Objavljeno

Elena (r. Andrej Zvjagincev) – majka i Rusija

Našoj publici možda najpoznatiji po filmu Povratak (pobjedniku prvog ZFF-a 2003. godine), Andrej Zvjagincev, ovaj put nas oduševljava novom dramom u maniri film noira na ruski način. Iako se činilo da Zvjagincev nakon Povratka neće uspjeti opravdati titulu „nasljednika Tarkovskog”, redatelj nam nudi novo remek-djelo suvremene ruske kinematografije. Elena je film o Putinovoj Rusiji, obitelji i svemu što je jedna žena spremna učiniti za nju.

U izvrsnoj izvedbi Nadežde Markine, Elena nas vodi u kaotičan moskovski mikrokozmos bogate elite i siromašnih industrijskih predgrađa zaleđenih u perestrojki, u vrli novi svijet moralnog propadanja i klasnih borbi postsovjetske Rusije.

Film prati brak Elene, priproste medicinske sestre iz radničke klase, i Vladimira, hladnog i imućnog umirovljenog znanstvenika. I Elena i Vladimir u brak su ušli više iz interesa nego iz ljubavi i čini se da sve funkcionira u naizgled dobro uhodanoj rutini, no već u prvim scenama nagoviješta se rezignacija, otuđenost i disonanca koji ne nestaju sve do kraja filma.

Iz skupocjenog dizajnerskog stana u moskovskoj elitnoj četvrti, Elena odlazi u neku od siromašnih četvrti u predgrađu, gdje žive Sergej, sin iz prvog braka i njegova obitelj. Kao dobra slavenska duša, Elena uzdržava svog nezaposlenog sina alkoholičara i čini sve kako bi pomogla njegovoj obitelji.

 

Kad njen unuk zatreba veliku količinu novca da bi mitom upisao fakultet i time izbjegao služenje vojnog roka, Elena se obraća svom bogatom mužu za pomoć. Iako je Vladimir naklonjen Eleni, a čini se da ju na neki način i voli, on ne osjeća nikakve obaveze prema obitelji njenog sina kojeg prezire i smatra bezvrijednom lijenčinom. Elena, kao klasična predstavnica srednjeg sloja, odgojena u vjerskom duhu, zamjera svom mužu takav stav, smatrajući da bi bogati trebali osjećati obavezu prema siromašnijima od sebe i pomagati im jer oni to mogu.

 

 

Svojevrstan obrat u radnji i u glavnom liku, Eleni, događa se kad Vladimir doživi srčani udar i odluči napisati oporuku u kojoj će sav imetak ostaviti svojoj razmaženoj i rastrošnoj kćeri iz prvog braka, dok bi Elena dobivala tek mjesečnu rentu dovoljnu za lagodan život, ali ne i za uzdržavanje sina i njegove obitelji. To je trenutak u kojem se naizgled pasivna i bogobojazna Elena nalazi pred velikom odlukom – dopustiti mužu da ostvari svoj naum ili poduzeti nešto kako do te oporuke ne bi došlo.

Gotovo neočekivano, rezignirana njegovateljica pretvara se u dostojanstvenu majku vučicu, spremnu na sve kako bi zaštitila svoje. U naivnoj, slabo obrazovanoj, sredovječnoj ženi, javlja se iskonski instinkt za preživljavanje i nikakva žrtva ne čini se prevelikom kada je na kocki budućnost njezinog sina i unuka.

U Eleni se budi arhetip majke, ona koja se žrtvuje za svoje dijete, premda to značilo da će pregaziti sve u što vjeruje, zatomiti savjest, prekršiti zakon ili prekoračiti bilo koju vjersku i etičku granicu.

Prateći promjene u Eleni, u prvi mah čini se da nije teško izabrati stranu, osuditi ju i okarakterizirati kao negativan lik koji ne zavrjeđuje suosjećanje, no Zvjagincev tjera gledatelja da se zapita tko je zapravo u cijelom filmu negativac, a tko žrtva, i je li uopće takva podjela moguća? Čini se da su svi likovi i dobri i loši, svaki od njih na svoj način oblikovan nemilosrdnim životom pod okriljem hladne i bezosjećajne Rusije – majke njegovateljice i majke ubojice.

Elena nas tjera da se zapitamo u kakvom smo se mi kavezu našli i na što nas tjeraju konvencije, društvo i mi sami u svojim medijima izmanipuliranim mislima. I konačno, pod koju smo se cijenu spremni osloboditi?

Iako mu neki zamjeraju utjecaj Tarkovskog, Zvjagincev uzima samo najbolje od svog mentora i ugođaj stvara na vrhunski način. Tjeskoba je gotovo opipljiva od prvog kadra – svitanja, do posljednjeg – sumraka. Prevladavaju hladni tonovi, a nešto življe boje javljaju se tek u rijetkim trenucima kada vidimo Elenu sretnu i okruženu svojom obitelji i unucima. Tek povremeni i šturi dijalozi svjedoče o impotenciji komunikacije među likovima, no redatelj emocije uspješno prenosi glazbom majstora zvuka, Philipa Glassa (Koyaanisquatsi, Trumanov show).

Među ostalima, film je osvojio posebnu nagradu žirija u Cannesu 2011. godine, a Andrej Zvjagincev proglašen je iste godine najboljim redateljem na festivalu Nika – ruskoj inačici američkog Oscara. Nadežda Markina je za ulogu Elene bila nominirana u kategoriji najbolje glumice na European film awards.

Ovaj tekst pristigao je na Listopadski natječaj: Doprinesi i odnesi 500kn. Svojim FB lajkom ujedno i glasate za ovaj prilog.


Povezano