Žensko je tijelo u popularnoj kulturi možda više nego igdje drugdje disciplinirano, manipulirano i patologizirano. U pravilu imobilizirano ‘muškom’ fetišističkom fascinacijom , ono u domeni popularnog funkcionira kao patvorena prisutnost, uvijek pod prijetnjom od potpune dezintegracije.
Logično je stoga da je žensko tijelo predmet feminističkih preokupacija i intervencija od njihovih samih početaka do danas, kako u teoriji, tako i u umjetničkoj praksi. Moglo bi se tvrditi da je pitanje tijela u popularnoj glazbi, kao mediju fokus kojeg nije prvenstveno na vizualnom, posebno kompleksno i potencijalno subverzivno.
Ipak, inherentno seksistički dominantni diskurs o glazbi perpetuira ideju glazbenice kao uvijek nedorasle profesionalnom zadatku, a njezino tijelo time nerijetko proizvodi kao (inačicu) onoga što Iris Marion Young naziva inhibiranom hotimičnošću; žensko tijelo iskazuje namjeru izvršavanja nekog zadatka (“Ja to mogu”) ali istovremeno sumnja u vlastite sposobnosti (“Ja to ne mogu”).
Unatoč ovim malicioznim pokušajima intervencije u samopouzdanje (?) budućih i postojećih glazbenica, mnoge su od njih prilično inovativno manipulirale slikom svojih vlastitih tijela. Na pamet mi padaju dva svježa primjera, Margaret Chardiet aka Pharmakon i Elizabeth Bernholtz, poznatija kao Gazelle Twin.
Parodirajući ideju ženskog tijela kao posvuda prisutnog, a uvijek fragmentiranog i odsutnog, ove su ga glazbenice a priori postavile kao raspadnuto, raskomadano i bolesno. U glazbenoj je povijesti nesumnjivo bilo sličnih pokušaja, no ovi su mi posebno zanimljivi iz dva razloga.
Prvo, Bestial Burden i Unflesh su dva (prilično zahtjevna) eksperimentalna elektronska albuma koje je kritika uglavnom dočekala s oduševljenjem. Vjerujem da nije potrebno pretjerano razlagati da se radi o žanru u kojem su žene inače i rijetke i nepoželjne.
Drugo, i jedan i drugi nadilaze ocvalu raspravu o identitetskim politikama i tijelo (što implicitno, što eksplicitno) dovode u vezu s patrijarhalnom i kapitalističkom proizvodnjom značenja.
Ovo je već samo po sebi zanimljivo, no pitanje koje se pritom nameće jest, zašto bi dominantna glazbena kritika pristala na hvalospjeve onome što joj je po svoj prilici ideološki oprečno?
Pišući o ‘identitetskoj krizi kritike umjetnosti’, Toke Lykkeberg ističe da je postalo normativnim o vrijednosti umjetničkog djela suditi na način da se ispituje u kojoj mjeri ono funkcionira kao kritika sistema.
“Ponekad“, kaže Lykkeberg, “imate dojam da zapravo gledate jedno te isto umjetničko djelo“.
Lykkeberg ovaj trendi fenomen određuje kao monokauzalnost. Riječ je o objasnidbenom modelu koji je posebno pogodan za teško i slabe razumljive situacije, dakle, u relativno malom i izuzetno nereguliranom, a time i prilično manipulativnom glazbenom tržištu, ovo se nadaje kao jako zavodljiva opcija.
Ja bih se možda suzdržala od ideje da je riječ o urotničkoj teoriji, no zaista stoji da je suvremena glazbena kritika uglavnom lišena sposobnosti imaginacije i čini se da joj nerijetko nedostaje adekvatan konceptualni aparat kojim bi mislila izvan okvira kapitalizma.
Ono što ona uporno previđa jest činjenica da se umjetnost kakvu stvaraju Bernholtz i Chardiet opire tradicionalnoj klasifikaciji utoliko što ju je izrazito teško (i gotovo kriminalno) svesti isključivo na politički program, čak i ako se ona eksplicitno obračunava s određenim političkim idejama.
Ili, kraće i jednostavnije, Joe Strummer izgubljen u supermarketu nije baš isto što i Gazelle Twin koju u supermarketu napadaju proizvodi životinjskog porijekla.
Uoči koncerta koji će se ovog četvrtka održati u zagrebačkom KSET-u, s Gazelle Twin sam porazgovarala o spomenutoj poroblematici, ali i o nekim bitno ležernijim temama. 🙂
Izjavila si da tvoje najranije sjećanje vezano uz komponiranje glazbe seže u doba kada si imala sedam ili osam godina. Rekla si također da si kao tinejdžerka skladala a capella misu. Kako to da si se u tako ranoj dobi počela baviti glazbom i kako je jednoj tinejdžerki palo na pamet da napiše baš misu? 🙂
Imala sam sreću da sam u djetinjstvu bila okružena s mnogo različite glazbe; od klasične, preko opere do jazza. Kao tinejdžerka sam postala prilično opsjednuta zborskom i crkvenom glazbom i godinama nisam slušala ništa drugo.
Nekako mi je bilo prirodno da u jednom trenutku pokušam stvoriti i nešto svoje. Uglavnom su to bile zborske skladbe koje sam snimala na mikrofonu za kompjuter u programu Cubase. Mislim da još uvijek imam neke od tih snimki!
Rekla si da je Gazelle Twin kao glazbeni i konceptualni izvedbeni projekt nastao kao odgovor na pomalo razočaravajući tradiciju samoreprezentacije u glazbi i umjetnosti. Što je, po tvom mišljenju, (bilo) posebno obeshrabrujuće u ovim tradicijama? Protiv čega si se to pobunila?
Kao što je slučaj sa svim pobunama, i ova je djelomično bila usmjerena protiv mene same – prvenstveno protiv pokušaja dosezanja određenih kulturnih normi, ali i protiv situacija u kojima sam se dala namamiti u kojekakve tipove negativnog ponašanja.
Stvar je u formaciji identiteta. U jednom sam se trenutku našla u krizi i htjela sam pronaći način da izbjegnem puste obveze koje su mi se nametnule.
Ipak, u velikoj se mjeri radi i o odgovoru na meni stranu i prilično ustajalu prirodu glazbene industrije. Ona se ženama čini posebno staromodnom i arhaičnom; dok su muškarci skloniji voditi i diktirati, žene su često (što svojom, što zaslugom drugih) obeshrabrene u pokušajima da zauzmu snažnije uloge, posebice kao kompozitorice ili producentice.
U svom se radu nikada nisi ustezala od doticanja ‘teških’ tema. Tvoj zadnji album, štoviše, ima nešto čvršći i direktniji stav, kako glazbeno, tako i tekstualno. Posebno mi je zanimljivo (i pomalo neobično) što si se ovog puta odlučila pozabaviti različitim bioetičkim pitanjima, ponajprije eutanazijom. Što te nagnalo da postaviš ovako ‘provokativna’ pitanja? Kako si u stvari zamislila Unflesh?
Upravo su ovo pitanja kojima se u životu želim baviti. Ona su važna. Tko uopće posjeduje naša tijela? Tko ima pravo nad našim vlastitim mesom? Odgovor može biti jedino – mi sami.
Nikada o sebi nisam mislila kao o otvoreno političnoj ili posebno etičnoj osobi; u ovaj sam svijet zakoračila prvenstveno kroz vlastite interese i iskustva. Unflesh je samo jedno u nizu pitanja koja proizlaze iz onog temeljnog – što znači postojati kao tijelo i kao um? Iako uistinu postoji mnoštvo raznolikih iskustava, ona su uglavnom ograničena kulturalnim i društvenim aspektima.
Album istražuje čitav niz tema čvrsto vezanih uz tijelo: pubertet, spontani pobačaj, različite fobije … Ipak, ovo nije prvi put da si promišljala tjelesnu tematiku; pjesme s tvog EP-ija Mammal naglašavaju pojedine dijelove tijela. Imajući to na umu, možemo li Unflesh možda smatrati svojevrsnim produžetkom Mammala? Ili se pak radi o dvjema bitno različitim idejama?
Da, ova su dva albuma svakako povezana, postoji sasvim jasna razvojna linija. Pjesma ”I Am Shell I Am Bone” je u biti refleksija o istoj temi, ali iz drugog kuta.
Na Unfleshu sam nastojala izbjeći bilo što ugodno ili pretjerano lijepo. Za razliku od mojih dosadašnjih radova, ovaj album dolazi iz divljeg, agresivnijeg mjesta. S obzirom na iskustva koja izražava, mislim da je ovo bio sasvim logičan smjer.
Spomenula si da je Unflesh djelomično inspirirala generacija koja živi na ‘vrhuncu konzumerističke kulture’ i nerijetko je krivo shvaćena. Možeš li nam ovo pobliže objasniti?
Naravno. Album se u velikoj mjeri tiče mojih tinejdžerskih dana, ali se dosta toga odnosi i na tinejdžere općenito; na osjećaj izmještenosti i nepovjerenja, činjenicu da nikad zapravo nisi jednak u očima države. To jedan veliki nered, k tome još i opasan. Mladi su ljudi budućnosti i njihov je glas važan i vrijedan.
U pjesmama kao što je ”Belly Of the Beast”, zapravo dajem glas takvoj zloćudnoj reakciji na sile nametanja; radi se o osvetničkoj fantaziji usmjerenoj protiv svega što asociramo s moći i vlasti. Kapitalizam i masovni konzumerizam nastupaju kao glavni antagonisti!
Misliš li da si propitivanjem kapitalizma ili istraživanjem tinejdžerske tjeskobe kroz popularnu glazbu uspjela prenijeti svoju poruku i izvan spomenute generacije? Smatraš li da je uopće bitno da se ona čuje i šire?
Sudeći po sasvim različitim fanovima albuma i ljudima koji su mi prilazili nakon koncerta kako bi o albumu porazgovarali, mislim da jesam. Unflesh se ne bavi isključivo mladim ljudima, u jednakoj se mjeri tiče i beba, djece, majki, sinova, roditelja.
Jako sam zahvalna što su ga mnogi doživjeli osnažujućim, posebno oni koji su u društvu na bilo koji način marginalizirani. Jako mi je drago da je imao učinak i izvan mog osobnog iskustva.
Osim što su društveno relevantni, tvoji su tekstovi često intimni, osobni i autobiografski. U svojoj vizualnoj reprezentaciji, s druge strane, uglavnom si na neki način zamagljuješ lice, skrivaš ga iza nekakve maske. Ima li ovo veze s činjenicom da se identificiraš kao (žena) izvođačica?
Apsolutno! Kao što sam već rekla, Gazelle Twin je serija izvedbenih identiteta koji mi omogućuju da sebe na neki način odvojim od izvedbe. Uklanjanjem lica zapravo samo dodatno naglašavam poantu.
Maska nije tu da stvara nekakvu uzvišenu moć ili smisao, ona kreira nešto izvanzemaljsko, nečovječno. ‘Djevojčica u plavom’ je poput dječje igre uloga, ispoljvanje muških i ženskih karakteristika istovremeno.
Jednom su te tražili da definiraš svoju ideju pakla, a ti si odgovorila da je ona suviše mračna za čitatelje tog konkretnog bloga. Kada bih te uspjela uvjeriti da su naši čitatelji i čitateljice isključivo fanovi industriala i gotičari, bi li možda dala drugačiji odgovor?
Ne. To je nešto što ne želim i ne bih smjela ikada staviti na papir!
I za kraj, koja je priča iza plave hudice?
Joj, na to sam pitanje odgovorila valjda u svakom intervjuu vezanom za Unflesh. To je, ukratko, kostim superheroine. One koji ne znaju priču možda bi bilo najbolje uputiti na intervju u kojem sam sve po prvi put objasnila.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
