Poražavajuće statistike o plaćama i zastupljenosti žena u filmskoj industriji često bacaju u sjenu priču o ženama bez kojih sedma umjetnost kakvu danas poznajemo ne bi postojala. Posebno mjesto među njima pripada brojnim filmskim kritičarkama koje su odigrale nezamjenjivu ulogu u percepciji i popularizaciji filma kao umjetnosti.
Svojim su komentarima uspijevale skrenuti pažnju na pitanja i perspektive koje su u ovoj, još uvijek muško-dominantnoj profesiji, često bile zanemarivane. British film institute objavio je nedavno listu nezaobilaznih filmskih kritičarki, a mi smo izabralie naših deset favoritkinja.
Marjorie Bilbow
Na stranicama novina Screen International 1980-ih nizale su se duhovite i često oštre kritike ove novinarke. Premda je publikacija u kojoj je objavljivala bila namijenjena distributerima i izlagačima, a ne filmofilima, Bilbow je s nepresušnim žarom pisala i o blockbusterima i o umjetničkim filmovima 'ozbiljnijeg' ugođaja.
U svojim kritikama nije prezala od prozivanja redatelja zbog načina na koji su prikazivali ženske likove. Primjerice, u svom je osvrtu na film Jean-Claude Lorda Visiting Hours (1982) redatelja prozvala za ''neukusan i napuhan muški šovinizam koji ne samo da implicira da lik Deborah pati zbog svoje podrške ženskim pravima, već da je ona zbog toga i prisiljena vlastite ruke natopiti krvlju''.
''Jedino što mogu reći u prilog ovog filma jest da su muške dobrice u njemu jednako glupave kao i ženske, a ne prototip superiornih bića'', zaključila je Bilbow.
Bryher
Pravim imenom Annie Winifred Ellerman, ova je engleska spisateljica i pjesnikinja bila izvršna direktorica i jedna od osnivačica časopisa Close up, prvog časopisa na engleskom govornom području koji se bavio isključivo filmom kao umjetnošću. Posebnost filma vidjela je u njegovom potencijalu da postane instrument društvene promjene.
Vlastitim sredstvima financirala je kako spomenuti časopis, tako i druge umjetnike/ce, poput svog supruga Kennetha Macphersona te partnerice Hilde Doolittle. Najvjerojatnije ju je baš Doolittle zainteresirala za film, budući da je i sama bila intelektualka i velika ljubiteljica filma, kao i prvakinja avangardnog filmskog stvaralaštva 1920-ih.
Bila je pobornica modernizma, ljubiteljica ruskih i njemačkih redatelja te zagovornica ideje da bi svi filmovi trebali biti 'ili angažirani ili umjetnički'.
Pam Cook
Ključna figura u razvoju feminističke filmske teorije 1970-ih, sljedbenica Lacanovih učenja, Prof. Emerita filmske umjetnosti na Sveučilištu u Southamptonu, Pam Cook je oduvijek nastojala razumjeti film na nov način i kroz različite umjetničke forme.
Nakon 10 godina podučavanja na diplomskom studiju filmske kostimografije, Cook je pokrenula vlastiti blog koji se bavio odnosom mode i filmske umjetnosti. Filmski svijet zadužila je nizom radova, među kojima je i poznata The Cinema Book, danas neizostavna literatura na filmskim studijima.
Molly Haskell
Mooly Haskell vjerojatno je najpoznatija po svojoj knjizi o feminizmu i filmskoj umjetnosti - From reverance to rape (1972). Njezina značajna djela uključuju i Holding My Own in No Man’s Land, u kojoj je jedan dio posvetila ženskoj fantaziji o silovanju, a posebno je istaknula i važnost ženskih komedija 1990-ih, i to riječima:
''Ženska komedija je nastavak podizanja svijesti na nove, drugačije načine.''
bell hooks
bell hooks se u svojim filmskim kritikama posebno osvrtala na ulogu i prikaz crnkinja, no pisala je i o slabim točkama liberalne američke kinematografije, kao i o eksperimentalnom i alternativnom crnačkom kinu.
Više o bell hooks saznajte ovdje.
Dina Iordanova
Ova bugarska filmska kritičarka i profesorica filmskih studija na Sveučilištu St. Andrews za sebe kaže da klizi između ''ideoloških oblasti''. Zaslužna je za postavljanje marginalnih kinematografija u novu perspektivu kod zapadnjačke publike.
Riječima Marka Cousinsa:
''Veliki kritičari pišu o stvarima koje ne vidimo ili ne znamo. Iordanova pokazuje da kada mi na zapadu otkrivamo nove vrste filma - npr. zabranjene sovjetske filmove ili kineske filmove 80-ih, zapravo otkrivamo manje nego što mislimo. U novim filmovima pronalazimo ono što želimo pronaći.''
Caroline Alice (CA) Lejeune
Lejeune je ostala zapamćena kao jedna od prvih osoba koje su pisale fimske kritike za novine, i to u vrijeme kada je novinarski posao bio gotovo isključivo rezerviran za muškarce, filmske kritike namijenjene više menadžerima nego filmskoj publici i kada se kino nije smatralo prigodnom zanimacijom za Engleskinje srednje klase.
Karijeru je započela 1922. godine kolumnom Tjedan na ekranu. Gotovo četiri desetljeća provela je pišući britke kritike namijenjene prvenstveno gledateljima, u početku u današnjem The Guardianu, a kasnije za The Observer. Bila je strastvena obožavateljica europskih art filmova, kao i bliska prijateljica Hitchcocka čiji je rad podržavala od najranijih dana, ali ga unatoč tome nije štedjela.
B. Ruby Rich
Ime kritičarke i kulturne teoretičarke Ruby Rich najviše se veže uz queer-temama obilježeno neovisno filmsko stvaralaštvo 1990-ih, zajedničkim imenom nazvano New Queer Cinema. Termin je to koji je sama skovala i koji obuhvaća imena poput Todda Haynesa, Gregga Arakija i Sadie Benning, a najčešće se veže uz Sundance filmski festival.
Kathleen Mason
Godine 1921. tjednik Kinematograf Weekly odlučio je pokrenuti kolumnu Kroz ženske oči, s namjerom da čitateljima ponudi viđenje i ocjenu filmova s obzirom na njihovu privlačnost ženskoj publici. Ovaj zadatak, koji je za cilj imao približiti kinoizlagačima ukus njihove većinske, ženske publike, pripao je Kathleen Mason.
Premda je kolumne pisala samo 10 mjeseci prije nego što je prešla na drugo radno mjesto, ostale su zapamćene zbog kombinacije njezinog interesa za kritičku analizu i formalne kvalitete filma s jedne, te preokupacije ženskim nadama i željama s druge strane.
Mason je u svojim osvrtima predviđala da će utjecaj ženske publike na vrstu produciranih filmova s vremenom sve više rasti, što će rezultirati većom suptilnošću tema i karakterizacije likova, kao i drugačijim načinima naracije u filmu. Unatoč hvaljenosti njezinih kolumni, isti je tjednik tek pet godina nakon Masoničinog odlaska odlučio pokrenuti novu kolumnu namijenju ženskoj publici.
Susan Sontag
Još od rane mladosti bila je naprednija od ostatka svoje generacije: srednju školu završila je sa samo 15 godina da bi potom izobrazbu nastavila na sveučilištima poput Harvarda, Oxforda i Sorbonne. Njezini eseji i govori često su izazivali kontroverze, ali su imali ogroman utjecaj na formiranje mišljenja njezinih suvremenika, zbog čega ju je časopis The New York Review of Books proglasio ''jednom od najutjecajnijih kritičarki svoje generacije''.
Bila je velika ljubiteljica ozbiljnih art filmova i redatelja poput Bressona, Godarda i Bergmana, a osim svojim filmskim kritikama, ostavila je trag i političkim angažmanima. Život Susan Sontag možda je najbolje opisao Nick James nazvavši je ''istinskom ljubiteljicom filma koja je nosila teret ozbiljnosti u vremenima koja su često prezirala tu kvalitetu''.
Više o Susan Sontag pročitajte ovdje.
Važno je naglasiti kako je spomenuta lista samo izbor među brojnim ženskim imenima filmske kritike, kojima se u novije vrijeme pridružuju imena poput Zebae Blay, Manohle Dargis (o ženama u Hollywoodu), Marye E. Gates (o godini dana gledanja ''ženskih'' filmova), Sheillae O'Malley (o Marion Cotillard u Dva dana, jedna noć), Inkoo Kang, Genevieve Koski i brojnih drugih.
