Neurokvir (eng. neuroqueer) naziv je za identitet osoba koje su istovremeno neurodivergentne i kvir. Istraživanja koja opisuju koincidenciju, tj. podudarnost neurodivergentnosti i kvir identiteta sežu još od samog početka znanstvenog istraživanja autizma 1940-ih godina, no prepreke poput patologizacije autizma i homoseksualnosti, medicinskog modela invaliditeta i društvene stigme dugo će kočiti razvoj intersekcionalnog identiteta neurodivergentnih i kvir osoba.
Neurokvir kao specifičan identitet i teorija počet će se razvijati tek početkom 21. stoljeća kao posljedica uspona socijalnog modela invaliditeta i ranih uspjeha pokreta za prava kvir osoba i osoba s invaliditetom. Povezivanjem neurodivergentnih osoba i kvir zajednice čini se da su paradigma neuroraznolikosti i neurokvir teorija napokon naišle na povoljne uvjete za razvoj te se o njima sve češće govori, kako u javnosti tako i u znanosti. Razvoj neurokvir teorije značajan je i za logopediju kao struku čije usluge neurodivergentne i kvir osobe često koriste.
Ovaj tekst služi kao kratak uvod u temu neurodivergentnosti, kvir i neurokvir teorije za sve – od šire javnosti do zdravstvenih radnica i radnika. No, gradeći na vlastitom iskustvu kao studenta logopedije, ovim tekstom želim napraviti i korak više. Na temelju spomenutog uvoda razmotrit ću nekoliko preporuka za unapređenje logopedske terapije neurodivergentnih i kvir osoba te pokazati kako hrvatska logopedija može (i treba!) postati struka koja uistinu pomaže neurokvir osobama i podržava ih.
Što je neurodivergentnost?
Neurodivergentnost je svojstvo osobe koja posjeduje neurotip koji se razlikuje od većine populacije. Neurotipovi su različiti tipovi neurokognitivnog funkcioniranja – kako osoba uči, obrađuje informacije, rasuđuje, planira itd. Dakle, neurodivergentne osobe drugačije pristupaju ovim kognitivnim funkcijama od neurotipične (većinske) populacije.
Neurodivergentnost je pojam proizašao iz paradigme neuroraznolikosti, teorijskog okvira za promišljanje ljudske neurokognitivne raznolikosti koja se temelji na trima postulatima: 1) neuroraznolikost je prirodna i poželjna pojava u čovječanstvu; 2) ideja da postoji samo jedan zdrav i normalan tip mozga umjetna je konstrukcija; i 3) društvene dinamike koje se očituju u neuroraznolikosti slične su društvenim dinamikama koje se očituju u drugim oblicima ljudske raznolikosti poput roda, rase i kulture.
Dakle, neuroraznolikost predstavlja ideju da postoji prirodna raznolikost u ljudskom neurokognitivnom funkcioniranju koja je normalna i poželjna, ali kao i kod drugih vrsta ljudske raznolikosti, neuroraznolikost otvara vrata razvoju različitih dinamika između osoba različitih neurotipova.
Najčešće se u kontekstu neurodivergentnosti govori o autističnim osobama te osobama s ADHD-om i teškoćama učenja (disleksija, disgrafija, diskalkulija). No, ova podjela zaista nije fiksna. Neke autorice pod kišobran neuroraznolikosti uključuju i poremećaje tečnosti govora (mucanje i brzopletost), motoričke teškoće te razna mentalna stanja i psihičke poremećaje (npr. anksioznost, depresija, bipolarni poremećaj). Paradigma neuroraznolikosti i dalje je u povojima te je moguće naići na različite interpretacije od osobe do osobe.
Kakve veze logopedija ima s kvir osobama?
Najčešće logopedske klijente_ice iz kvir zajednice čine transrodne, interspolne i rodno raznolike (TIRR) osobe. Razlog je tomu što su logopedinje i logopedi jedinstveno obrazovane stručnjakinje i stručnjaci za provedbu rodno afirmirajuće terapije glasa i komunikacije. Drugim riječima, TIRR osoba može tražiti logopedske usluge za feminizaciju, maskulinizaciju ili androginizaciju glasa i komunikacije.
Logopedinje i logopedi mogu raditi i s drugim cisrodnim kvir osobama, no u tom će slučaju kvir identitet osobe rijetko biti glavni razlog zašto je ta osoba potražila logopedsku pomoć.
Neurokvir teorija nastala je preklapanjem paradigme neuroraznolikosti i kvir identiteta, a predstavlja ideju da osobe koje su istovremeno neurodivergentne i kvir imaju drugačija i posebna živuća iskustva u odnosu na druge neurodivergentne ili kvir osobe. Neurokvir teoriju podržava statistika. Primjerice, istraživanje Warrier i suradnica (2020) pronašlo je da su TIRR osobe tri do šest puta češće autistične nego cis osobe. Slično tomu, istraživanja ukazuju na to da su autistične osobe dva do tri puta češće neheteroseksualne u usporedbi s neurotipičnim osobama.
Neurokvir se teorija također bavi kritikom društvene percepcije neurodivergentnosti i kvir identiteta. Većina će se ljudi vjerojatno složiti da je društvo danas inkluzivnije i tolerantnije prema kvir i neurodivergentnim osobama nego prije 20 godina. No, metaanalize recentnih istraživanja o neurokvir osobama pokazuju da ablističko-heteronormativni stav u zdravstvu, a posebno psihologiji, ne jenjava. Teme patologizacije kvir identiteta i neurodivergentnosti u zdravstvu te medicinskog modela invaliditeta previše su opširne da bismo ih počeli obrađivati u ovom tekstu, ali kao primjer kvalitetne analize ablističko-heteronormativnog jezika u zdravstvu preporučujem metaanalizu Shapira i Granek (2019).
Kakva su iskustva neurokvir osoba?
Iz perspektive znanstvenih radova zapravo ne znamo puno. Temom neurokvir identiteta primarno se bave znanstvenice i znanstvenici u zdravstvenim strukama, no njih većinom zanima uzrok takozvanog „komorbiditeta“ neurodivergentnosti i TIRR identiteta – još jedan primjer ablizma i patologizacije kvir identiteta u zdravstvu.
Nekolicina istraživanja o živućim iskustvima neurokvir osoba ukazuje na značajne teškoće pri pristupanju zdravstvenoj skrbi. Zdravstveno osoblje rijetko posjeduje ikakvo znanje o neurokvir identitetu kao pojavi te ne zna kako pravilno pristupiti neurokvir klijenticama i klijentima. Postoje samo jedne kliničke smjernice za rad s neurokvir adolescentima u uporabi u SAD-u .
Američka istraživanja pokazuju da se neurodivergentne TIRR osobe relativno često susreću s uskraćivanjem rodno-afirmirajuće zdravstvene skrbi kao posljedicom predrasude da rodna disforija kod autističnih osoba može biti rezultat hiperfiksacije na drugi rod. Kada i uspiju dobiti potrebnu zdravstvenu skrb, neurokvir osobe pod rizikom su podvrgavanja rodno-oblikujućem biheviorizmu – terapijskim ciljevima koji ne odgovaraju rodnom identitetu neurokvir osobe, već ideji „točne“ rodne ekspresije koju posjeduje terapeutkinja ili terapeut.
Poznato je da neurokvir osobe mogu doživjeti neprihvaćenost i u kvir i u neurodivergentnim prostorima. Neurokvir osobe imaju dva identiteta (jedan kvir, drugi neurodivergentan) zbog kojih mogu naići na nerazumijevanje drugih osoba koje posjeduju samo jedan od tih identiteta. Primjerice, neurodivergentna TIRR osoba može naići na transfobiju u „čisto“ neurodivergentnom prostoru. Zbog toga neurokvir osobe, pogotovo u adolescentskoj dobi , češće grade prijateljstva i socijaliziraju se u online prostorima. Zanimljivo je da neurokvir osobe također pokazuju višu razinu svjesnosti o opasnostima na internetu.
Iako se znanost već dulje vrijeme zanima za neurokvir kao pojavu, specifičnosti živućih iskustva neurokvir osoba tek se počinju istraživati. Potrebno je u znanosti dodatno osvijestiti da su neurokvir osobe ljudi, a ne statistika ili patologija koju je potrebno prokužiti.
Razmatranja za logopedski rad s neurokvir osobama
Logopedija se često naziva jednom od pomagačkih struka. Time se postavlja pitanje na koji način logopedija trenutno pomaže neurokvir osobama. Za sada, čini se, gotovo nikako. Osim što se u hrvatskoj logopediji trenutno jedva govori o neurodivergentnosti i kvir temama, hrvatske logopedinje i logopedi i dalje su podijeljene_i po pitanju uporabe primijenjene analize ponašanja (eng. applied behavioral analysis; ABA) – jedne od intervencijskih metoda u radu s osobama s autizmom utemeljenoj na biheviorizmu.
Zajednica osoba s autizmom odbacuje uporabu ove metode, kritizirajući je zbog njezinih metoda i normalizirajućih ciljeva. Ipak, ova se metoda studenticama i studentima logopedije i dalje predstavlja kao korisna i djelotvorna terapijska metoda tijekom studija. Kao rezultat uporabe ABA-e, neupućene logopedinje i logopedi pod rizikom su postavljanja rodno-oblikujućih ciljeva u radu s neurokvir osobama. Stoga je bitno upoznati se s poviješću ABA-e, stavovima autistične zajednice i kritički promišljati „uspjeh“ ove metode.
Logopedska terapija neurodivergentnih i neurokvir osoba trebala bi težiti razvoju autonomije, vlastitog identiteta i samozagovaračkih vještina, a ne učenju maskiranja i oponašanja komunikacijskih obrazaca neurotipičnih osoba.
Jedna korisna preporuka za rad proizlazi iz same prirode neurokvir identiteta. Ako je osoba neurokvir, korisno bi bilo tu činjenicu identificirati prije početka logopedske terapije. Za logopedinje i logopede bilo bi korisno provesti procjenu socijalne komunikacije i pragmatike pri početku rada s kvir osobama, kao i samoprocjenu rodne percepcije glasa pri početku rada s neurodivergentnim osobama. Ovakav protokol omogućio bi ranu identifikaciju neurokvir osobama te bolji odabir terapijskih ciljeva i postupaka.
Međutim, ovdje je bitna i jedna napomena. Nedavno se počelo govoriti o potencijalnom uvođenju ovakvog probira u Ujedinjenom Kraljevstvu. Problem je s ovim prijedlogom što njihove zdravstvene radnice i radnici predlažu da se TIRR adolescenti sa sumnjom na prisutnost neurodivergencije isključe iz daljnje rodno-afirmirajuće skrbi. Razlog je tomu u ovom tekstu već spomenuta predrasuda – ideja da rodna disforija može biti rezultat hiperfiksacije na temu roda u neurodivergentnih osoba.
Iako mnoge zdravstvene radnice i radnici tvrde da su se susrele s ovom pojavom (npr. 64 % njih u Strang i sur., 2016), nije još jasno koliko je ovo česta pojava unutar neurodivergentne populacije niti postoji suglasnost među stručnjakinjama i stručnjacima kako postupiti u tom slučaju. Usprkos tomu, već postoje primjeri pozitivne prakse gdje se neurodivergentnu djecu ne isključuje iz rodno-afirmirajuće zdravstvene skrbi zbog novopostavljene dijagnoze. Primjer takve prakse je Gender and Autism Program u Dječjoj nacionalnoj bolnici u Washingtonu.
Nemojmo, naravno, zaboraviti ni veliki broj TIRR osoba koje su već završile svoju tranziciju, a da ih nitko nije upitao o njihovom neurokognitivnom funkcioniranju ili nisu ni znale da su neurodivergentne. Dakle, ako dosad nismo radili problem neurokvir osobama u tranziciji, zašto sada to radimo? Odgovor, može se naslutiti, većinom leži u predrasudama i porastu kvirfobije svuda oko nas.
Ovaj tekst predstavlja kratki uvod u područje neurokvir identiteta, kako za logopedinje i logopede, tako i za ostatak javnosti. Siguran sam da će nekima otvoriti i oči na činjenicu da se logopedinje i logopedi ne bave samo ispravljanjem govora u djece. Znanstveno proučavanje neurokvir identiteta i dalje je u povojima i očito je da postoji još mnogo problema koje je potrebno savladati. No, ova činjenica predstavlja i mogućnost za mlade istraživačice i istraživače koje se žele baviti neurokvir temama u svojim strukama. Bilo to u društvenim, humanističkim ili tehničkim znanostima – istražujte neurokvir! Ako i ne otkrijete nešto novo o živućim iskustvima neurokvir osoba, možda otkrijete nešto o sebi.
Ovaj je tekst proizašao iz preglednog rada Dukanović, T. (2025). Neurokvir – razmatranja za logopedsku struku. Za detaljniju obradu teme, kao i reference za iznesene tvrdnje, možete pristupiti tekstu ovdje.
