Dok se Bog tog popodneva bavio centimetrima i gledao kako da nategne još barem tri i tako pomogne Blanki Vlašić iz Hrvatske da dobije srebrnu medalju za skok u vis (iako je ona “znala da tu medalju nije zaslužila”, ali, prema njezinoj tvrdnji “dogodilo se čudo jer je Bog milostiv”), s druge strane, na Mediteranu, dok Bog nije gledao, Đavao je gurao djecu iz Sirije i Afganistana pod vodu i pazio da ne izrone koji centimetar više, prije nego se njihova tijela opuste i oni prestanu živjeti prije nego su počeli.
Dvije tisuće osme godine, također u Pekingu, Bog (ali tada Blanka toga još nije bila svjesna jer joj se obratio nešto kasnije) je isto tako vodio računa o centimetrima nad gumenom vrpcom i još tada joj omogućio da osvoji srebro, dok je s druge strane atletske staze Masato Uchishiba, osvojio zlatnu medalju u judu. Trijumfirao je kao nacionalni heroj, prvi Japanac s dvostrukim zlatom. Ponosu nije bilo kraja, ali sve će biti da je opet Đavao i tu umiješao svoje prste dok se Bog bavio Blankom. Nedugo nakon toga Masato je uhićen za nekoliko slučajeva silovanja maloljetnica te izbačen iz škole u kojoj je učenice podučavao toj drevnoj borilačkoj vještini.
Dvije tisuće trinaeste godine, Blanka Vlašić je postala, pored atletskih rezultata, poznata i po javnoj podršci građanskoj inicijativi ‘U ime obitelji’ gdje u promotivnom videu inicijative tvrdi da je jedina moguća obitelj ona u kojoj su temelj muškarac i žena. Tu nastupa skupa sa svojim ocem koji sa stopostotnom sigurnošću tvrdi da svjetskih medalja i uspjeha njegova djeteta ne bi bilo da nije bilo baš te i takve obitelji, koju treba zaštiti (još se nije doznalo od koga ili čega) unošenjem u Ustav RH. U istom potezu tisućama djece samohranih roditelja dokida svaku šansu za medaljom i bivanjem najboljima u bilo čemu, poriče jedino što je vrijedno u sportu, njegove plemenite strane kao što su fair play i individualna upornost te narcisoidnog sebe i svoju patrijahalnu zajednicu postavlja kao mjerilo svijeta.
Teško je ne primijetiti da Blanka Vlašić kao individua kreće prema dolje odričući svaki integritet svojoj osobi, vrijednost vlastitom ili bilo čijem uloženom trudu, u svakom sljedećem intervjuu, naglašavajući kako ona sama nema baš ništa sa sobom, jer sve je to Bog.
Društvena odgovornost i vrhunski gumi-gumi
Nižu se i bizarni trenuci; zahvaljuje se tako svima koji su molili za nju, a pogotovo preminuloj gospođi Klisurić, velikoj vjernici, i njezinoj vjernoj navijačici. Postavlja se pitanje kako je moguće da je više onih koji mole za Blankine centimetre, nego onih koji mole za svoje koji su krenuli put Mediterana ili su u mislima s njima. Kako to da gospođa Klisurić dobiva trenutke u medijskom prostoru, a jedna takva javna osoba, kao što je Blanka, čiji su nastupi podržani i od strane javnih, državnih inistucija nikada ne osjeti odgovornost, osim za privatne probleme, preobraćenja te odlučivanje o tome imaju li pederi pravo na obitelj, da kaže i jednu pametnu ili društveno odgovornu stvar.
I taj trenutak koji mediji ovih dana prikazuju kao dirljiv, emotivan Blankin istup nije ništa drugo, nego sam rub ludila i manifestacija poremećenih vrijednosti jednog društva. Ne zaboravimo dodati tome i izjavu da bi “najradije noćas i spavala sa zastavom”. Otac je ovdje, i konkrentno i metaforički glavni i sveprisutan, bilo u vidu Boga koji daje i uzima centimentre, bilo u vidu Joška koji je hranitelj i branitelj obitelji pa su mu zato djeca uspješna, ili države – čiji simbol – pravokutnu šarenu plahtu mlada žena, nakon sportskog postignuća nosi sa sobom u krevet dijeleći s njom intiman čin spavanja.
Sve je to zapravo isti patrijahalni sustav, potpuno jednake hijerarhije u kojem srebrna atletičarka nije, osim centimentara, postigla ama baš ništa ni za koga osim za samu sebe, a najmanje zaprimjerice djevojke koje i dalje u brutalno muškom svijetu sporta bez Boga, Oca i Domovine pokušavaju postići rezultate.
Uz silan i posve neopravdan medijski prostor koji dobiva vrhunski gumi – gumi, jer kad mu oduzmete osobni nadljudski trud, razvoj u svakom smislu i fair play, ostaje samo skakanje preko gume, zamislimo da su sportaši poput nje, zaista veliki.
Od sve te minutaže koje dobiju na press konferencijama da samo dvadeset sekundi i dvije rečenice na kraju odvoje za istinski progres društva i spomenu nešto zaista od humanističkog i društvenog značaja. Kad ispričaju sve o tome što su jeli da bi dobili dva centimetra gore, koliko su dnevno spavali i kako su se odrekli izlazaka, da kažu primjerice u središnjem dnevniku nešto poput; svakog dana dvije tisuće izbjeglica prođe nedaleko od nas, stotine tisuća djece je ostalo bez obitelji… Ali njih takve obitelji ne zanimaju, ne zanima ih da svoj utjecaj koriste za bilo što plemenito, osim veličanja sebe.
U ovakom osvajanju nema puno toga velikog, hrabrog niti plemenitog. Postoji samo narcisoidna zagledanost u sebe i hodanje ukorak sa sluđenim svijetom koji slavi bizarna postignuća i uvlači nas u vlastitu histeriju paranormalnih pojava.
Jednom kad Bog uplete svoje prste u namještanje sportskih rezultata nema nikakve razlike između postignuća takvih sportaša i onih koji su se u Međugorju zavjetovali Gospi da će prestati pušiti i već dvije godine nisu zapalili, zbog posredovanja Gospe. Za jednog takvog pušača očito se Bog brinuo pa propustio trenutak kad je Caitlyn Jenner imala svoj hrabri istup pred cijelim svijetom te pokazala što znači iskoristiti medijski prostor za promoviranje slobode, jednakosti i ukidanje diskriminacije.
Ali, trebamo razumjeti i Boga, ne može ni on jadan stići na sve strane, mada tvrde da su u Njemu bar tri osobe. Sad kad je prvenstvo u atletici završilo, možda se počne baviti brodovima punima ljudi koji pokušavaju preskočiti pakao i fali im samo još koji centimetar.
