Nije novost da se i danas, usprkos velikom napretku, mnoga zanimanja smatraju ‘muškima’ odnosno ‘ženskima’. Posao kovača je zasigurno jedno od takvih, rodno kodiranih zanimanja. U kolektivnoj svijesti kovač je gotovo bez iznimke muškarac, a samo zanimanje nosi auru muškosti. No, takvo viđenje tog zanimanja daleko je od povijesne stvarnosti, otkriva Autostraddle.
Suprotno vladajućem uvjerenju, žene u Europi i Sjevernoj Americi bavile su se kovanjem i prije 800 godina, što je obilato i dokumentirano. Već od 14. stoljeća žene i djevojčice postajale su članice kovačkih cehova, bilo nasljedstvom od oca, brakom ili pak naukovanjem.
Srednjovjekovni cehovi cijenili su sposobnost i vještinu, pri čemu je rod bio sekundaran. Ukoliko se kovač ozlijedio i nije mogao obavljati posao, nije bilo nimalo čudno da njegova supruga preuzme radnju dok se on ne oporavi. Iako je možda bilo malo žena koje su stekle status majstorice-kovačice, žene su bile sastavni dio europskog kovačkog i drugih zanata u srednjem vijeku, usprkos neporecivom seksizmu toga doba.
Djevojčicama nije uskraćivana zanatska naobrazba, iako su ju morali provoditi muškarci. Nakon završavanja naobrazbe, te su žene bile slobodne baviti se svojim zanatom i često su uzimale djevojke za svoje šegrtice. U 18. stoljeću, u Londonu je na snazi bio zakon koji je dozvoljavao udanim ženama koje se bave svojim obrtom u gradu bez muževa te da uzmu djevojčice kao šegrte, s jednakim pravima i obvezama koje su imali i dječaci koji su naukovali.
Popis odobrenih zanata kojima su se mogle baviti bio je začuđujuće dug i raznolik. Najpoznatija kovačica u povijesti SAD-a također je živjela u to doba. Zvala se Betsy Hager, a postala je poznata zbog toga što je, zajedno sa svojim partnerom, kovačem Samuelom Leverettom, obnavljala i popravljala muškete kojima su se vojnici služili u američkom ratu za nezavisnost.
S nastankom industrijske proizvodnje metala u 19. stoljeću, žene su postale značajan sudionik u proizvodnji, no često su radile u vrlo lošim uvjetima i za iznimno malu plaću. Nakon gotovo stoljeća trpljenja izrabljivačkih uvjeta, 1910. godine radnice u tvornici lanaca u gradu Cradley Heath ustale su zajedno u borbi za veće plaće, što je dovelo do uvođenja minimalne plaće. Taj štrajk se i danas slavi, a regionalna zastava ima na sebi lance u znak sjećanja na njih.
Tijekom 20. i 21. stoljeća žene su postajale sve značajniji faktor u kovačkoj zajednici, zahvaljujući umjetnicama poput Lorelei Sims, Elizabeth Brimm i Becky Little, koje su izabrale upravo metal kao sredstvo svog umjetničkog izražavanja.
Usprkos brojnim primjerima žena u obradi metala, slika kovača kao muškarca i dalje ostaje, hraneći time rodnu razdiobu zanimanja. Žene kovačice, zidarice, programerke i inženjerke su oduvijek postojale i njihovo postojanje ne bi smjelo biti iznenađenje, niti bi se njihov doprinos smio umanjivati.
Lucy, iz regije Cumbria u UK-u, i danas kuje metal na tradicionalan način
