Čak i ako niste veliki fan takozvanog „pape treša“ – kultnog američkog režisera Johna Watersa – zasigurno ste čuli za onaj film u kojem tip jede pseće govno. Taj film zove se Pink Flamingos (1972), a tip je Divine, Watersova muza i prepoznatljivi drag queen koji je zahvaljujući spomenutoj sceni zaradio titulu „najprljavije osobe na svijetu.”
U dokumentarcu I Am Divine (2013) američki redatelj Jeffrey Schwartz ne stavlja naglasak na slavnu epizodu s govnom, već nastoji pružiti širu sliku Divine te pritom donosi privrženi ali i kompleksni portret „najljepše žene na svijetu,“ kako je sam naziva. U filmu punom optimizma, humora te vrijednih arhivskih fotografija i snimaka, Schwartz prati Divineov razvoj od usamljenog debeljuškastog dječaka žednog slave pa sve do underground ikone, performera, disco pjevača i nesuđenog karakternog glumca koji je preminuo u dobi od samo 42 godine („umro je od sreće,“ kaže njegov menadžer), dan prije nego što se trebao pojaviti u seriji Bračne vode.
Rođen kao Harris Glenn Milstead u Baltimoreu 1945, od djetinjstva se nije uklapao. Od njegove majke Frances (koja je, usput rečeno, dijete jugoslavenskih imigranata koji su došli u SAD 1891.) u filmu saznajemo kako joj je pedijatar rekao da je Glenn više ženstven nego muževan, a njegova srednjoškolska djevojka prisjeća se kako joj je pravio frizure i birao odjeću.
S jedne strane, riječ je o klasičnoj, kronološki prezentiranoj priči o neočekivanom uspjehu autsajdera, životu u šoubiznisu te osobi ispred i iza kamere.
Pomno istražen i zabavan, dokumentarac je napravljen s neskrivenom simpatijom prema protagonistu, no bez imalo idealiziranja: Schwartz ne zazire od tema kao što su Glennova ovisnost o hrani i marihuani, taština, neumjereno trošenje (najčešće na druge) ili nesređen odnos s roditeljima, koji su se odrekli sina kada im je rekao da je homoseksualac.
Dokumentarac spaja isječke iz Watersovih filmova, rijetke snimke live nastupa, fotografije iz djetinjstva i audio snimke Divineinih komentara (uz poneko rijetko medijsko pojavljivanje „izvan“ lika), sve popraćeno intervjuima s prijateljima i suradnicima kao što su – uz uvijek genijalnog Watersa – Mink Stole, Ricki Lake, Tab Hunter, Holly Woodlawn, članice kazališne skupine The Cockettes, bivša djevojka iz srednje škole te Glennova majka, s kojom je redatelj obavio intervju prije njezine smrti 2009.
Tijekom filma sugovornici koriste i mušku i žensku zamjenicu kada govore o Divine, no muška ipak prevladava. Sam Glenn u jednom od intervjua izjavio je da nije transvestit („Koji drag queen bi si dozvolio da izgleda ovako? Izgledam poput polovice žena iz Baltimorea.“), a Divineine outfite nazivao je „radnom odjećom“ (iz tog razloga u ovom tekstu upotrebljavam većinom mušku zamjenicu). Niz prijatelja potvrđuje da se Glenn nikada nije smatrao ženom niti je želio operaciju promjene spola – jedino što je želio je biti filmska zvijezda, i u tom smislu njegova vlastita kreacija postajala mu je sve veći teret jer nije mogao dobiti „normalne“ uloge, već su ga poistovjećivali sa suludim transvestitom koji radi gadarije.
„Umoran sam od razgovora o tom filmu. To je najbolja i najgora stvar koja mi se dogodila, ali ne želim više o tome pričati,“ izjavio je jednom prilikom.
Časopis People prozvao ga je drag queenom stoljeća, a Waters u filmu objašnjava kako je Glennova umjetnička persona zapravo bila parodija, odnosno drag doveden do razine anarhije. Divine je bila seksi, ubojito i zastrašujuće utjelovljenje čistog ekscesa – „niste znali hoće li vas pojebati ili pojesti,“ kaže jedan od obožavatelja. Govoreći o drag balovima u Washingtonu na kojima je sudjelovao, Divine komentira kako mu nije odgovarala kompetitivnost: „bili su tako ozbiljni da je bilo smiješno, nisam htio biti poput njih … htio sam se zabaviti.“
Nije se trudio vjerno impersonirati glamurozne i lijepe žene – zabavnije je bilo nositi preuske haljine i grotesknu šminku, a ubrzo je shvatio da takvim imidžom može dobiti puno više pozornosti.
Neki od prijatelja i suradnika Divine opisuju kao „ženskog Godzillu,” „pomahnitalu Elizabeth Taylor“ ili „filmskog terorista“ koji nije prezao ni pred čim.
Primjerice, u jednom od Watersovih ranih filmova, u vrijeme kad je sjećanje na atentat njenog supruga još bilo svježe, Divine glumi Jackie Kennedy koja prisiljava manekenke da jedu šminku, a u Multiple Maniacs (1970) glumi kriminalku koju siluje gigantski jastog.
Uslijedili su filmovi Pink Flamingos i Female Trouble, zatim nastupi u kazalištu sa skupinom The Cockettes i predstavi Women Behind Bars, te krajem ’70ih glazbena karijera koja je polučila hit Born to Be Cheap. U idućem Watersovom filmu (Polyester 1981), Divine je napustio ulogu mahnite, čudovišne žene i zamijenio je onom nesretne žene iz američkog predgrađa, glumeći uz bok teen idolu 1950ih Tabu Hunteru. U isto vrijeme Glennovi roditelji saznali su za uspjeha sina, majka ga je kontaktirala te je obitelj ponovo bila na okupu.
Godine 1988. glumio je Ednu Turnblad u kultnom filmu Hairspray koji mu je pribavio pozornost i priznanje mainstream publike. Nažalost, nikad nije uspio ostvariti želju da pokaže raspon svog glumačkog talenta i izbjegne asocijacije s likom Divine. Samo tri tjedna nakon što se film počeo prikazivati diljem zemlje, Divine je umro u hotelskoj sobi od srčanog zastoja.
U filmu možete saznati puno više od ovog kratkog pregleda Divineine karijere, i zasigurno ćete uživati u njemu bez obzira jeste li već upoznati s „najprljavijom osobom na svijetu“ ili ćete to tek postati.
Jedina zamjerka je tradicionalni format: uz kronološki pregled događaja, tu je i ‘talking head’ koncept snimanja koji na trenutke postaje repetitivan i zamoran unatoč zanimljivim sugovornicima i temi razgovora.
Ipak, ako želite saznati hrpu anegdota – poput one kako je Divine upoznala Andyja Warhola, tko je osmislio njenu prepoznatljivu šminku te koji su joj bili omiljeni poroci – ovaj film je pravi pogodak. Priča o uspjehu nježnog dječaka koji je uspio stvoriti tako odvažan, skandalozan i apsolutno sulud lik ne predstavlja samo posvetu njegovom životu, već svim čudacima i autsajderima koji traže komadić slave i priznanja.
