Objavljeno

Miroljubive ratnice u posadi Rainbow Warriora

Rainbow Warrior III predivno je mjesto za život, slažu se svi koji na njemu žive i rade. Tri mjeseca na brodu pa tri na kopnu, ritam je života ovih ekoloških moreplovki i moreplovaca. Imala sam čast iskusiti dio tog života dok sam volontirala i plovila s njima devet dana koje su nedavno proveli u Hrvatskoj.

Tom sam prilikom popričala s par članica posade o njihovim životnim, posebno morskim iskustvima. Sugovornice nije bilo lako odabrati jer je čak sedam strašnih žena dio trenutne posade ovog broda.

Sam Rainbow Warrior III fascinantan je prekooceanski jedrenjak, jedinstven u svijetu jer je izgrađen baš za potrebe Greenpeacea. S jarbolima visokim čak 55 m i 1300 m2 jedara, optimiziran je za jedrenje i čak 70% svoje plovidbe čini baš to, koristi samo energiju vjetra. Iako može biti i istraživački, Rainbow Warrior je trenutno brod za kampanje i bavi se gorućim pitanjem klimatskih promjena.

Za jedinu klimu našeg jedinog planeta bitno je smanjenje upotrebe fosilnih goriva, barem tamo gdje je to lako napraviti jednostavnom promjenom fokusa – NE za ugljen, DA za obnovljive izvore energije.

Emily Johnston; fotografija Mensura Juranović

Emily Johnston je Australka s preko 20 godina Greenpeace staža. Volontirala je i radila u uredu i na brodovima, sudjelovala u akcijama, vodila treninge, razvijala kampanje i nova predstavništva Greenpeacea, a trenutno je koordinatorica mediteranske ture Rainbow Warriora.

“Toliko sam dugo tu jer mi se sviđa način na koji Greenpeace pristupa kampanjama – izlazi u svijet i pokušava stvoriti promjenu. Djelovanje umjesto priče. Sama ideja da pojedinci dolaze na lokacije na kojima se događaju zločini protiv okoliša veoma je inspirativna. Za mene, Greenpeace dokazuje da svaki pojedinac ima puno veću moć nego što smo skloni misliti,” kaže Emily.

Radila je širom svijeta u različitim Greenpeacovim kampanjama, a najdraža joj je ona o oceanima.

“Zapravo znamo više o površini mjeseca nego o dnu oceana. To je mjesto gdje su ljudi mali i ranjivi i dobar je podsjetnik na to da mi trebamo ovaj planet puno više nego on nas… Kad si u sredini oceana, moraš imati potpuno povjerenje u ljude s kojima ploviš. Na brodu su svi odgovorni za preživljavanje drugih; neovisno o tome imate li drugačije mišljenje o politici, morate raditi skupa.”

Rad na palubi; fotografija: Marina Kelava

O rodnoj ravnopravnosti unutar Greenpeacea, Emily kaže:

“Mislim da je Greenpeace rodno ravnopravnija organizacija nego mnoge druge, pogotovo ako nas se uspoređuje s korporacijama ili svijetom politike. Kod nas postoji kultura koja podupire ideale rodne ravnopravnosti i ima puno žena koje su uključene na svim razinama, od one aktivističke do upravljanja. No, nismo savršeni, ipak smo produkt šireg svijeta u kojem živimo. Propitkivanje rodnih stereotipa i kulturalnih stavova o ulogama žena nešto je na čemu i dalje moramo raditi,” kaže Emily.

Na pitanje o eventualnoj razlici ženskog i muškog pristupa zaštiti okoliša, Emily odgovara: 

“Ako generaliziramo, može se uočiti razlika. Ženama bolje leži dijalog i suradnja, dok su muškarci često bolji u suočavanjima. Ipak, smatram da su puno veće razlike između toga kako različite kulture pristupaju zaštiti okoliša. Razlika pristupa ljudi u Kini i onih u Njemačkoj je ogromna.”

Caterina Torresani je Talijanka koja, kad nije na nekom od Greenpeaceovih brodova, živi u Norveškoj. Greenpeaceu se pridružila prije četiri i pol godine i vrlo je brzo dobila volontersko mjesto pomoćnice kuhara na Greenpeace brodu.

Tijekom te plovidbe je promatrala mornarske poslove na palubi i zaljubila se! Vrativši se na kopno odlučila je proći pomorske tečajeve i javiti se za mjesto volonterke na palubi, koje je dvaput i dobila. Radila je i dokazivala se te sada radi kao mornarka na palubi Rainbow Warriora.

“Pokažeš da se ne bojiš električnih alata, da možeš povući. Kad se vuče, vučeš sa svom svojom snagom i unutra si. I to zato što znaš što radiš, nije to znanstvena fantastika,” kaže Catarina.  

Na moru je provela najviše pet mjeseci u komadu, a bez pristajanja na kopno sedam tjedana. Tada je plovila na Esperanzi, tražili su ilegalne ribarske brodice u sjevernom Atlantiku gdje je more toliko nemirno da često zbog sigurnosti uopće nisu smjeli biti na palubi.  

Na pitanje vidi li razliku između muškog i ženskog pristupa zaštiti okoliša, Catarina odgovara:

“Kad radiš u ovoj organizaciji, vidiš kako ljudi plaču kad vide nekoga da pretjerano izlovljava ribu ili kad vide prastaru šumu u kojoj su sva stabla presječena motornom pilom. I žene i muškarci plaču podjednako. No, radi se o ljudima koji su dio Greenpeacea. Van toga, mislim da postoji razlika između muškaraca i žena; žene jednostavno više gledaju oko sebe, uočavaju više detalja i zbog toga su svjesnije što se događa na planetu.”

Savjet za mlade žene koji daje Catarina:

“Ne plaši se toga što nema puno žena u nekom poslu. Imaš sav potencijal koji ti treba. Iako se treba dodatno truditi, rezultati će sigurno doći. Trebaš shvatiti da ovisiš sama o sebi i imati samopouzdanja. Ne trebaš nikakve posebne vještine, njih ćeš dobiti putem.”

Maria Martinez; fotografija: Hrvoje Šimić

Maria Martinez iz Španjolske časnica je na Rainbow Warrioru. Završila je pomorski fakultet te sakupila prve godine pomorskog iskustva radeći kao kadetkinja pa časnica na teretnim i izvanobalnim inspekcijskim brodovima. Prvi put je zaplovila 2007., a na moru je bez pristajanja na kopno jednom prilikom provela šest tjedana.

Glavna je lekcija života na moru, kaže Maria, sljedeća: “Naučiš kako biti strpljiv; s istim ljudima jedeš doručak, ručak i večeru, ideš spavati i budiš se. Sve se razmirice odmah rješavaju, naučiš kako razgovarati s ljudima, prihvatiti druga stajališta. Čak i kad misliš da znaš najbolje, shvatiš da netko drugi možda ima bolje rješenje.”

Na pitanje kako je bilo raditi na teretnim brodovima u većinski muškom okruženju, Maria odgovara:

“Neki su bili jako dragi, gledali me kao čovjeka i kolegicu. No neki su odmah na početku rekli da ne žele raditi sa ženom na brodu. Nisam imala pojma što se događa jer su muškarci pričali samo međusobno, a mene su ignorirali. Trudila sam se dati sve od sebe, no samo sam dobivala kritike da sam ovo ili ono učinila krivo. Ako sam što pitala, odgovarali su da bih to već morala znati. Bilo je to veoma teško, no i jako poučno.”

Maria u akciji; fotografija: Hrvoje Šimić

“Moramo muškarcima dati priliku da se promijene. Treba ih uvjeriti da možeš raditi neki posao i tako zaslužiti njihovo povjerenje. Teško je, naravno, no ponekad uspijeva. Zapravo se radi o tome da mijenjaš nečiju rutinu i naravno da je prva stvar na koju nailaziš otpor.”

Priliku da se priključi Greenpeaceovoj posadi Rainbow Warriora iskoristila je bez razmišljanja, došavši na brod svega dva dana nakon poziva. Situacija je tu potpuno drukčija; ljudi se međusobno više uvažavaju, neovisno o rodu.

Jednog bi dana, kaže, voljela biti i kapetanica ovakvog broda. Maria je također prvi put okusila život Greenpeace aktivistice, prilikom nedavnog podizanja 30-metarskog transparenta u Plominskom zaljevu. 


Povezano