Njeni udarci su slabi. I svi znaju da ženski izbačaj, primjerice kamena, nije samo slabašan, već se uvijek razlikuje od izbačaja muškarca. (Erwin Straus)
Ako ste žena, postoji velika šansa da vam se barem jednom u životu netko narugao da ne možete daleko baciti loptu, da blesavo mlatarate nogama dok trčite ili da sjedite ukočeno, kao da imate „metlu u guzici“.Nije tajna da se pokretljivost tijela i tjelesne mogućnosti muškaraca i žena razlikuju, odnosno da muška tijela često doživljavamo kao spretnija, snažnija ili sposobnija (zato i tražimo njihovu pomoć kad treba prenositi teške kutije i otvoriti staklenku, ili..?).
Može se ustvrditi da žene i muškarci stoje, sjede, hodaju, bacaju i gestikuliraju drugačije. Međutim, kako pojašnjavaju autori/ce koje predstavljamo u nastavku, te razlike nisu nužno biološki utemeljene, nisu posljedica anatomije, nego su zapravo većinu vremena ograničenja koja si same/i namećemo pod utjecajem patrijarhalnog društva, odnosno one su rezultat procesa postajanja ženom (ili muškarcem). Ako tijelo shvatimo kao neobrađenu sirovinu koju možemo trenirati, manipulirati, oblikovati, dorađivati i utiskivati u kalupe, vidjeti ćemo da društveni život uvelike ovisi o uspješnom prezentiranju, nadziranju i interpretiranju tijela, odnosno da takvo, disciplinirano, tijelo stvara ključan kontekst za društvene odnose.
Iris Marion Young u tekstu „Throwing Like a Girl: A Phenomenology of Feminine Body Comportment, Motility and Spatiality“ (Bacati kao djevojčica: Fenomenologija ženskog tjelesnog držanja, pokretljivosti i prostornosti, 1980.) donosi zanimljiv pogled na način kako su sposobnosti ženskog tijela i percepcija tih sposobnosti uvelike naučene i društveno obilježene. Prije nego što se pozabavimo samom Young, valja se prisjetiti sociologa Marcela Maussa i njegove knjige Techniques of the Body (1935.), u kojoj autor tjelesne tehnike definira kao “načine na koje u različitim društvima ljudi znaju kako koristiti svoja tijela”. Mauss je među prvima primijetio da „ne postoji ‘prirodan način’ [korištenja tijela] za odraslu osobu“, već da su tjelesne tehnike – kao „fizio-psiho-sociološki skupovi nizova pokreta i ponašanja“ – određene brojnim čimbenicima, od kojih je najvažnije obrazovanje, odnosno zajedničke životne okolnosti. Drugim riječima, pokretljivost i držanje tijela nisu nešto urođeno, već se uče kroz oponašanje drugih: „pokreti su nametnuti izvana, odozgo … položaj ruku dok hodamo predstavlja društvenu idiosinkraziju, on nije tek proizvod nekih čisto individualnih, gotovo potpuno psihičkih, razmještaja i mehanizama.“
Razapeta između krajnosti
Pozivajući se na razmišljanja Simone de Beauvoir o nepostojanju “ženske esencije” i važnosti situacije ili umještenosti (specifičnih povijesnih, kulturnih, društvenih i ekonomskih ograničenja životne situacije), Young navodi da je život ljudskog bića definiran upravo njezinom umještenosti te da položaj žena unutar danih okolnosti – unatoč svim individualnim razlikama među ženama – ima zajedničke karakteristike koje je moguće uočiti i opisati. Stoga, iako ne postoji univerzalna ženska esencija, Young smatra da možemo mapirati neke osnovne modalitete ženskog tjelesnog držanja, načina kretanja i odnosa prema prostoru koji su specifični za određeno društveno uređenje u određenom trenutku – u našem slučaju, suvremeno industrijsko, urbano, patrijarhalno društvo.
U tekstu su identificirana tri kontradiktorna modaliteta ženske pokretljivosti, koja izviru iz situacije žena u seksističkom društvu:.
- dvojaka transcendencija – življeno tijelo koje je u transcendenciji označava čistu akciju i iskorištavanje kapaciteta, dok je žensko tijelo razapeto između transcendencije i imanencije, tj. ograničavajuće pasivnosti ili doživljaja vlastitog tijela kao stvari (npr. doživljaj tijela kao tereta);
- inhibirana hotimičnost – žensko tijelo istovremeno iskazuje namjeru izvršavanja nekog zadatka („Ja to mogu“) ali i sumnju u vlastite sposobnosti („Ja to ne mogu“), pri čemu dolazi do posustajanja i neiskorištavanja punog potencijala;
- razlomljeno jedinstvo – tijelo se nalazi u stanju razlomljenog jedinstva u odnosu na vlastito okruženje. Postavljajući cilj prema kojem djeluje, (muško) tijelo ostvaruje jedinstvo i sjedinjuje se s okruženjem; međutim, žene često ulažu samo jedan dio tijela u ostvarenje cilja (primjerice, kada podižu kutiju žene najčešće koriste samo ruke i ramena, ali ne i noge), pri čemu ostatak ostaje relativno nepokretan, što znači da tijelo ne uspijeva ostvariti potpuno jedinstvo.
Od malih nogu
Young pojašnjava da žene od malih nogu ne dobivaju priliku za korištenje punog kapaciteta tijela ili za razvijanje određenih tjelesnih vještina. „Što se više djevojčica približava idealu ženstvenosti, to sebe više percipira kao krhku i nepokretnu te posljedično samu sebe inhibira.“ Autorica upozorava da žene često nemaju dovoljno samopouzdanja i podcjenjuju mogućnosti vlastitog tijela, a uz to osjećaju strah i oprez zato što svoje tijelo ne doživljavaju kao instrument za postizanje cilja. Imajući to na umu, razumljivo je da u praksi često ispadamo slabije i manje okretne ili vješte kada je riječ o izvršavanju aktivnosti koje uključuju tijelo.
Sociologinja Karin A. Martin, koja se bavi time kako naša tijela već u ranom djetinjstvu postaju orođena, piše o „skrivenom kurikulumu” u školama koji ne samo da disciplinira tijela i proizvodi tjelesne razlike između spolova, već utječe na to da se one doimaju potpuno prirodnima. Učitelji/ce, naime, neprestano djeci daju upute što da rade sa svojim tijelima. Martin je primijetila da je 65% upozorenja vezanih uz držanje i ponašanje tijela koje učitelji/ce daju djeci usmjereno dječacima, 26% djevojčicama, a samo 9% miješanim grupama. Taj podatak mogao bi nas navesti na zaključak da su tijela dječaka više disciplinirana od tijela djevojčica; međutim, to nije sasvim točno. Autorica ističe da dječaci češće ignoriraju upozorenja te da im ih je zato potrebno više puta ponoviti, kao i da dječaci dobivaju manje specifične upute (najčešće ih se traži da prestanu nešto raditi – skakati, naguravati se, trčati) od djevojčica, kojima se pak češće daju specifične upute što da rade, odnosno kako da modificiraju ponašanje i držanje. Martin zaključuje da „takva rodna razlika dječacima ostavlja širi spektar mogućnosti što mogu raditi s vlastitim tijelom nakon što su prekinuli nepoželjno ponašanje, dok se djevojčicama daju ograničene opcije.“
Oprirođena moć
Ako nekritički preuzmemo postojeće modele ponašanja tijela, to znači da živimo u skladu s definicijama koje je nametnula patrijarhalna kultura. Kao što objašnjava feministička sociologinja R.W. Connell, „društvena definicija muškarca kao nositelja moći ne prevodi se samo u mentalne slike i fantazije, nego i u napetost mišića, držanje, osjećaj i teksturu tijela.“ Prema njoj, to je jedan od glavnih načina kako se moć oprirođuje. Žene uče da budu fizički onemoćale i objektificirane, a interakciji s predmetima (osobito onima koji silovito lete u njihovom smjeru) pristupaju nesigurno i s oklijevanjem. Muškarci, s druge strane, pokazuju puno više samopouzdanja u interakciji s okolinom te reagiraju tako da kreću ususret predmetima (da, čak i onima koji lete u njihovom smjeru!).
Čini se, ističe Young, da žene osjećaju „egzistencijalni oklop između sebe i prostora koji ih okružuje“ – oklop malenog promjera čije granice nerado prekoračuju – dok muškarci slobodno „iskaču“ iz tog prostora, odnosno ne doživljavaju ga toliko uskim i neprobojnim. Young se referira na istraživanje iz 1964. koje je pokazalo da djevojčice projiciraju zatvoreni, omeđeni prostor, a dječaci otvoreni prostor usmjeren prema van. Primjerice, žene uglavnom sjede, hodaju ili stoje s prekriženim udovima ili udovima pripijenim uz tijelo (vidi: Men taking up too much space). Nadalje, kada u njihovom smjeru stiže lopta, žene obično čekaju da im priđe i tek onda reagiraju (prvotni nagon je pobjeći, izmaknuti se ili zaštititi se rukama, dodaje Young), dok muškarci bez straha kreću ususret lopti i stupaju u interakciju. U bacanju lopte muškarci su obično uspješniji jer je riječ o „agresivnom činu, usmjerenom prema van – poput izbačaja strijele ili pucnja iz pištolja – ili borilačkom činu, poput nokauta. Bačeni predmet treba pogoditi nešto, ili nekoga, ili barem metu.“
Tjelesna pokretljivost i ponašanje, dakle, u potpunosti reflektiraju i učvršćuju rodne uloge, replicirajući stereotipe o ženi kao pasivnom objektu i muškarcu kao aktivnom subjektu. Iako nije izgledno da će u dogledno vrijeme doći do radikalnog i općeprihvaćenog odbacivanja binarnog modela otjelovljenja, ono što možemo učiniti je barem osvijestiti vlastito tijelo i njegov položaj u prostoru, razmotriti tjelesne kapacitete i, dovraga, same otvoriti onu prokletu staklenku maslina.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
