I tako si je Angelina Jolie, nakon što je prije kojih godinu dana obavila dvostruku mastektomiju (pučki rečeno “odrezali su joj obje dojke”), neki dan dala ukloniti jajnike. U obje je prilike svoju odluku objasnila u člancima koji su objavljeni po uglednim svjetskim tiskovinama i portalima i u obje je prilike (doduše, u novijem slučaju s jajnicima nešto manje) izazvala svakojake reakcije u javnosti uokrug Zemlje.
Reakcije su uglavnom burne, i to uopće nije čudno.
Na prvu se loptu fakat čini suludim da zdrava žena od 40 godina uklanja dijelove tijela i organe kao da je riječ o rinčicama ili tetovažama koje joj više ne pašu uz imidž, no koliko god to tako prikazivali dežurni birtijski i internetski komičari, Angelinina odluka nije posljedica teškog psihičkog poremećaja niti činjenice što živi u “sjebanom bogataškom svijetu perverznog Hollywooda”, a ni liječnici koji su je operirali nisu moderna varijanta Dr. Mengelea koje bi bilo najbolje uhapsiti i baciti piranama u Amazonu pa nek tamo eksperimentiraju sa svojim monstruoznim idejama.
Angelina Jolie (a i njezini liječnici) za cijeli taj postupak ima prilično racionalno objašnjenje, koje je usput još i smatrala dovoljno važnim da ga urbi et orbi podijeli u člancima, objavljenim u medijima koji nemaju baš običaj davati prostor svakom selebritičarskom pomodnom hiru. Ako vas zanima, ovdje je prvi, a ovdje drugi, oba iz New York Timesa.
Gen BRCA1 i ostali PRO/CONTRA
O čemu je riječ? Ako ne znate – a bilo bi dobro da znate – neke su žene, nažalost, sklonije karcinomu dojke i jajnika od drugih.
Većina nas je negdje načula da je riječ o genetskoj sklonosti, ali suvremena medicina hipotezu je provjerila i istražila, došavši do otkrića kako žene koje imaju pogrešku na genima BRCA1 i BRCA2 češće obolijevaju od karcinoma dojke i jajnika. Ti nas geni, naime, inače štite od toga. Za žene koje imaju pogrešku na genu BRCA1, cijeloživotni rizik obolijevanja od karcinoma jajnika iznosi između 40 i 60% te se povećava nakon tridesete, a rizik obolijevanja od karcinoma dojke za te je žene još viši i, ovisno o obiteljskoj povijesti bolesti, može iznositi i 80%. Pogreška na genu BRCA2 također znači veći rizik, ali ne tako velik kao u slučaju s BRCA1.
Angelina Jolie ima pogrešku na genu BRCA1. Tri žene u njezinoj obitelji – majka, teta i baka – oboljele su od karcinoma dojke ili jajnika prije šezdesete, i sve tri su naposljetku podlegle tim bolestima. Angelinin rizik od obolijevanja zbog toga je procijenjen prilično visokim i žena je donijela odluku koja bi joj mogla produljiti život.
E, sad. Možemo raspravljati o tome je li to zaista tako. Uklonila je jajnike i dojke, ali nije autobus koji bi je mogao pogaziti na nekom čudnom križanju Rodeo Drivea na kojem još uvijek voze autobusi. Sada ima manji rizik obolijevanja od te dvije vrste karcinoma, ali oni drugi gadovi koji vole napadati pluća, crijeva, želudac, bubrege i mozak – i dalje su na ruletskom stolu. Bolje da i ne počinjemo s drugim boleštinama, od kojih su neke čak i češći uzroci smrtnosti u suvremenom svijetu – prisjetimo se samo svih varijanti kardiovaskularnih đavola i sotonskog im druga dijabetesa, a na kraju krajeva, Angelina i nakon preventivnih operacija uvijek može poginuti u avionskoj nesreći, kataklizmičkom pomicanju brazde St. Andreas ili od ruke sumanutog obožavatelja.
Filozofske rasprave o tome možemo li i koliko možemo kontrolirati smrt i bolest uvijek su zanimljive, ali i uvijek besplodne jer ćemo uvijek zaključiti da ne možemo. No neke vidove patnje možemo izbjeći, pa zašto ne? Tu potom slijede nešto manje filozofske, ali plodnije rasprave o opravdanosti takvoga postupka s obzirom na statistiku, možemo raspravljati koliko su testiranja gena BRCA1 i 2 pouzdana, možemo se zapitati u kojoj su dobi uputne preventivne operacije poput Angelinine (Jer žena koja ukloni jajnike momentalno ulazi u menopauzu, a 40 godina možda je ipak premlada dob za takvo što) i tako dalje.
Stotinu je tema koje otvara priča o Angelininu zahvatu i DOBRO JE što ih otvara.
“To je sve ludo, holivudsko preseravanje”
Na koju se od tih tema, međutim, fokusirala međunarodna zajednica medijskih, internetskih i birtijskih raspravljača? Ni na jednu. Ili uglavnom nijednu. Do ušiju su nam svima doprli oni najglasniji koji bi, kada bi pročitali Angelinin članak ili članak o Angelini uzviknuli nešto od sljedećeg:
– DAJ, ČUJ, OVU LUĐAKINJU, NIJE JOJ BILO DOSTA STO TETOVAŽA I PLASTIČNJAKA PA SAD IZMIŠLJA NOVE RAZLOGE DA IDE POD NOŽ!
– IZMISLILA JE TO ZATO DA SI NAPRAVI BOLJE SISE!
– KAKO SE MOŽE TAKO UNAKAZIVATI?
– HISTERIČNA BABA BEZ VEZE ŠIRI PANIKU MEĐU ŽENAMA!
– TIPIČNA BOGATA AMERIKANKA! NEK SI ONDA I GLAVU ODSTRANI ZBOG RIZIKA TUMORA NA MOZGU!
– NEK RADI ŠTO GOD HOĆE, ALI ZAŠTO NAMA NABIJA SVOJE SISE I PIČKU NA NOS?
Bilo je, naravno, još šarmantnih komentara, ali u gornje bi se mogla sažeti većina. Šok, nevjerica, čak i bijes bili su nešto glasniji nakon Angelinine mastektomije negoli prilikom uklanjanja jajnika, no negativni je odjek bio gotovo pa univerzalan. Zašto?
“Ne diraj sise, sise su NAŠE!”
Bilo bi nepošteno negirati činjenicu da svatko od nas ima prvoloptašku, nagonski negativnu reakciju na spomen bilo kakvog rezanja, uklanjanja organa, “odlaženja pod nož” i generalnog kirurškog prčkanja. Svi bismo bili najsretniji kad nikada u životu ne bismo morali ni izvaditi zub, a nekmoli jajnike pa tu osnovnu nelagodu valja shvatiti.
No većina nas je ipak u stanju prijeći preko osnovnih nelagoda koje u nama izazivaju civilizacijske i znanstvene tekovine, pa vadimo zube, upaljena slijepa crijeva, uklanjamo dojke kada to moramo, a nekim se kirurškim zahvatima bez prevelikog zgražavanja podvrgavamo i onda kada ne moramo, kao u primjeru nekih bezopasnih, ali ružnih madeža i bradavica pa sve do korekcije klempavih ušiju.
Angelinino uklanjanje dojki – jer s tim je kronološki sve počelo – podiglo je buru, između ostalog, zato što je jedna žena, poznata žena koja je u javnosti percipirana kao ljepotica – svojevoljno dala ukloniti nešto što ta javnost ne smatra da je samo dio njezina tijela, nego i dio njezine ljepote i “ženstvenosti”. A njezina ljepota i “ženstvenost”, ne sasvim svjesno rezonira javnost, ne pripada samo njoj, nego i NAMA.
MI smo je, na kraju krajeva stvorili, zbog našeg je se divljenja smatra lijepom, a onda sada ovako! Što sad to znači? Da bi bilo koja žena mogla ukloniti dojke čak i prije nego što se razbole? Da bi se to moglo početi smatrati normalnim? Zar nije dovoljno što se i ovako ponašaju kao da te njihove sise pripadaju samo njima i ne daju ih nama?
U redu, malo pretjerujem zbog efekta, ali podsvjesno svojatanje tuđega tijela, pogotovo kada se to tijelo doista i nameće putem medija, kao tijelo poznate osobe, nije nikakva izmišljotina. Društvo do neke mjere polaže pravo na izložena tijela – komentira ih, ocjenjuje, mjeri ljepotu i ružnoću u usporedbi s njima, komentira starenje i propadanje tih tijela kao nešto što njihovi “vlasnici” smiju ili ne smiju dopustiti… i to društvo pritom zaboravlja da su ta tijela usput i osobe s vlastitom voljom koje s tim tijelima zapravo smiju činiti štogod ih je volja. Smiju ih ukrasiti, smiju ih unakaziti, smiju im dopustiti da se opuste i udebljaju, smiju ih trenirati do bodibilderskog looka, smiju ih čak i izgladnjivati ako žele. To su NJIHOVA tijela, ne naša. Angelina, na kraju krajeva, smije dati ukloniti dojke iz čiste šege i zezancije (druga je priča to što bi liječnik koji bi joj takvo što dopustio bio vrijedan posebne tamnice u nekom srednjevjekovnom dvorcu), i to se nas uopće ne bi smjelo ticati.
No tiče nas se. Tiče nas se zato što je društvo postavljeno tako da putem javno izloženih tijela ocjenjujemo i sebe.
Ta činjenica uzrokuje brojne loše stvari – tinejdžerke obolijevaju od anoreksije jer žele izgledati kao supermodeli, brojni ljudi pate od pomanjkanja samopouzdanja jer ne uspijevaju svojim tijelom dostići previsoki standard kojim ih se bombardira i iznad svega, takvi se standardi i javno svojatanje mnogo brutalnije primjenjuju na ženska negoli na muška tijela.
Sprega patrijarhata koji ženskome tijelu ne dopušta da bude išta drugo osim ukrasa i kapitalizma koji na tom aksiomu gradi multinacionalne korporacije zasebna je tema o kojoj se pišu traktati mnogo ambiciozniji od jednoga ovakvog članka.
Širenje panike i “nabijanje pičke na nos”
Jedna pozitivna stvar u svemu tome jest to što takve osobe – one čije se tijelo doživljava kao javna svojina – to mogu iskoristiti za osvještavanje nekih problema s kojima se ta tijela susreću. Angelina je rekla: “Gledajte, ja sam nesavršena, imam pogrešku na genu, mogla bih oboljeti i zbog toga ću učiniti to-i-to”. Rekla je – ja ovo mogu učiniti, znači, možete i vi. Ako imate pogrešku na genu BRCA1, i vi možete razmisliti o prevenciji.
E, ali to je, izgleda, još jedan razlog da raja poludi. Još jedna nelagoda. Vidi nje, sada širi paniku među ženama! Stvarno? Širi paniku? Osvještavanje činjenice da neke žene u sebi nose tempiranu genetsku bombu čija se eksplozija može izbjeći operacijom je – ŠIRENJE PANIKE? Zašto? Zato što će sada žene hrpimice diljem svijeta pojuriti na testiranje? Nije li to DOBRO? Ili je riječ o još jednoj nelagodi zbog toga što će sada žene ići “prčkati po sisama” – koje si muškići i dalje žele gledati – i po “onim drugim stvarima” – o kojima ne žele ništa znati.
Haha, da, tu je i taj moment. Ne žele ništa znati o tome. Poruka iz onog krasnog komentara: “Nek radi što god želi, ail NEKA MI NE NABIJA SVOJU PIČKU NA NOS!” Prava divota, ali još jedan prilično raširen način razmišljanja. Angelina si je dala ukloniti jajnike zbog “ženskih bolesti”. To su vam one bolesti koje dobivaju samo žene i o kojima nitko (čitaj: muškarci) ne žele znati ništa, osim možda ako su išli u škole da bi postali stručnjaci “za žene i ostale bolesti”. Jeste li primijetili koliko se bolesti, tegoba i stanja u generalnom govoru naziva “ženskim problemima”?
Sve živo od obične menstruacije (koja je muškarcima većim dijelom i danas horror na razini “Noći živih mrtvaca”) do metastaziranog karcinoma grlića maternice. Sve su to specijalne bolesti o kojima se NE GOVORI. Muškići si imaju reklame za biljne preparate koji pomažu funkciju prostate i gledaju ih u prime timeu između “Piramide” i dramske serije, ali ako Angelina kaže da je operirala jajnike – NE NABIJAJ MI SVOJU PIČKU NA NOS! Ludilo.
Ekonomska i rodna nejednakost = najbolji drugari i ljubavnici
Jedini legitiman prigovor na koji sam u svojem praćenju reakcija na Angelinine operacije naišla jest jedan koji naizgled nema veze sa “ženskom” prirodom cijele priče, a to je onaj koji kaže: “Lako njoj, ona je bogata, dostupni su joj najbolji doktori, može si napravit’ nove sise, može dobit lijekove koji će ublažiti preuranjenu menopauzu i sve pet! Tu kod nas ne možeš doć na red za ultrazvuk, a kamoli za genetsko testiranje!” I to je istina.
Kapitalizam nikada nije bio prijatelj žena – kako bi i bio kada je riječ o političkom i gospodarskom sustavu čiji su sami temelji okovani potpornjem patrijarhata, a kapitalizam i ekonomska nejednakost u zdravstvenoj skrbi posebno su okrutni prema ženama. Počevši od načina na koji ih se tretira po rodilištima (prioritet je da sve prođe što lakše po osoblje, a ne po rodilju) , preko toga da se preko toga da se “zdravstvena zaštita žena” i dalje smatra nekom turbo egzotičnom granom medicine i luksuzom (jesu li testiranja proteina PSA koji može upućivati na karcinom prostate i testiranja gena BRCA1 jednako raširena, na primjer?) i završivši na tome da se ženama, kada žele pobačaj, nameću savjetovanja sa stručnjacima, kao da su neuka djeca.
Doda li se tome, recimo, domaća situacija, u kojoj većina žena koja želi kvalitetnu zdravstvenu skrb obilazi privatne ginekologe – jer su oni “državni” generalno toliko natrpani da se na red za pregled čeka tjednima – prigovor o tome da je Angelini dostupna medicinska njega kakva nije dostupna nama, apsolutno stoji. Sasvim pošteno govoreći, bilo bi to tako i da je Angelina muškarac.
Pravo na izbor
Ali nije. Angelina je žena, bogata žena kojoj su dostupni svi vrhunci medicine i zdravstvene skrbi pa je svejedno žena koja je osjetila potrebu svoju odluku o uklanjanju dojki i jajnika – objasniti u cijenjenim američkim novinama.
Tu je potrebu osjetila zato što i sama zna da se njezin postupak generalno ne smatra normalnim, da će biti dočekan (slijedi izraz koji je slučajan, a ne glupa igra riječi) “na nož” i da je riječ o postupku koji u velikom dijelu svijeta nije uobičajen, koji si velik dio žena ne može priuštiti i koji se generalno smatra luskuzom.
A riječ je o postupku kojim se ženama s VRLO VELIKIM rizikom obolijevanja od SMRTONOSNIH bolesti omogućuje da taj rizik smanje za DEVEDESET POSTO. Angelina ima apsolutno pravo odlučiti da ga provede. Svaka bi ga od nas morala moći provesti. I zato nam ta “histerična baba nabija svoju pičku na nos”. Zbog prava na izbor, u ovom slučaju prava na izbor da jednim, možda radikalnim zahvatom, spasimo vlastiti život.
