Objavljeno

Mizogine nasilnice i/li feminističke osvetnice

Kada ste se zadnji put sjetlie da ste nekom nekada davno posudilie knjigu koju otad više niste vidjelie? Kišobran? Toplu jaknu? Sitniš za kavu iz automata? Pretpostavljam u proteklih tjedan dana.

Ako vas politika možda previše ne interesira, na utjerivanje duga sigurno vas je podsjetila – Rihanna.

Njezin novi spot za pjesmu ”Bitch Better Have My Money”, iskače na svim newsfeedovima, ima na tisuće komentara, intervjua i članaka s gotovo svima koji su setu primirisalie i, najbitnije, postao je ključna točka feminističke internetske debate.

Ukratko, jednima se sviđa, drugie su zgroženie.

U čemu je stvar? Rihanni u spotu bogati bijeli strejt tip (tzv. The Accauntant a.k.a. The Bitch) duguje novac. Rihanna je prilično ljuta i sa svojim frendicama otima suprugu spomentog. Djevojke sjedaju u auto i vozikaju se neko vrijeme dok čekaju da Kuja isplati Rihanni novac.

Pritom sa sobom (doslovno) vuku Suprugu i zlostavljaju je. Priča kulminira Rihanninom konačnom osvetom – ubojstvom Kuje. Na kraju je zatječemo kako naga i prekrivena krvlju leži u kovčegu prepunom novca.

Gdje god da se okrenete, mizoginija, kaže jedan dio interneta. Ne, kaže drugi.

U oba se slučaja postavljaju dva ključna pitanja: ‘Je li spot mizogin’ i ‘Je li spot feministički’. Koliko god to paradoksalno zvučalo, meni se čini da u ovom slučaju jedno nužno ne isključuje drugo i da je na oba moguće potvrdno odgovoriti.

Za početak, Rihanna u videu otima ženu da bi došla do muškarca. Ovo je, da ne idem dublje, krajnje dosadno i tisuću puta viđeno. Dok Supruga visi naglavačke u nekom napuštenom skladištu, on sjedi u fotelji i brine se. Jadnik, baš mi ga je žao.

Motivacija ovakvog stilskog poteza u kontekstu sveprisutnog heteropatrijarhata tumači se u bespućima interneta najčešće ovako : Supruga je Kujino vlasništvo i njezina je funkcija reducirana na dekorativnu, ona je čisto lijepi podsjetnik na njegovu klasnu privilegiju. Dakle, oduzme li se Kuji njegov najdragocjeniji predmet, njegov je društveni status poljuljan i on će zasigurno pohrliti do prvog bankomata.

 

Čak i kad bih povjerovala da je ovo stvarno tako, problem ne prestaje biti problemom jer sama Rihanna Suprugu nastavlja tretirati kao predmet.

I to neki koji joj se nimalo ne sviđa; supruga je većinu vremena gola i svezana, a djevojke je prisilno drogiraju, udaraju i stavljaju joj povez na oči.

Posebnu pozornost privukla mi je scena u kojoj lik policajca tijekom patrole slučajno sreće djevojke koje se tada, eto, baš sunčaju kraj bazena. Supruga ga pokuša dozvati, ali ju jedna od Rihanninih prijateljica preduhitri i nokautira.

Sve se djevojke smješkaju, a Rihanna uzima Supruginu beživotnu ruku i njome maše policajcu. Ovaj, naravno, ništa ne kuži. Ili se bar pravi da ne kuži. Djevojke se možda samo zezaju, sigurno je u igri neka interna spika, zašto bi pobogu on reagirao kad mu se smješkaju četiri oskudno odjevene ljepotice. Misli da je dobio na lutriji.

Da skratim priču, radi se o seksualizaciji nasilja. Ovo je zaista teško negirati, slažu se obje strane, no i dalje smo, čini mi se, na skliskom terenu.

Nasilnica Rihanna, kako je to dovitljivo sročila Helen Lewis, pati od ozbiljne alergije na odjeću koja, tvrdi dalje autorica, uzbuđuje kojekakve pervertite.  Hm…. ne znam baš. Čak i ako izbjegavate ‘sumnjive‘ dijelove interneta, iz populare ste kulture naučilie da ljude koješta uzbuđuje (vidi npr.: Seinfeld, sezona: 5, epizoda: The Raincoats).

Uostalom, Rihanna je odavno prestala biti ‘preslatka djevojčica s Barbadossa’; svoju seksualnost iskazuje slobodno i prilično otvoreno pjeva o svojim željama i fantazijama.

***ovdje prilažem screenshot razgovora koji jako koncizno komentira gore linkan tekst***

Žrtva Supruga, s druge strane, nije gola jer to želi. Nije pristala biti svezana, udarana ili drogirana; prilično je jasno da u svemu skupa nimalo ne uživa. Dakle, lateksu unatoč, bilo kakva pomisao na BDSM je u najmanju ruku glupava.

Ipak, argument koji dio nebijelih feministkinja ovdje izvlači ide otprilke ovako: društvo i mediji nebijele žene ovako tretiraju od pamtivijeka i sada ste se, kada se isto čini jednoj privilegiranoj bjelkinji, svie diglie na noge.

Istina, mediji će puno prije reagirati kada je zlostavljana bogata plavuša nego siromašna crnkinja i to je nepravedno, rasistički i jako tužno.  Ipak, teško mi je zamisliti svijet u kojem je ok zlostavljati bilo koju ženu. Osim, dakako, ovog postojećeg.

Nadalje, nebijele feministkinje često upućuju kako se spot ne treba shvatiti doslovno, već da ga je puno uputnije čitati kao simbolički obračun jedne crnkinje sa sistemom koji je na svim razinama tlači. Ovo mi se čini dosta smislenim (zato sam i izdvojila scenu s policajcem koji kao utjelovljenje Institucije jednostavno žmiri pred onim što mu nije u interesu vidjeti), no i dalje je ( ovisno o autorici) manjkavo.

 

Popularna kultura (srećom) obiluje buntovnim (seksi) feminističkim osvetnicama kojima je u jednom trenutku naprosto svega bilo dosta i odlučile su uzeti pravdu u svoje ruke. Rihannin se spot na neke od njih eksplicitno referira: Thelmu i Louise, Amy iz The Doom Generation-a i Carrie.

Thelma i Louise ubijaju jednog silovatelja i napakoste jednom cestovnom(?) zlostavljaču. Carrie, nakon cjeloživotnog zlostavljanja ‘pukne’ na svojoj maturalnoj večeri i pobije pola škole. Amy tehnički nije nikog ubila, ali je više ubojstava ‘izazvala’. Jednako je ljuta na svijet.

Ovoj bih kratkoj listi dodala još jedan film koji je, kao i BBHMM, jednako ‘problematičan’ i jednako ‘feministički’: Tarantinov Deathproof.

Deathproofu je također pun golotinje, zamamnih ženskih stražnjica i brutalnog nasilja. Junakinje filma, baš kao i Rihanna, imaju kontrolu nad vlastitim tijelom, one su te koje postavljaju granice.

Poanta feminizma, kako je istaknula Mima Simić kada je o ovom filmu pisala, ipak ‘nije u upražnjavanju krvožednih osvetničkih poriva za tisućljeća opresije’ (koliko god se mi nad tim možda skrivećki  naslađivale), stoga  ona film ‘iskupljuje’ na izvantekstualnoj razini, praveći distinkciju između ‘nježnog voajera-redatelja koji ženu obožava iz daleka (zoomom) i s poštovanjem’ i ‘tradicionalnog eksploatatora, utjelovitelja nasilnog patrijarhata koji se usuđuje prekoračiti granice ženskoga tijela’  i koji će zbog toga nastradati.

Slična bi se logika dala primijeniti i na BBHMM; nužno se od teksta odmaknuti i doista ga čitati simbolički.

Kada je pjesma tek puštena u javnost, Doreen St Felix je napisala zanimljiv tekst u kojem problematizira medijsku percepciju dobrostojeće (glazbenice) crnkinje.

Ona tvrdi kako je uz ovu sliku nužno vezana stanovita tjeskoba. Društvo ju stoga uporno pokušava devalvirati. Crnkinja koja svoj novac pokazuje na sve strane ga je sigurno stekla nekim sumnjivim kanalima koji naravno uključuju seks, bilo doslovno, bilo da ona na to svojim izgledom ‘poziva’.  

Ona nikako ne može utjeloviti koncept  ‘bijele’ imućnosti jer je isti nije zapravo vezan za sam novac i u prvom planu parazitira na rodnim/klasnim/rasnim stereotipima.

Očigledno bogata crnkinja je, tvrdi St Felix, u tom smislu uvećana verzija same sebe. Uvećana i pretjerana u onoj mjeri u kojoj mora ‘dostići’ svoje dužnike, zaposjesti poziciju moći. U tom smislu, Rihanna sebe legitimira prvenstveno kao (crnu) umjetnicu i uistinu naplaćuje ’tisućljetnu opresiju’ .

Koliko mizoginije uz to možete progutati, procijenite samie. Nemojte se samo zgražati. Rihanna je odavno je rekla da možda jest ‘loša’, ali da je u tome savršeno dobra.


Povezano