U posljednjoj epizodi treće sezone serije Bridgerton (2020. –) Penelope Featherington (Nicola Coughlan) u značajnom monologu priznaje da je autorica biltena u kojem piše tračeve o aristokraciji pod pseudonimom Lady Whistledown. U tom monologu, osim priznanja koje šokira brojne prisutne na balu, ključan je dio u kojem Penelope naglašava vrijednost i značaj trača u društvu – objašnjava da je trač informacija i da stvara društvene veze. Neočekivana pohvala trača, na koji svi gledaju kao na izraz niže vrijednosti i nemorala, budi u svima okupljenima dozu razumijevanja, pa čak i u kraljici Charlotte, koja je već dugo u potrazi za tajanstvenom autoricom zloglasnog biltena. Iako postoji i osuda prema takvom obliku diskursa i iznošenju tuđih privatnih problema u javni prostor, neosporno je da su svi upoznati s njezinim tekstovima te da kroz cijelu seriju vjerno prate svaki novi list ne bi li saznali kakvu novu glasinu o sebi ili nekome koga znaju.
Tračerica Lady Whistledown glas je koji čujemo u offu od prve epizode, glas koji nas uvodi u svijet visokog društva devetnaestostoljetne Engleske, a s vremenom doznajemo i da je ona jedan od likova unutar priče. Serija prati ljubavne, obiteljske i društvene drame koje prolazi obitelj Bridgerton, te ostale obitelji s kojima je u bliskom odnosu. Svaka sezona fokusira se na drugi lik koji će stupiti u brak, a cijela treća sezona bavi se pitanjem hoće li Penelope razotkriti svoju tajnu o Lady Whistledown.
Na sličan način funkcionira i serija Tračerica(2007. – 2012) koja prati bogate tinejdžer(ic)e iz Upper East Sidea u NewYorku. Pričom upravlja nepoznati glas u offu, koji vrlo brzo počinjemo identificirati s glasom blogerice koja svakodnevno objavljuje tračeve i tako utječe na prijateljstva, ljubavne veze i odnose moći unutar ovog „visokog društva“.
Iako su serije smještene u vremenski udaljena povijesna razdoblja, strukturno su vrlo slične: tračevi diktiraju tijek naracije i pripovjedačice koje ih izgovaraju imaju snažan utjecaj na ostale likove, njihove odluke i status u društvu. Drugi likovi pokazuju vrstu moralne osude i prijezira prema autoru_ici tih priča upravo jer drži svojevrsnu kontrolu nad njihovom sudbinom. Također, trač se smatra nižim oblikom razgovora te mu se pridaju ženski atributi.
Trač kao ženski žanr
U tekstu „Genre and Gender: The Case of Soap Opera“Christine Gledhill na primjerima proizvoda popularne kulture ukazuje na to da je sva masovna zabava inferiorna iz perspektive visoke kulture te da je se asocira s kvalitetama koje su inherentno ženske. S druge strane, svojstva koja se u određenom periodu pripisuju visokoj kulturi uvijek se smatraju maskulinima. Tako dolazimo do žanra televizijskih sapunica, koje su se od svoje pojave smatrale ženskim žanrom zbog fokusa na osobni život i osjećajnost.
Zanimljivo je da se karakteristike koje se pripisuju muškim žanrovima zapravo ogledaju u ženskima i obratno – Gledhill tako objašnjava da sapunice zapravo počivaju na realističnom privatnom životu i da je srž same radnje u govoru i dijaloškoj razmjeni (razgovor, ispovijesti, tračevi), dok muški žanrovi, kao što su akcijski filmovi, trebaju melodramatski obrat kako bi se izrazila „neobjašnjiva muška emocija“.
Francesca Peacock u članku „Gossip as a Literary Genre, or Gossip as 'L’Écriture feminine’?” razmatra trač u širem smislu, dodijelivši mu status žanra. Time radi distinkciju između razgovornog i književnog trača, ali naglašava da je njihova glavna odrednica to što otkrivaju istine koje su uobičajeno skrivene. Ipak, trač kao žanr teško je ulazio u književni kanon jer se osobno pisanje dugo poricalo kao književno stvaranje. Peacock dalje navodi da su jedina djela koja se tiču osobnih života, a koja se smatraju i bitnim djelima književnosti, napisali muškarci kao što su Samuel Pepys, Thomas De Quincey ili William Wordsworth.
Shinan Govani pak piše o dobu regentske engleske i stvarnom uporištu trača u ondašnjim listovima u kojima počinju izlaziti tračevi o društvu:
„To je dio naše prirode, čak i ako se osvrnete i pogledate velike mitove – rimske, grčke, hinduističke, koje god odaberete, a koji oblikuju svjetske kulture. Kada razmislite, te su parabole manje-više tračevi. Čiji je sin izdao čijeg oca? Čija je ljubav ostala neuzvraćena? Tko je poletio preblizu suncu i izgorio zbog vlastite oholosti?“
Govani zaključuje da tračevi oblikuju svjetske kulture te da nipošto nisu niža kultura. Stvaraju priče od uobičajene svakodnevice i naposljetku kroje veliku priču zvanu povijest. Prema Tatar, trač je izvor za one koji nemaju pristup drugim načinima stjecanja znanja, djeluje kao dopušten oblik izražavanja koji možda neće uzdrmati društveni poredak, ali ipak pruža kanal za izražavanje.
Trač kao žensko pismo
Peacock u svome tekstu referira na Helene Cixous i njezin vapaj za „ženskim pismom“ u Meduzinom smijehu koje Cixous definira kao pisanje jezikom koji je afektivan, slobodan, fragmentaran, iracionalan i protuintelektualistički, kako bi se kroz pismo i jezik otkrio dugo potiskivani ženski identitet. Skretanje pogleda na naličje književne povijesti i na reinterpretaciju kanona daje nam dokaze o tome da je drukčiji način pisanja od dominantnog, muškog, intelektualističkog, itekako postojao, no da mu se nije pridavala važnost ni vrijednost. Riječ je o ozbiljnim osobnim pričama spisateljica poput Mary Whitelocke i Marey Carey, koje su pisale privatna pisma i dnevnike, no budući da nisu tiskane, nije im se pridala književna i autorska vrijednost. Peacock predlaže trač kao žanrovski odgovor na ono što Cixous zahtijeva od ženskog pisma.
Možemo li serije poput Bridgertona i Tračerice smatratizaokretom prema zaboravljenim autoricama i pokušajem da se osvijetli i drugačija verzija povijesti? To bi vjerojatno bio vrlo dalekosežan i pretjeran zaključak. U postmodernoj književnosti itekako dolazi do prevlasti dnevnika, biografija i memoara kao umjetničkih oblika. Ipak, ono što ovim dvjema serijama treba priznati jest da je trač u njih utkan na formalnoj i sadržajnoj razini – on strukturira tijek same serije, pokreće zaplet, ali se i vječito tematizira.
Christine Gledhill serijalnost definira kao narativnu formu koja se temelji na otvorenosti, kontinuitetu i svakodnevnim životima likova, s posebnim naglaskom na emocionalne i društvene odnose – upravo ono što čini srž trača. Serijalnost je često povezana sa ženskom publikom i ženskim temama, baš kao što je i trač tradicionalno feminiziran i omalovažen kao „neozbiljan“ diskurs. Međutim, oba fenomena služe razmjeni iskustava, pregovaranju o normama, kritici moći i autoriteta (kroz ogovaranje elite, aristokracije ili privilegiranih). Primjerice, Lady Whistledown koristi trač da razotkrije licemjerje visokog društva, a Tračerica radi isto u kontekstu njujorške elite. U obama slučajevima, trač destabilizira autoritet i otvara prostor za alternativne oblike moći.
Tko to tamo piše?
Vrlo zanimljiv pogled na Lady Whistledown pruža Bibechana Sharma Timsina pronalazeći sličnosti između nje i tragičkog proroka Tiresije. Zapažanja Lady Whistledown uspoređuje s mitovima – ona proriče budućnost i posjeduje moć jer utječe na psihološko stanje drugih likova. Sve što je rečeno za Lady Whistledown, moglo bi se primijeniti i na Tračericu, koja na sličan način djeluje unutar svog kruga bogatih tinejdžera. Njihove naizgled trivijalne i kratke priče transformiraju društvenu zajednicu svojim znanjem. Funkcioniraju poput mitova, odnosno alegorijskih priča koje izazivaju društvene norme i strukture moći.
Lady Whistledown i Tračerica imaju dvojni utjecaj: tračem kao pripovjedačice oblikuju zaplet, no i kao likovi unutar priče utječu na psihološka stanja likova i na njihove sudbine. U objema se serijama tematizira moć autorstva i snaga pisane riječi koja nekoga može uzdignuti na društvenoj ljestvici, a nekoga uništiti. Dobar je primjer za to dobar glas koji Lady Whistledown širi o mladoj Daphne Bridgerton, nazivajući je „dijamantom sezone“. Tračerica, s druge strane, stalno upravlja klackalicom moći u privatnoj školi koju pohađaju protagonisti i tako se iz dana u dan mijenjaju odnosi moći među njima.
Bitno je naglasiti i moć publike, odnosno čitatelja i čitateljica u stvaranju ovih priča. Iako su priče namijenjene njima i otkrivaju njihove identitete unutar šire društvene situacije, one ne bi nastale da ne postoji trač kao usmena forma koja se u povjerenju prenosi između likova. U seriji Tračerica likovi Tračerici sami šalju fotografije ili informacije koje doznaju kako bi ih ona javno obznanila. Tračevi se vrlo ozbiljno uzimaju kao osobne informacije koje trebaju izaći na vidjelo kako bi se nešto u društvu promijenilo. Također, tako brojni glasovi, koji se sami ne usuđuju postati autori_ce, dolaze do izražaja.
Lady Whistledown i Tračerica crpe osobne priče i strukturiraju ih u štivo koje mnogi konzumiraju. Na taj način preuzimaju autoritativnu poziciju koja je tradicionalno bila muška i odbacuju ideju da žene trebaju biti ušutkane i svedene na marginalne uloge. Ono u čemu se ipak ogleda razlika između ovih dviju autorica jest u tome što Bridgerton puno jasnije i konkretnije pristupa problematici žene kao autorice, pružajući snažnu feminističku poruku. To se ne bi moglo reći za Tračericu, jer već u samom pseudonimu pod kojim se autor_ica predstavlja vidimo generalizaciju trača kao nečeg inheretno povezanog sa ženskim rodom i time nužno inferiornog.
Iako tračevi upravljaju likovima i stvaraju dramsku napetost, sama problematika trača kao nižeg oblika diskursa i ženskog žanra nikada se eksplicitno ne propituje, što ne mora nužno biti problem, no može postati kada je mizoginija toliko internalizirana da je se ne zamjećuje kao društveni problem te se ne otvara prostor za autorski komentar. Ipak, ono što treba priznati Tračerici jest da se na kraju ipak razotkrije kako iza bloga stoji muškarac koji kroz cijelu seriju želi postati pisac, a koristi se „ženskim“ kanalom za izražavanje kako bi preuzeo ulogu društvenog proroka.
Društveni poredak: destabiliziran
Penelope Featherington kao Lady Whistledown pri razotkrivanju svog identiteta suočava se s društvenom osudom koja prijeti njezinoj reputaciji i odnosima, dok se istovremeno afirmira kao moćna pripovjedačica i neformalni autoritet. Serija time jasno artikulira pitanje ženskog pisanja, autonomije i autorstva, te ga smješta u povijesni kontekst u kojem je to pravo bilo sustavno uskraćeno. Njezina pozicija omogućava dvostruko čitanje: s jedne strane, ona destabilizira društveni poredak iznutra, koristeći se ženskim kodiranim oblikom diskursa – tračem – kao alatom narativne i društvene moći; s druge strane, njezina tajna autorska pozicija pokazuje kako su žene u prošlosti često mogle djelovati samo iz prikrajka, pod pseudonimima, iz sjene.
U skladu s dotadašnjom strukturom serije, sretan je kraj očekivan na kraju sezone, usprkos riskantnom priznanju i pohvali trača pred mnoštvom. Kraj u kojem njezini sugrađani_ke afirmativno reagiraju predstavlja uspostavu novog poretka društva koje prihvaća promjene. Iako je mnoštvo, uključujući i kraljicu, često svisoka gledalo na tračeve koji su kolali društvom, svi se prepoznaju u Penelopeinim riječima i priznaju si da im trač stvara užitak i produbljuje socijalne veze.
Nasuprot tome, Tračerica, iako sličnog narativnog modela i žanrovskog okvira, rjeđe problematizira autorstvo, a više se fokusira na posljedice koje trač ima u društvu. Anonimni autor_ica bloga postoji više kao funkcija – kao algoritamska figura moći, sabirna točka kolektivnog šaptanja zajednice. Tek u posljednjim epizodama, kada se otkriva identitet Tračerice, možemo naknadno iščitati i temu autorstva, no bez snažne kritičke ili feminističke artikulacije koja postoji u Bridgertonu. Identitet autora ovdje se čini gotovo nevažnim, jer njegova moć proizlazi iz mreže, iz digitalnog kolektiva koji daje informacije blogu, a vrijednost trača kao žanra ne tematizira se sama po sebi te se eksplicitno ne ističe kao nešto što gradi društvene veze. Trač je, prije svega, nevidljiva sila unutar narativne strukture koja izaziva raskide istih tih veza.
Obje serije, međutim, otvaraju prostor za propitivanje vrednovanja trača kao diskursa, osobnog pisanja kao oblika autorstva te feminiziranih oblika izražavanja koji su dugo bili isključeni iz književnog i medijskog kanona. Trač, bilo da se odvija u pismima, na blogovima, u šaptanjima ili biltenima, pokazuje se kao snažno narativno oruđe koje definira odnose moći, oblikuje zajednicu i otkriva nevidljive dinamike koje „ozbiljni“, muški narativi često ignoriraju.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
