon pronašla vremena za pošteni godišnji odmor. Ono što je uslijedilo pomalo me je iznenadilo. U nekoliko sam društvenih situacija, očajnički pokušavajući razigrati učmale kurtoazne razgovore, obznanila prisutnima da sam bila na botoksu. Požalila sam. Mnoge su sugovornice reagirale zatečeno, kao da su upravo svjedočile naglom i dramatičnom padu mog IQ-a, a neke su čak bile otvoreno zgrožene, kao da sam im saopćila da sam rekreativno na heroinu. Mogu razumjeti – u feminističko-kulturnom balončiću u kojem se uglavnom krećem estetski su zahvati i dalje rezervirani za zvijezde reality emisija i turbofolka, a otpor opresivnom sustavu ljepote, koliko god ponekad nedosljedan, pitanje je političkog integriteta. U redu. Ljepota je doista oduvijek bila patrijarhalni konstrukt osmišljen da bi disciplinirao žene*. Pakiranje se mijenjalo, ali je proizvod ostao više-manje isti. O tome nema rasprave. 

No govoriti smisleno o ljepoti danas, kako je rekla Jessica De Fino, Guardianova beauty kolumnistica koju smatram apsolutnim autoritetom u ovom polju, znači baviti se i konkretnim načinima na koje se ona upisuje u naša tijela. A to uključuje i beauty industriju: skincare, kozmetičke tretmane, botoks, estetske operacije… Sve je navedeno u pravilu nepotrebno i služi održavanju sustava koji ne samo da to proizvodi nego to proizvodi kao potrebu. No ta potreba nije individualna slabost ili taština, već prvoklasno političko pitanje.

Ruku na srce, mnoge su mi od sugovornica pokušale dati kompliment, ustvrdivši da izgledam dobro jer nisam pretjerala; da im nisam rekla, ne bi primijetile. To me je proganjalo. Jesam li trebala šutjeti, praviti se da sam se ovakva probudila? Mogu opet pogledati u zrcalo, ali prilično  sam sigurna da nisam ustala kao Beyoncé. Mislile su na jastučasta, gnjecava, tijestasta lica, znam. Na kobasičasta usta. Patke. Filler fatigue. Stanje uzrokovano dugotrajnim i pretjeranim ubrizgavanjem filera koji polagano rastežu i oslabljuju tkivo lica. Manija filera svoj je vrhunac imala prije desetak godina kada su beauty trendovi nalagali da izgledamo puteno i napućeno. Svi su htjeli biti seksi bebe i ovo su posljedice. 

Jedine koje ih nisu abortirale, logično, američke su republikanke. Viralna fotografija Karoline Leavitt, aktualne glasnogovornice Bijele kuće, koju je Christopher Anderson krajem prošle godine snimio za Vanity Fair, u javnosti je zacementirala „republikansko lice”⁹. U prvom su planu svježi ubodi injekcije prgavog filera, proširene pore, loša šminka. Leavittin je puder kreč, prepoznatljivo narančastkast, rumenilo je kričavo ružičasto, a obrve dva masna poteza flomasterom. Visoki kontrasti za niske udarce. No ovo nije loš drag, republikansko je lice klasni performans, demonstracija statusa: novca, vremena i truda koje ova žena može (a svaka treba, ali ne može) uložiti u proizvodnju vlastite ženstvenosti¹⁰.

Na drugoj strani političkog, no ne i klasnog spektra, nailazimo na ono što je Anne Helen Petersen nazvala „resting rich face”¹¹. To je facijalni ekvivalent tihom luksuzu: lice koje je vidno njegovano, ali i dalje djeluje prirodno. Prioritet su zdrav izgled i no-makeup makeup, vizualni minimalizam iza kojeg vrlo očito stoje maksimalni resursi. Najekstremnija je manifestacija ovog trenda aktualna pomama za najnovijim tehnikama facelifta. Zakuhala ju je Lindsay Lohan, pojavivši se na crvenom tepihu s licem sjajnijim od svih podova mrtvačnice koje je uglancala tijekom svoje uvjetne kazne.

No internet je slomila Kris Jenner kada se prošlog svibnja ukazala u Parizu, lica toliko nestvarno pomlađenog da je čitavu kinesku generaciju Z nagnalo da svoje profilne fotografije na društvenim mrežama zamijeni Jennerinom mladolikošću, nadajući se da će tako manifestirati sreću i blagostanje u vlastitom životu. Ne mogu odoljeti da ne kažem da je to najbliže što je itko ikada došao licu Grete Garbo, kako ga je opisao Roland Barthes u svojim  čuvenim Mitologijama, to je „čudesno lice-predmet”¹². Jenner je mlade podržala svojom kultnom motivacijskom porukom – „you’re ALL doing amazing, sweetie!” – a njezin je PR tim bio prisiljen javnosti objasniti kako se ovo čudo dogodilo.

Takva je transparentnost donedavno bila nezamisliva. Još smo 2024. gledali kako se dvije slatke glazirane krafnice, Zac Efron i Nicole Kidman, zaljubljuju u filmu Obiteljska stvar dok na kauču dijele svoje medicinske traume. Smiješan casting, budući da se kirurški zahvati njihovih likova svode na dva šava na bradi i krpanje jedne neozbiljne porezotine na ruci. Kidman je inače glavna meta apologeta umjetnosti glume koji tvrde da su estetski zahvati nepovratno uništili njezin talent¹³. No za razliku od mnogih njezinih kolegica koje je Hollywood okrutno škartirao čim su prešle pedesetu, ona je svoje zategnuto lice uspjela brendirati. U Požudi se na to i indirektno osvrće: injekcije botoksa eksplicitno su prikazane te su ključan faktor imidža i uspjeha nesretne direktorice Romy koju Kidman utjelovljuje.

Ne mogu reći da je otvorenost slavnih oko estetskih zahvata osobito osnažujuća – prema mojoj računici, s trenutačnim bi mi primanjima trebalo oko sto godina da si priuštim lice Kris Jenner, a bojim se da ću tada ipak više trebati udobno grobno mjesto – ali jest barem utješna jer pokazuje da je uz „dobre gene” dobro imati i dobru kirurginju. 

U golemim staklenim cilindrima plutaju naga mrtva tijela, zapanjujuće simetrična i sablasno očuvana. „Malo je neukusno nazivati ih darivateljima“, objašnjava liječnik. „Zovem ih svojim epidermalnim anđelima; to su prekrasni ljudi koji su prerano napustili ovaj svijet i bili su dovoljno velikodušni da svoju sreću podijele s drugima.” Liječnik će ih uskoro početi kasapiti – odstranit će glatku kožu, ravan nos, okrugle grudi, simetrično lice – i presaditi ih živima. Ljepota se nikad ne bi smjela „tratiti na mrtve”, kaže.

Puno se leševa pojavilo od početka ovog teksta, a ovi stižu iz najnovije serije Ryana Murphyja The Beauty. Zamišljena je kao distopijska satira, no stvarnosti je bliža nego što mislite. Bez brige, Bella Hadid zasad je eksplodirala samo u seriji, ali postoji šansa da je u stvarnosti već isprobala najnoviji beauty trend, nekrokozmetiku.

U estetskoj se kirurgiji dijelovi darivalačkih organa i tkiva već dugo koriste u rekonstruktivne svrhe. Koža se s trupala, primjerice, transplantira u slučajevima opeklina ili gadnih nesreća, kao kod alpinista dr. Ruže. No kada su u pitanju estetske korekcije koje nisu medicinska nužnost, dosad se uglavnom pribjegavalo autolognim transferima. Najčešće se radilo o masti koja bi se liposukcijom isisala s jednog dijela tijela i ubrizgala ondje gdje je trebalo više volumena – u usne, grudi, stražnjicu ili bicepse. 

No odnedavno postoje zombie filleri – najnoviji injektibilni tretmani napravljeni od transplantacijskog masnog tkiva pokojnika, laboratorijski obrađenog i očišćenog od genetskog materijala. Koriste se za popunjavanje obraza, nazolabijalnih bora i celulita, ali i za povećanje grudi ili podizanje stražnjice. Specifični su po tome što se s vremenom stapaju s tijelom primatelja, a sam zahvat ne zahtijeva potpunu anesteziju ni dug oporavak. Traje kraće od prosječnog pogreba.

Na samom bih se kraju još samo jednom vratila u ordinaciju dr. Ruže u čijoj se čekaonici dogodilo nešto neobjašnjivo, što sam ranije izostavila. Kada je dr. Ruža ugasila svjetlo da bi Ela mogla zaželjeti želju i ugasiti svjećicu, prostoriju je obasjala neobična plavičasta svjetlost. Nismo ostali u mraku. Pogledala sam oko sebe i vidjela da svi nestvarno svjetlucamo. Ela kao sramežljiva krijesnica, Coco kao Edward Cullen na plaži, a ja, mrtva riba na mjesečini. Činilo se da sam jedina koja to primjećuje. Čudno. Pala mi je na pamet Anne Carson, koja je napisala: „Rana isijava vlastito svjetlo, kažu kirurzi. Da se pogase sve lampe u kući, ovu ranu možeš previti onim što iz nje sja.”¹⁴

Vidjeti svjetlo u mraku, pomislila sam, možda zapravo znači primijetiti koliko nam se smračilo. Što ja uopće ovdje radim? Jesam li tek samosvjesnija verzija gospođe Clingsland? Vjerojatno, i to bez plavičastih dragulja. No u jedno sam ipak bila sigurna: pretvori li me botoks jednog dana u gnjusnu neman, kao Demi Moore u Supstanci, i ja ću svoju čudovišnost nositi dostojanstveno. Uostalom, i ovaj tekst pišem iz zamršenog odnosa koji imam sa svojim tijelom. „Pišem da bih saznala što o nečemu mislim”, rekla je također Anne Carson. Ja isto. Pišem da vidim mogu li svoje kontradikcije, ako se već iz njih ne znam iskobeljati, barem lijepo ispisati. Do te mi je validacije ipak najviše stalo.

---

1. Svaka sličnost s dr. Rujom Ignatovom, odbjeglom kriptokraljicom, sasvim je slučajna. ↩︎
2. Botoks je najpoznatije trgovačko ime za botulinum toksin tipa A, koji proizvodi tvrtka Allergan. ↩︎
3. Vidi: Slayyyter, „Plastic”. ↩︎
4. Nuspojave mogu uključivati npr. otekline, crvenilo, hematome (najčešće su prolaznog karaktera i nestaju za nekoliko dana), alergijske reakcije (suhu kožu ili perutanje, osip, crvenilo, a jako rijetko i angioedem) itd. ↩︎
5. Istraživanje je pokazalo da botoks paralizira određene mišiće lica kojima se izražavaju emocije. Budući da facijalne ekspresije pomažu mozgu u prepoznavanju i obradi emocija koje čitateljica proživljava tijekom čitanja, botoks može usporiti taj proces i smanjiti intenzitet emocionalnog doživljaja književnog djela. Pročitajte dalje same. ↩︎
6. Mene ova činjenica nije pokolebala u čitanju jer nisam ejdžistica, ali za slučaj da vi jeste: dr. Helveston tvrdi da nitko nije prestar da bi napisao knjigu, starost nastupa tek onda kada više nemamo što reći ↩︎
7. Samo osam grama, što je težina jedne olovke, bilo bi dovoljno da usmrti cijelu svjetsku populaciju, tvrdi Helveston. ↩︎
8. Sumnjam, doduše, da je u njegovoj imaginaciji mjesto pronašla npr. Jen Shah, kućanica iz reality emisije The Real Housewives of Salt Lake City, koja je već u prvoj epizodi botoks odlučila ubrizgati u pazuhe jer se, eto, više nije htjela znojiti. ↩︎
9. Vidi npr. lice Erike Kirk, „ICE Barbie” Kristi Noem ili bilo koje voditeljice s Fox Newsa. Za više informacija o republikanskom makeupu i TikTok backlashu koji je izazvao, preporučam 68. epizodu izvrsnog podcasta In Bed With The Right. ↩︎
10. Zanimljivo je primijetiti da se upravo u toj konstrukciji, ako već ne zdravim razumom, rodni esencijalizam, koji je inače važan dio njihove regresivne politike, razotkriva kao bijedna politička fikcija. ↩︎
11. Vidi: Culture Study Podcast, epizodu Nicole Kidman’s Resting Rich Face. ↩︎
12. Barthes, Roland. Mitologije. Prevela Morana Čale, Naklada Pelago, 2009. ↩︎
13. I ta kritika nije sasvim neutemeljena: botoks doista ograničava ekspresiju lica, a time i glumačku izvedbu. No industrija koja od glumica traži emocionalnu ekspresivnost istodobno kažnjava svako lice koje pokazuje znakove starenja. ↩︎
14.  Carson, Anne. The Beauty of The Husband. Vintage Books, 2001. ↩︎