U potrazi za neverbalnim oblicima komunikacije

Tijekom svog boravka na Cresu i Mallorci, prošlogodišnje rezidentice programa Otočka veza (Island Connect), čiji je domaći partner udruga Domino, plesne umjetnice Nikolina Komljenović i Irma Unušić razvijale su projekt Koja si ti planeta?, plesnu izvedbu namijenjenu djeci. Porazgovarale smo o iskustvu rezidencije, razvijanju projekta te uključivanju i specifičnostima mlađe publike.

U predstavi Koja si ti planeta? bavite se iskustvom dodira kojem pristupate kroz somatske prakse^​*​ koje su često i odrasloj publici priličan bauk. Kako najmlađi prihvaćaju apstrakciju? Koje principe i metodologiju ste koristile?

N+I: U području rada za i s mladom publikom jako je važno znati s kojom točno dobi se komunicira jer svako razvojno razdoblje ima svoje specifičnosti kognitivnog pa tako i drugih područja razvoja, stoga je apstrakcija shvaćena i prihvaćena ovisno o dobi publike. Dakako da postoje i formati radova koji se obraćaju svima, neovisno o dobi. Koja si ti planeta?^​†​ namijenjena je publici od 4 do 8 godina, što je razdoblje u kojem su djeca izrazito posvećena simboličkim igrama, “davanju života stvarima”, zamišljanjima, imaginaciji. Sve je to prisutno u njihovim svakodnevnim igrama. Već oko 7. godine djeca se više okreću “realnom” svijetu i traže značaj i poveznicu sa svojim iskustvom u svemu što ih okružuje.

No generalno smatramo da apstrakcija ima jako puno potencijala za ostvarivanje komunikacije s publikom, kako smo se i uvjerile u našim prezentacijama rada u nastajanju (Cres, Svetvinčenat, Sineu). Koliko se bavimo apstrakcijom, toliko se zapravo i ne bavimo apstrakcijom; zapravo se radi o začaranom krugu u kojem apstraktno postaje realno i obrnuto – jer ono čime se bavimo u radu je svima iskustveno poznato – dodir/emocije/reakcija. Djeca u dobi od 4 do 7 godina lako spajaju elemente i grade vlastite naracije i upravo smo se time bavile na radionicama koje smo održale u sklopu projekta.

Odabrale smo apstraktne vizualizacije i radove likovnih umjetnika kao što su Joan Miró, Wassily Kandinsky, Paul Klee i Nives Kavurić Kurtović koje smo pokazivale djeci i zatražile ih da tijelom intrepretiraju viđeni sadržaj. U drugoj fazi su djeca ulazila međusobno u dijalog s tim pokretima. Tražile smo neverbalan jezik komunikacije zajedno s njima.

U drugoj fazi, u Svetvinčentu, koristile smo asocijativne karte “Emocije i stanja” vizualne umjetnice Ivane Pipal u istu svrhu te vježbe fokusiranja na pojedina osjetila uz pomoć raznih tekstura materijala i reakcije na njih. Namjeravamo nastaviti s takvim radionicama i u budućnosti.

Irma, svoje si djelovanje usmjerila prema pedagoškom, a tvoja umjetnička organizacija Shooma fokusirana je na stvaranje sadržaja za mladu publiku. Suvremene plesne predstave za djecu su (u domaćem kontekstu) rijetkost. Možda baš zato što je ta žanrovska (?) podjela vezana uz narativ koji, kao dramaturški alat, nije glavni okvir suvremeno plesnih izvedbi. Osobno mogu mnoge takve predstave zamisliti kao prikladne za mlađu publiku – čini mi se da je to, među ostalim, stvar “pakiranja”. Brijem?

I: Moje djelovanje je prilično hibridno, ne izdvajam posebno pedagoško ili umjetničko. Rekla bih da se usmjeravam prema istraživanju, stvaranju i motiviranju u području suvremenog plesa, što dočarava i sam podnaziv umjetničke organizacije shooma je za igru i umjetnost jer se radi o neprestanoj igri unutar tijela, samoj igri i umjetnosti. Svojim djelovanjem, na nekoj višoj razini, imam misiju poticati na otkrivanje onoga što već imamo u sebi, a to je sposobnost za igru, stvaranje i uživanje u tome. Mislim da nam toga generalno nedostaje.

U hrvatskom kontekstu još uvijek prevladava prilično tradicionalno gledište na kazalište i umjetnost općenito, a posebno u kazalištu za mladu publiku, pa svakoj želji za promjenom i novitetima treba polagano pristupati. Tako sam kroz umjetničku organizaciju za početak rada i djelovanja odabrala jasnu liniju stvaranja za mladu publiku kako bi se i na jasan način prezentirala javnosti i pokrenula komunikaciju s publikom. Dakako, to je i put do hibridnijih formata, poput intergeneracijskih projekata, predstava za sve dobi bez ograničenja, projekata za obitelji, participativnih i sličnih nastojanja da se na konkretan način uspostavi povezanost između publike i umjetnika, publike međusobno i obrnuto, te tim putem što iskrenije motivira na promjenu, akciju i/ili “samo” svjesnost.

N+I: Baš tako, možda ne baš jako puno, ali definitivno bi određeni broj suvremenih plesnih izvedbi mogao biti prikladan za mladu publiku. Mislimo da je za stvaranje suvremenog plesnog, kazališnog i izvedbenog sadržaja za mladu publiku izrazito važna pažnja i način komuniciranja, odabir tema i načina kako te teme predstaviti publici; pokret kao općenito apstraktan medij može biti jednako (ne)razumljiv svima neovisno o dobi, no ključno je na koji način u kakvom paketu se taj pokret stvara, događa, prenosi. Također je dosta bitno od rane dobi poticati mladu publiku na razvoj apstraktnog poimanja i igre s istim.

Kako je priča o planetima ušla u rad?

N: Priča o planetima počela se razvijati unutar Generator Platforme (međunarodne platforme za razvoj suvremenog plesa za mladu publiku, op.a.) i na jednoj od aktivnosti platforme, Moving Labu, od kojih se prvi odvijao u Beču, a drugi u Varaždinu 2020. godine. Umjetnice su bile okupljene oko teme dodira, pri čemu je cijeli program nosio naziv Touch/ed.

Proizvoljno su se spojile umjetnice koje do tada nisu zajedno stvarale i dano im je da razviju svoj koncept rada za mladu publiku koji proizlazi iz teme dodira ili određenog aspekta dodira. Ja sam spojena s talijanskom umjetnicom koja živi u Berlinu, Vivianom Defazio. Našle smo zajedničke interese u somatskom kretanju, osluškivanju tijela i fokusiranju na disanje. Samo disanje već pokreće tijelo. Iz tog osluškivanja uzročno-posljedičnih kretnji tijelo se aktivira. Fokusirale smo se na jednu opoziciju – kretanje na udah i otpuštanje na izdah sa zadržavanjem smjera tijela i ekstremiteta u suspenziji pa zatim obrtanje procesa. Takav fokus stvara prostor za drugačije kretanje i potrebe. Koristile smo i silu gravitacije koja težinom prebacuje udove i zglobove. Takvu kvalitetu kretanja smo dovele u odnos jedne s drugom te susretom očima i repetativnim ritmom disanja stvarale odnos tijela u prostoru. I iz susreta se dalje razvila improvizacija. Ovaj opis je jedan mali pokušaj približavanja somatskog rada publici. U Varaždinu je Irma gledala prezentaciju rada i imala je zanimljive scenografske ideje i interes za projekt.

Nikolina, uzbudljiv zračni element spuštanja sa stropa dolazi iz tvojeg dugogodišnjeg rada na svili i vertikalnom plesu. Kako je taj element ušao u ovu predstavu? Kada ste počele surađivati i kako dijelite odgovornost u radu?

N: U mom radu je općenito glavna ideja performativnost tijela kao subjekta koja/i se igra i igrom istražuje pojmove pokreta, pogleda, glasa, prisutnosti, prostora, vremena, svjetla i odnosa na molekularnoj, iskustvenoj i relacijskoj razini. Radu pristupam u dijalogu između svih spomenutih elemenata improvizirajući na pozornici bilo to u zraku ili na podu. Puno se zanimam i za prijenose težine, pokretanja tijela i dijelova, mikro pokreta, početaka s nekom ludom željom za razumijevanjem svijeta oko sebe, vođena znatiželjom. U vertikalnom radu bavim se istim idejama s jednom razlikom – materijal koji se kreće kao i ja. Tu je oslonac samo privremen.

U projektu Koja si ti planeta? koristimo tehniku Dance Voltige. Radi se na užetu koje slobodno pada u prostor, s jedne strane pričvršćeno na fiksnu točku stropne grede, a na drugi kraj užeta je pričvršćen alpinistički pojas koji plesačica nosi na sebi. Tako se mogu kretati odbijajući se od površina ili samo obješena o takoreći vlastiti pupak iz centra svijeta prema van.

Vertikalni element je nekako bio prisutan od početka na poticaj same organizatorice Sanje Tropp Frühwald, a nadovezuje se na moj dugogodišnji rad postavljanja tijela u zrak. U razmjeni ideja prvotno sam sama visila u zraku na jednom užetu obješena o alpinistički pojas i slobodna u pokretu, dok je Viviana bila na podu i tu smo nalazileprostore susreta. Polako se ideja razvila u smjeru metafore fetusa i jednakosti svih u procesu formiranja ploda. Neka vrsta jednakosti u različitosti. Od bezoblične gomile koju čine dva tijela u zraku koja udahom i izdahom dolaze do pokreta i forme vlastite tjelesnosti dva različita bića. Povezane su pomoću daha i kontinuiranog kretanja, čime se i spuštaju na tlo. Jedan od elemenata je i kvaliteta pokreta. Drugačije se krećemo kada smo tužni, drugačije kada smo sretni i to se, makar radili isti pokret, drugačije i čita. Igrale smo se i s idejama produljivanja kostiju, pojačane težine zglobova, kretanja kao prolaska kroz blato, ritmično izbacivanje energije i ograničavanje takvog kretanja, otapanje tjelesnih oblika, kretanje iz mišića srca…

Surađivati smo počele nakon što smo dobile rezidenciju na europskom projektu Otočka veza. Već na Cresu smo se dobro zabavljale i surađivale, što se nastavilo i na sljedećim lokacijama. Produkcijski posao dijelimo, a Nikolina vodi procese proba.

Ideja rezidencijalnih programa je da umjetnicama ponude vrijeme, prostor i uvjete za rad van kolotečine njihovog izvornog konteksta. Takvi programi služe umrežavanju umjetnika te omogućuju iskustvo rada u nekom novom kontekstu. Kakvo je bilo vaše iskustvo na programu Island Connect?

N+I: Island Connect je suradnički program između pet organizacija izvedbenih umjetnosti koje nude 2 dvotjedne rezidencije na jednom lokalnom i jednom inozemnom otoku. U našem slučaju to su bili Cres i Mallorca (kao otok španjolskog partnera na projektu, C.IN.E. Sineu).

Palača Moise u gradu Cresu specifičan je prostor koji, doduše, nema mogućnost korištenja zračnih elemenata, ali smo se mi zato super prilagodile i otvorile si suradnje sa zajednicom. Do kraja boravka smo upoznale udrugu Ruta i divnu gospođu Vesnu koja nam je bila podrška i darovala materijal za scenografiju od filcane vune, i DVD Cres, koji nam je dopustio da vježbamo zračne elemente u njihovom prostoru i posudio dodatnu opremu. Posjetile smo školu i vrtić i razgovarale s ravnateljima o svom projektu i potrebi zajednice, družili smo se u kafiću Plavica i po otoku nas je vodila prijateljica Ida Fučić. Do kraja boravka nas je i gradonačelnik pozdravljao po ulici, a i malobrojni turisti su nas zapamtili. U jednom smo trenutku čak pitale možemo li vježbati na trajektu Jadrolinije koji je stajao u luci, no to nam ipak nije uspjelo.

Sineu, mjesto u unutrašnjosti Mallorce također je povijesno značajan grad od srednjeg vijeka i tamo smo vježbali u dvorani starog kina prenamijenjenog za cirkuske i druge izvedbene umjetnosti. Tim Marta Barceló, Biel Jordà i Neus Ribas koji vodi C.I.N.E. pružio je potpunu podršku, organizacijski i društveno. Dogovorili su druženja s drugim umjetnicima, vodili nas u razgledavanje otoka, na plaže i okolne gradove i zanimljive lokacije.

Same smo radile raspored rada jer smo i spavale u tim prostorima pa smo mogle sve prilagoditi svojim potrebama i mogućnostima. Infrastruktura je bitna, uključujući imanje prostora za rad. Također, izmicanje iz vlastite sredine daje potpunu mogućnost posvećivanja, a nije zanemariva ni financijska podrška. Iskustvo je bilo divno.

Iako se radi o otočnim sredinama, vjerujem da se Cres i Mallorca dosta razlikuju. Kako su ova dva otoka kontekstualno utjecala na vaš rad? 

N+I: Cres i Mallorca su jako različiti, ali opet vrlo slični jer se osjeti taj otočki duh na obje lokacije baš zato što se radi o manjim mjestima, gradu Cresu i mjestu Sineu na Mallorci, od kojih svaki ima svoje specifičnosti. Cres je zelen otok hrastove šume, ovaca, vune i tajanstvenih bića Masmalića i festivala janjetine, dok je Sineu u središtu otoka, dosta ravan, poljoprivredni, s malim iznenađenjima biciklističkih stadionskih utrka, velikog materijalnog i stočnog sajma i u potpunosti različite gastronomije od one jadranskih otoka. 

Mi smo korisitle uglavnom zatečene materijale prostora u koji smo došle, a prema tome su se i prezentacije poprilično razlikovale. Na Cresu smo dobile vunu iz udruge Ruta, probe smo nekad održavale vani na molu, tvrdom kamenu ili na travi i istraživale smo legende otoka i od kojih elemenata su se tvorile. To smo integriralieu pokret upotrijebivši razne materijale – filcanu vunu, svilu, dijelove odjeće, šlifer prekrivača… Fokusirale smo se na kvalitetu pokreta, a materijali koji su prekrivali dijelove ili cijelo tijelo gradili su fantastične pojedinačne priče.

U Sineu smo se odlučile još više posvetiti samom pokretu i tu nismo prekrivale tijelo. Fokus smo stavile na participaciju djece i cjelokupne publike. Materijal kojeg je bilo u obilju kazališta, alpinističko uže, smo integrirali u prikazivanje. Užad je kao barijera, a onda i poveznica i alat za igru bila postavljena u zraku kao scenografija, te na podu kao linija kruga koji dijeli prostor pozornice od publike koja je sjedila, na istoj razini, svuda oko nas.

Na završnoj prezentaciji s mladom publikom organizatori su djeci rekli da mogu ući u prostor kad god požele nakon što se plesačice spuste niz uže te da se mogu slobodno kretati po prostoru. Djeca su vrlo brzo ušla i aktivno se uključila. Oponašali su i ponavljali naše pokrete i pomicali se od jedne do druge. Mi smo ostale u svojoj kvaliteti i integrirale nove izvođače (djecu) u izvedbeni prostor. Zadržale smo svoj ritam i sporost, što je pomoglo da nas prate i prilagode se, promijene uobičajenu igru. Kada se uspostavila zajednička igra, polako smo počele brisati granicu između publike i izvođača davanjem krajeva užadi ostalim sudionicima koji nisu bili fizički aktivni. Nakon nekog vremena djeca i njihovi roditelji nesvjesno su preuzeli predstavu punu povezanosti i zajednice, gdje smo mi mogle jednostavno napustiti prostor. Iskustvo i povratne informacije bile su divne. Integrirale smo sve prisutne, a djece su slobodno zakoračila u svijet izvođača sustvarajući izvedbu u poticajnoj i ohrabrujućoj atmosferi.

Vaša suradnica na projektu bila je vizualna umjetnica i ilustratorica Ivana Pipal. Kako je došlo do ove suradnje?

N+I: Ivanu Pipal smo jednostavno pozvale u projekt jer smo uvidjele da ono čime se ona bavi u svom radu (posebno mislimo na karte) može imati poveznicu s našom predstavom. S obzirom da se Ivana u svojim crtežima bavi upravo temama koje predstavljaju tok misli, osjećaje, odnose, ljudska stanja, nevidljive elemente, tu smo prepoznale zajednički interes. Imale smo sjajnu priliku pozvati je na rezidenciju platforme Generator u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu. Tamo smo se bolje upoznale, uživo joj pokazale čime se bavimo, i ona nam je na licu mjesta rekla neke svoje zamisli oko sudjelovanja u projektu. Ivana će biti u ulozi scenografkinje i autorice cijelog vizuala predstave.

Za kraj vas moram pitati na koji način želite razvijati i dijeliti ovaj rad dalje? Koji su planovi, a koje su mogućnosti – lokalno, regionalno i šire?

N+I: Planova je puno, poneke mogućnosti se naziru, a druge tek otkrivamo. Pripremamo se za finaliziranje stvaralačkog procesa kreiranja predstave i to u Bjelovaru i Zagrebu s ciljem da već i stvaralački proces podijelimo u decentralizacijski kontekst grada koji inače jako oskudno (ne)obiluje profesionalnim kazališnim, a posebno plesnim sadržajem za mladu publiku. U Bjelovaru želimo odigrati predpremijernu izvedbu u svibnju u novoobnovljenoj izvedbenoj dvorani Doma kulture. To je, dakako, još jedan segment našeg djelovanja kojim želimo zagovarati rad namijenjen mladoj publici s pozicije nešto apstraktnije izvedbene umjetnosti od one kazališne. Kako smo već spomenule važnost njegovanja i razvijanja apstraktnog mišljenja od rane životne dobi, upravo ovim projektom a tako i dugoročno se želi raditi na tome suradnjom umjetničke organizacije SHOOMA s kulturnim institucijama Bjelovara. Premijerna izvedba planirana je za lipanj na Kliker festivalu u Varaždinu u velikoj dvorani HNK Varaždin, a daljnja gostovanja su svakako poželjna i raditi ćemo na tome. Idejno, predstavu bi organizirale za kazališni prostor, ali s mogućnošću prilagodbe za školske dvorane. Kako je projekt realiziran kroz dva međunarodna projekta, predstavu bi voljele izvoditi i van granica Hrvatske.

Zahvalile bismo se ljudima i organizacijama koje su nam pomogle u stvaranju projekta do sada: Sanja Fruhwald, Dejan Košćak, Petra Begović, Corinne Eckenstein, Ida Fučić, Vesna Jakić, Biel Jordà, Marta Barceló, Neus Ribas, Estela Morón, Andrea Gotovina, Ivana Pipal, Nika Arhar, VRUM, Generator, Udruga RUTA, DVD Cres, The C.IN.E. Sineu, Kliker festival, Domino.